JELENA VELJAČA Može li se u ovom podneblju odgojiti žensko dijete koje neće biti poslušno prema muškarcu?

Gle, kako je odlično odjevena! - začula sam samu sebe kako govorim, i prije no što sam stigla uloviti izdajničke frivolne riječi u zraku, one su već, oblikovane i konačne, zatrovale prostor moje vlastite dnevne sobe.

Govorila sam, naime, o ministrici vanjskih poslova, za koju nekako oduvijek potajno navijam - em mislim da je pametna, em je urbana i, konačno, predstavlja, u najboljem smislu te izjave, moju političku opciju. Da se razumijemo: ne mislim da je smrtni grijeh reći da je neka žena odlično odjevena, dapače.

No, s druge strane, voljela bih da se nisam ulovila u takvom komentaru u trenutku kad je politička slika Hrvatske nestabilna, nehomogena i potpuno mutna - ili, ako ćemo biti posve iskreni - stvari su se konačno i u tehničkom smislu (nitko ne može samostalno kreirati Vladu) pokazale onakvima kakvima ih svatko s imalo realnog pogleda na život već dugo vidi.

U ovom očekivanom, ali turbulentnom raspletu događaja, međutim, jedna je činjenica ostala zasjenjena - sve su žene, osim (odlično odjevene) ministrice vanjskih poslova, koje su predstavljale u jednom trenutku bitnu figuru u političkom životu Hrvata, bez obzira na ideologiju (Kosor, Holy, Markić) - pokojne (u političkom smislu, dakako).

Gotovo je nevjerojatno kako iz “sezone u sezonu” (da se poslužim meni bliskim televizijskim rječnikom) odumiru žene, koje su što žrtvovane, što doista istrošene, kako nestaju sa scene, dok muškarci, gorih grijeha, osuđeni i okaljani, nekako preživljavaju i, kao u najgorim noćnim morama, onima koje se ponavljaju iako se svako malo spavač probudi i strese u nadi da će ga buđenje osloboditi prikaza, vraćaju u velikom stilu, iz prikrajka, Remetinca ili Sabora, svejedno je, među aktivne sudionike krojenja naše stvarnosti.

Nisam politički analitičar, pa ne bih u ovom tekstu govorila o “mojima i vašima”, i “dobrima i lošima” - ono što mene zanima je urođena submisivnost ženskog roda koji se pokazuje i kroz političke mijene u Lijepoj Našoj. Mužu sam nekidan jednu staru, ali poznatu situaciju na svom poslu objašnjavala riječima: - Mnogo je lakše raditi sa ženama kad je u pitanju ogroman tim. Većina nas po svojoj psiho-emotivnoj građi poštuje strukturu i autoritet, i ne dovodimo odluke (kreativnog) “vođe” u pitanje.

Naime, ovako stoje stvari u poslovnom svijetu o kojem se u smislu ravnopravnosti (koja se čak pokušava urediti i zakonski) mnogo raspravlja: čak i ako se duboko u sebi ne slažemo s nadređenima i ne dijelimo njihovo mišljenje, mi ćemo to - ako uopće! - pokušati raspraviti sa šefom iza debelo zatvorenih vrata, u miru i pristojnosti i tajnosti (što je mnogo, ali MNOGO više no što je većina mojih kolega spremna - i ne samo spremna, već i misli da je potrebno; i dakako, ne samo mojih kolega, nego većina muškaraca koji su poslovno aktivni i agilni, pa i političara).

Zašto je tome tako? Pogledajte dvoje djece suprotnog spola u parku. Dok djevojčica gleda u majku ili oca prije no što će ponuditi igračku u pješčaniku drugoj djevojčici, čeka potvrdu ili ohrabrenje, ponekad čak i dozvolu (znam o čemu govorim - ja sam, naime, bila to dijete), dječak juriša ravno u pješčanik, ravno u osvajanje terena. Ako je djevojčica iz moje mašte malo slobodnijeg, još neukroćenog karaktera, možda će se i usuditi uzeti igračku koju želi bez pitanja, no za to će dobiti kaznu, packe, objašnjenje na putu kući da “se tako dame ne ponašaju”.

