JELENA LOVRIĆ Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u hrvatskom Jurassic parku

Zoran Milanović danima se opirao svakom nagovaranju da Kolindi Grabar Kitarović čestita na izbornoj pobjedi. Tvrdio je da njegovi birači to ne žele, puštao glas da je predsjednica Hrvatske neustavno izabrana, implicirajući da je SDP-ovo biračko tijelo nepristojno, odnosno da je sam spreman zaigrati na kartu političke destrukcije.

Iznenadan zaokret, oko kojega su se mnogi oznojili, zaustavio je premijerovu osobnu paradu blamaže.

Izražavanjem dobrodošlice novoj predsjednici te naoko susretljivim izjavama da joj stoji na raspolaganju i što se tiče sastančenja s Vladom i što se tiče preseljenja s Pantovčaka, Milanović se dozvao pameti i relaksirao nepotrebno zaoštrenu postizbornu situaciju. Civiliziran prijenos predsjedničke vlasti, otvoren gospodskim, u Hrvatskoj neuobičajenim ponašanjem predsjednika u odlasku Ive Josipovića i nastavljen pobjedničkim govorom gospođe Kitarović, koja je u adrenalinskoj izbornoj noći pozvala na zajedništvo i stišala zvižduke svoje stranke upućene pobijeđenima, dakle, takva kulturna tranzicija vlasti izuzetno je važna za Hrvatsku.

Svojom inverzijom - taktičkom, ali pitanje koliko i strateškom - šef je Vlade postigao još nešto: onemogućio je Kolindi Grabar Kitarović da i dalje stječe simpatije i politički profitira kao žrtva njegova huliganskog ponašanja. Štoviše, uspio ju je izvesti na čistac. Sada joj ništa više ne stoji na putu da zaista pokaže što hoće i može. Brzo će se vidjeti je li u kampanji obećavala promjene koje izlaze izvan njenih ustavnih ovlasti. Kad se prijeđe s riječi na djela, odmah će prezentnim postati njene stvarne namjere i kapaciteti. Nova predsjednica ima puno pravo tražiti sjednicu Vlade, pa i metaforički lupati šakom po stolu kad je riječ o ekonomskim i socijalnim problemima države. To se od nje očekuje. Zato je izabrana. Premda su joj ovlasti u tom pogledu više nego skromne, ali Vladu može izložiti javnom pritisku. To je potpuno legitiman postupak.

U interesu stranke

Međutim, kao šefica države pritom se nipošto ne smije stavljati u funkciju interesa svoje stranke. Odnosno HDZ-ovih javno deklariranih ciljeva o raspisivanju prijevremenih izbora. Za Hrvatsku su što skoriji parlamentarni izbori možda zaista najmanje loše rješenje. Ako Vlada ne ide u reforme, onda je produžavanje sadašnjeg mrcvarenja čisti gubitak vremena. Ali Kolinda Grabar Kitarović ne smije se ponašati kao buldožer koji će HDZ-u krčiti put do Banskih dvora. Mora se držati kao nadstranačka predsjednica. U tom pogledu neke su njene izjave u najmanju ruku upitne. “Mislim da ova Vlada neće dugo trajati nakon što ja preuzmem mandat”, rekla je prije nekoliko dana. Također je svojom moralnom i ustavnom obavezom proglasila poziv Vladi neka odstupi.

Indikativno je da se inače oprezni Mate Granić, koji se sada predstavlja skoro kao tajni kreator njenog političkog programa, javno pita: “Zašto ne odmah izbori, ako ne nađe zajednički jezik s premijerom”. Po njemu, namjeravane konzultacije s parlamentarnim strankama “ubrzano će dovesti do prijevremenih izbora”. Istodobno, javno se razrađuju scenariji po kojima bi se izbori mogli isprovocirati ili sazivanjem sjednice Vlade ili konzultacijama sa strankama, pa potom zasjedanjem Sabora, odnosno Vijeća za nacionalnu sigurnost. U svim tim kombinacijama Kolinda Grabar Kitarović ima ulogu glavnog aktera. Ključnog instrumenta ostvarenja HDZ-ova cilja. Što nikako nije zadatak predsjednice Republike. Njena je ustavna obaveza suradnja s Vladom. Čak ako i ne ide, smjena Vlade nije njen posao. To je posao Tome Karamarka, kao šefa oporbenog HDZ-a, ako to zaista želi.

Ako su joj na srcu doista opći, a ne uskostranački interesi, nova predsjednica morala bi se prije svega nametnuti kao promotorica Hrvatskoj prijeko potrebne, a sada jako zakržljale kulture dijaloga. U tom pogledu njeni pozivi na “novo hrvatsko zajedništvo”, a protiv ekstremnih podjela, njeno stišavanje HDZ-ova kora bukača u izbornoj noći s tvrdnjom da i njeni protukandidati, pa i predsjednik Josipović, “svi mi želimo bolju Hrvatsku”, sva ta odmjerena, pomirljiva i navodno dobrim namjerama glazirana retorika dobrodošla je novost iz HDZ-ova tabora. Odakle već mjesecima dolaze huškačke, polarizirajuće i, kako pokazuju rezultati izbora, prema polovici Hrvatske antagonizirajuće izjave.

