JELENA VELJAČA O ŽIVOTU U IZOLACIJI Novi svijet došao je kao nenajavljeni gost, a hoće li biti doista vrli, bez ironije, na nama je

U kojoj si državi trenutno - pitali bi me često prijatelji, što kroz šalu, naglašavajući tako moju rubno patološku potrebu za konstantnom promjenom, na koju sam pomalo navukla i vlastito četverogodišnje dijete, što iz praktičnih razloga. Nikad nisu znali točno gdje sam.

Kad se produkcija televizije za koju sam radila (ne)nadano preselila u Beograd, prije sad već točno dvije godine, mnogi su producenti to doživjeli kao ogroman udarac: obitelji su im bile smještene u Zagrebu, djeca u školama, žene se nisu htjele seliti, kuće su taman bile sagrađene, krediti za stanove taman ili otplaćeni ili podignuti. A ja sam potajno slavila, iako s malim djetetom na sisi i brakom koji nije bio stabilan. Oduvijek sam bila nomadski tip, putnica, sklona spontanim nestajanjima i avanturama koje su do trenutka kad ovo pišem, kao i ostatak države, zatvorena u polukaranteni, uključivale: odlazak na tajni sastanak s čovjekom kojeg sam poznavala četiri dana čak na Tajland, nenadano noćno putovanje “samo na kazališnu predstavu” u London, vožnju biciklom po makadamu u petom mjesecu trudnoće, planinarenje u istom nizu, roadtrip po Americi od Texasa do Cape Coda dva dana nakon što sam napunila dvadeset i jednu, selidba s malim djetetom u pelenama u drugu državu zbog četrnaestsatnog radnog vremena. Meni je dom uvijek bio draga baza, ali moj identitet su bila putovanja i setovi te umjetno stvorene obitelji na istima. Publika, socijalni kontakti, nepoznati jezici i egzotična hrana.

Ovaj trenutak zatvaranja dezinficirane kvake od stana i okretanje prema zamrzivaču s upitnim pogledom prema njegovoj zapremnini dočekao me prilično nespremnu i ona odlična šala na internetu koja kaže “žao nam je, ali životnog stila kojeg ste naručili trenutno nema na skladištu” može se u svoj svojoj apsolutnosti primijeniti upravo na mene, čiji se svijet gradio u pokretu, promjeni, brojnim iskustvima koje sam onda pokušavala integrirati u svoje tekstove, intervjue, serije, priče. Znam da nisam izuzetak: moje prijateljice umjetnice, spisateljice, redateljice, dizajnerice, marketinške stručnjakinje, arhitektice i joga majstorice pronalazile su svoju inspiraciju i svoj prostor u svijetu i u činjenici da se našem spolu svijet otvorio mogućnostima mnogo kasnije nego muškarcima.

Istina, to se dogodilo (puno) prije našeg vremena, ali poznajem mnoge žene koje su odgodile (neke i zauvijek) majčinstvo od straha upravo od izolacije koja uz majčinstvo dolazi, a poznajem i mnoge koje su karijeru, putovanja i osobnu mobilnost stavile ispred obitelji i koje su uživale punim plućima u činjenici da više nije, kao prije samo stotinu godina, čudno da žena putuje sama, da više nije, kao prije tako malo vremena, čudno da žena živi sama, da radi koliko hoće i što hoće.

Međutim, ova nas je nasilna izolacija sve pretvorila u kućna bića i žene se snalaze prema napucima neke zajedničke memorije koja je fascinantan fenomen. Odjednom se dobro sjećam kako je moja baka valjala tijesto za razne bosanske pite, sjećam se dobro mirisa kuhinje u tim trenucima, sjećam se kako se slaže njezina najbolja baklava, sjećam se kako je mama za vrijeme rata radila zalihe hrane i shvaćam da primjenjujem isti model za krizne situacije - “samo da Lena ne primijeti da se nešto čudno dešava”. Sjećam se kako su štedjele higijenski materijal namijenjen ženama, kako su prale platnene pelene, kako su radile dezinficijense od alkohola pa i alkoholnog octa.

Odjednom čistim više nego vjerojatno ikad u svom životu i znam sve - kao da se pokrenula neka čudna mješavina znanja koje sam vrlo svjesno stavila negdje u kut, kao neželjenu ostavštinu činjenice da je briga o kućanstvu donedavno bio “ženski dio posla”. Ne doživljavam to diskriminatorno ni ponižavajuće. Još. Ali me plaši ideja da će to postati nova ženska stvarnost i da će povratak kući značiti odricanje od slobode koju smo jedva izborile.

Bit će, naime, zanimljivo vidjeti kako se posebna dinamika odnosa između muškaraca i žena razvija u ovoj bizarnoj situaciji u kojoj smo svi izloženi, uplašeni i emotivno nestabilni (kao što kaže jedan moj prijatelj - “malo sam depresivan, malo me pukne optimizam”). Bit će zanimljivo vidjeti i kako ćemo mi, generacija koja je adolescenciju dočekala nakon rata i slavila ju putovanjima, tulumima, neobuzdanim socijalnim kontaktima, podnijeti uvlačenje u kuće. Jedno je sigurno: svijet nakon ove krize više nikada neće biti isti. Brzog povratka u šestu brzinu neće biti i bit će ključno vidjeti hoće li fizička izolacija u domovima značiti i povratak tradicionalnijem načinu života, koji sa sobom može i ne mora donijeti konzervativniju raspodjelu zadataka.

Znamo da, ako želimo biti odgovorni, moramo ostati kod kuće, no jesmo li sposobni za to? Možemo li doista biti sami, odnosno jedni s drugima? Hoćemo li se opet zaljubiti u svoje partnere ili će se, kao u šali koja kruži, brakovi nakon izolacije masovno raspadati? Hoćemo li opet slati djecu u svoju sobu za kaznu, u želji za malo osobnog prostora? Hoće li se izvanbračne ljubavne veze ugasiti? Hoće li postotak nasilja nad ženama narasti? Hoće li žene opet postati sluškinje ili će povratak u domove otkriti da smo se dovoljno emancipirali da bismo zajedno, u solidarnosti, dekonstruirali naše živote i rekonstruirali ih bez kolateralnih žrtava koronavirusa? Hoće li krah ekonomije kakvu poznajemo cijelu naciju ostaviti na koljenima i na antidepresivima? Ostati doma trenutno je jedina opcija, a svi zajedno moramo pronaći način da taj ostanak bude što manje traumatičan. Postoji romantična strana mene koja želi vjerovati da će zajednička borba protiv ovog virusa doprinijeti stvaranju pokreta ljudskosti od kojeg smo se, paradoksalno, baš zbog stila života koji smo prigrabili bježeći od svojevrsnih socijalnih restrikcija iz zajedničke povijesti alijenirali, i koja vjeruje da će nam solidarnost postati novi it glagol za budućnost.

Događa se reforma školstva bez političkih borbi. Događa se otpuštanje suvišnih obijesnih luksuza bez ovisničkih kriza. Događa se povezivanje. Onaj manje romantični dio ću prešutjeti, jer mi se čini da je prvo pravilo izgradnje nove socijalne komunikacije koja nam je nužnost, jer je ujedno i jedina opcija trenutno, čini mi se, da se podižemo, moralno, emotivno, psihološki, da inzistiramo na inspiraciji i zajedničkoj snazi.

Novi svijet došao je kao nenajavljeni gost, a hoće li biti doista vrli, bez ironije, na nama je.