JELENA LOVRIĆ Šator se raspušta jer buntovnici iz Savske više nikome ne trebaju, traži se izlazna strategija za častan uzmak

Raspuštanje pobunjeničkog šatora u Savskoj, gdje dio veterana već više od godinu dana uporno taboruje, nije motivirano trenutno kaotičnom političkom situacijom, kako to tvrdi jedan od njegovih samoproglašenih lidera Đuro Glogoški, nego je rezultat činjenice da je šatoraška politika na proteklim izborima doživjela težak poraz. Buntovnici ispred Ministarstva branitelja nikome više ne trebaju, pa se sada traži izlazna strategija. Častan uzmak a da demontiranje njihove utvrde od čadora ne djeluje kao kapitulacija.

Izlaz bi se mogao naći u najavi da se trg, na kojem od prošle jeseni demonstrativno kampiraju, kani urediti u čast tragično preminuloj braniteljici Nevenki Topalušić, pa se stoga šatori moraju ukloniti. Glogoški sam objavljuje da se spremaju napustiti prosvjed jer u postizbornom rašomonu ne mogu očekivati da će političari, koji se trenutno, kaže, ne mogu dogovoriti ni oko državnih i nacionalnih interesa, naći vremena za njihove probleme. Više ne svraćaju čak ni oni koji su im proteklih mjeseci slali vatrene pozdrave. Tomislav Karamarko bori se za političko preživljavanje i pere ruke od ekstremističke retorike koju su dijelili. Predsjednici države također više nisu u fokusu, premda je svojedobno, u kampanji, tvrdila da bi svakoga dana bila pod šatorom, sve dok se njihovi zahtjevi definitivno ne riješe. Čim se uselila na Pantovčak, puntari iz Savske više je ne vidješe. U bazu više ne dolaze ni biskupi ni Mamići… Razilaze se i kolovođe, pa je šator postao stjecište onih koji ne znaju što bi sa sobom.

Veteranska pobuna nekoliko je mjeseci snažno drmala državu. Pod njihov su šator hodočastili najvažniji državni čelnici. Jedini izostali premijer Milanović pomirljivim je porukama i raznim ustupcima zapravo stajao na usluzi. Samo im nije dao da ga sruše. Uz njih je u prvo vrijeme bio i veliki dio javnosti. Podrška se počela topiti čim se pokazalo da su politički instrumentalizirani. Kad su umjesto inzistiranja na socijalnim pravima vladajućima počeli postavljati ultimativne političke, desničarski nabrijane zahtjeve. Pa se razotkrilo da glume žrtve, a šefovi im pripadaju klasi dobro zbrinutih veteranskih baruna. Pa su zametnuli iracionalni rat protiv izmišljenih jugoslavena, što je dobar dio nacije razumio kao simptom političke mahnitosti, koju više nije mogao ni htio slijediti. Na koncu su posegnuli za nasilnim sredstvima. Jurišom na Markov trg i iznošenjem plinskih boca na Savsku preplašili su Hrvatsku. Sami su sebe striptizirali kao destruktivce. Bio je to kraj priče o legitimnoj veteranskoj pobuni.

HDZ-u na izborima nisu pomogli. Zapravo su odmogli. Ljuto desničarenje antagoniziralo je moguće i za izborni uspjeh potrebne birače s centra. Koristili su samo Zoranu Milanoviću, koji je na krilima masovnog straha od navale političkih mračnjaka uzletio do vlastite rekonkviste. Slijedom izbornog podbačaja u HDZ-u danas jačaju snage koje traže programsko redefiniranje stranke. Pretvaranje HDZ-a u pristojnu europsku konzervativnu stranku. Karamarko sada pokušava dogovoriti pakt s umjerenim Mostom i nikako mu ne treba Glogoški u Savskoj kao stalni podsjetnik na promašenu politiku koju je vodio. Zato se politički propali šator potiho gasi, a ratni veterani nakon više od godinu dana prosvjednog dežurstva praznih ruku šalju kući.

Dio braniteljske populacije tako se još jednom dao iskoristiti kao topovsko meso u političkim ratovima. Pristao je na brutalnu zloupotrebu: da se preko njihovih leđa i njihovih rana netko popne do vlasti na Pantovčaku ili Banskim dvorima. Nije prvi put. Navukli su ih na već viđen štos. Politički su lisci cimnuli svoje igrače u veteranskim redovima, a ovi su onda širili priču o ugroženosti države i njihovih ratnih svetinja. Domovinski su rat proglasili nezavršenim. Deziluzionirane branitelje kupili pozivom da opet stanu na branik Hrvatske. Napumpali ih borbenim adrenalinom. Šator u Savskoj dao je smisao njihovom postojanju. Bivši ratnici opet u ozračju dobro im poznatog ratnog bratstva. Ponovno zajedno s nekadašnjim ratnim drugovima. Opet važni i moćni. Zapravo žrtve pogrešne državne politike, koja je veteransku populaciju uglavnom socijalno osigurala, ali ju je istodobno ostavila izvan funkcije, bez mogućnosti da bude potrebna i korisna. Ako su obesmišljeni i izgubljeni u sadašnjosti, logično da se lako daju upecati od dilera nekadašnjim danima ponosa i slave.

Šator po svemu sudeći ide u ropotarnicu povijesti. Ali, njihovi problemi ostaju. I uglavnom se ne tiču veteranskih prava, nego njihova sudjelovanja u životu. Neuključenost u ono što čini svakodnevicu najvećeg dijela nacije čini ih jahačima prošlosti. Politika to nikako ili sporo mijenja. Možda i zato što nekadašnje ratnike tako lakše pretvara u vlastite pretorijance.