Verbalni ispadi

Kolinda Grabar Kitarović s pravom upozorava da neki Milanovićevi verbalni ispadi protiv HDZ-a predstavljaju “plašenje naroda utvarama”. Ali, želi li biti predsjednica svih građana i izgraditi vjerodostojnu autonomnu poziciju, onda na isti način mora reagirati i na utvare iz Karamarkova Jurskog parka, gdje sve vrvi od političkih dinosaura, davno izumrlih gmazova koji se nazivaju jugoslavenima, komunistima, titoistima, onima koji ne vole i ne žele Hrvatsku, silovateljima hrvatskog nacionalnog bića i tako dalje, i tako dalje. Ne može se držati kao Alisa u zemlji čudesa, nevina u HDZ-ovoj ludnici govora mržnje. Otklon od takvog diskursa gospođi Kitarović nipošto ne bi trebao biti jako težak ili nesavladiv problem. Političkim habitusom ona ionako više pripada Sanaderovu nenacionalističkom, europeiziranom HDZ-u, nego Karamarkovoj podesničenoj, često šovenski nabrijanoj stranci.

Nova predsjednica može utjecati i na stvaranje nekakvog novog, Hrvatskoj prijeko potrebnog konsenzusa, dogovora ključnih političkih aktera o nekoliko prioriteta za idućih pet do deset godina. O bilo kakvoj velikoj koaliciji trenutno je nemoguće govoriti. Nije potrebno prizivati ni obnavljanje “jedinstva iz devedesetih”. Pozivi na jedinstvo dobro zvuče, pogotovo u zemlji koja je drastično rascijepljena, u političkim neprijateljstvima rovovski ukopana. Ali ne treba se populistički zanositi: pluralnost i konfliktnost prirodno su stanje svakog demokratskog društva. Važno je osigurati uvažavanje svih vrsta različitosti i demokratskih procedura i pravila igre. Važno je da se političke i svjetonazorske distinkcije ne pretvaraju u ratove do istrage naše ili vaše. Uostalom, predmet nostalgije: jedinstvo iz devedesetih ne treba mistificirati. S druge strane ondašnje složnosti u obrani zemlje događale su se velike čistke etnički ili politički nepodobnih, prije svega u pravosuđu i medijima.

Ako bi predsjednica Kitarović uspjela za zajednički stol dovesti Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka te otvoriti razgovore o nekoliko strateških reformi, to bi značajno smirilo i civiliziralo političke odnose, a možda potaklo i realizaciju zemlji potrebnih promjena. Na žalost, ni premijer, ni šef HDZ-a kao pretendent na istu funkciju ne pokazuju nikakve reformske kapacitete. Ni jedan, ni drugi ne žele teritorijalni preustroj Hrvatske ni ukidanje županija i reduciranje malformiranog broja gradova i općina. Neće ni reformu državne uprave. Obojici je zajedničko da nemaju nikakav ozbiljan ekonomski program: vidimo po onome što Milanović radi i zaključujemo po Karamarkovim obećanjima da će ga dogotoviti negdje početkom ljeta… Josip Budimir, HSLS-ov ekonomski strateg i vjerojatno kandidat za ministra gospodarstva u HDZ-ovoj vladi, tvrdi da se veliki utjecaj koji će nova predsjednica imati u kreiranju javnog mnijenja može iskoristiti za stvaranje kritične mase potrebne za provedbu nužnih reformi.

Dramatične okolnosti

Pred Kolindom Grabar Kitarović vrlo je zahtjevan mandat. Zahtjevan zbog dramatičnih ekonomskih i socijalnih okolnosti, zbog ekstremne političke polarizacije i radikalizacije te sve više izvaninstitucionalnih oblika vođenja politike. Nova predsjednica sigurno neće propustiti priliku da izgradi poziciju jake političke ličnosti. Hoće li u tome i uspjeti u dobroj mjeri zavisi od ekipe suradnika i savjetnika s kojima će raditi. U izbornoj se kampanji pokazalo da to jako određuje njene kapacitete. Od govora u noći prvog kruga predsjedničkih izbora pa nadalje vidjelo se da ima vrlo dobre i sposobne pomagače. Retorika suradnje i “svi ste vi moji”-jedinstva, koju Kolinda Grabar Kitarović forsira, neće biti dovoljna. Ali može biti dobar početak. Njeni su prvi koraci nakon izbora uglavnom obećavajući. Ali ne treba zaboraviti da je jedan od najboljih inauguracijskih nastupa imao Zoran Milanović prije tri godine, kada je dolazio na čelo Vlade.