Dječak će, s druge strane, biti, na svojevrstan, iako možda u licemjernoj današnjici ne verbalan način, ohrabren zbog svoje agresivnosti, koja će u ponosnom očevu srcu biti nazvana “frajerštinom” ili nečim poput “on se zbilja zna izboriti za sebe”. A majka će sa stražnjeg sjedala ponosno dodati “neka, neka, trebat će mu”.

I doista će mu trebati, 2015., kad izbori budu u punom jeku, a on bude trgovao glasovima da bi baš opcija kojoj je on na čelu dobila mogućnost da izrodi premijera. Zamišljam žene kako se vrijeđaju i bahato spuštaju pred novinarima, poput premijera i glavnog mu konkurenta. Nemoguć scenarij. Zamišljam žene kako se međusobno izbacuju iz stranke, i izuzetno mi je teško, unatoč mojoj silnoj mašti koju suprug često naziva “scenarističkom” (misleći pritom: neukrotivom, podivljalom, nerealnom). Ono što mi nije teško zamisliti jest žena izbačena iz političke stranke jer je neki jači muškarac odlučio da mu više nije potrebna, da je istrošena, da mu smeta. Poznato?

Ne, to nije “nerealan” scenarij iz glave jedne šašave scenaristice sapunica, to je film koji smo mnogo puta gledali, bez obzira na to jesu li protagonisti bili lijevo ili desnije orijentirani. Ono što mogu zamisliti je tim pisaca koje predvodi žena u kojem muškarac konstantno krši ne samo rokove, već i dogovore, jer jednostavno smatra da su njegove ideje bolje. MOŽDA I JESU. ALI.

Žena će podići ruku, kao u razredu pred drugaricom, iznijeti svoj stav i zagristi usnicu do krvi nadajući se da je nitko neće popljuvati. Muškarac će bahato tvrditi da je njegova ideja bolja i da će on, ako treba, ići i do direktora produkcije - pardon - premijera - i reći mu osobno da je tako! Ako mislite da kao voditeljica jednog kreativnog tima nisam to doživjela, grdno se varate.

S druge strane, ja bih, da se i nađem u situaciji u kojoj se kastrira moja ideja, kao prava damica iz pješčanika, smatrala da je ideja očito dovoljno loša da bi je se ignoriralo, a i, povrh svega, da je moja uloga u određenom kolektivu bitnija od toga da tjeram svoju volju, vodu na svoj mlin, sebe na neku funkciju, i tako dalje.

Pokušavam objasniti suprugu zašto sam za visoku funkciju u spisateljskom timu koji sam skupljala odabrala ženu i zašto sam odbila raditi s jednim “frajerom” koji je, istina, talentiran, ali i posve nesposoban raditi u zajednici i za zajednicu. Pokušavam mu, dakako, odgovoriti i na pitanje “što će sada biti sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Saboru”. Pokušavam i sebi, u konačnici, odgovoriti na pitanje može li se odgojiti žensko dijete, koliko god majka osviještena bila, da na koncu nije submisivno (naš narod to voli zvati poslušnošću i pristojnošću - kad je u pitanju muško dijete s istim osobinama, često se to naziva starmalim, ako ne i “pederlukom”).

Racionalno znam da nas je kultura “mekog”, “damskog”, “finog” učinila istovremeno i popustljivijim spolom, ali i empatičnijim. Jesmo li zato manji debelokošci i vječne “luzerice” i u politici, i u poslu, i u odnosima? Ili bi društvo trebalo postati kulturnije - mekše, damskije, finije? Ah, čujem kako komentira moj suprug, iako je sad u drugoj sobi, nesvjestan da ja s njim vodim imaginarni razgovor - opet taj tvoj scenaristički mozak...