LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Moramo li se ispričati Sanaderu? Sedam optužnica, šest godina sudskog progona, a rezultat praktično nula

 Damjan Tadić/CROPIX

Svi smo ljuti na njega - kaže mi nedavno jedan još uvijek bliski prijatelj Ive Sanadera, prognozirajući da bivšem premijeru, koji je postao simbolom korupcijskog zla u hrvatskoj državi, život na slobodi neće biti ništa lakši od onoga u Remetincu

Da, cijela je nacija bijesna na Sanadera - najveći dio je uvjeren da je baš on predstavljao srce korupcijske nemani koja se u njegovoj vlasti jednostavno nije mogla ne vidjeti; uski krug onih koji su mu, svemu unatoč, ostali lojalni, vjerujući da je kobnu grešku napravio s onim “Hvala na suradnji i doviđenja!”, dakle svojevoljnim napuštanjem premijerske funkcije.

Vrhovni sud tvrdi da Sanader nije imao pravično suđenje, pa je srušio presudu o devet godina zatvora u slučaju Fimi-Media. Ljetos je i Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu u slučaju Hypo te Ina-MOL. Ostali procesi koji se protiv bivšeg premijera vode još nisu okončani. Sedam optužnica, šest godina pravosudnog progona, a rezultat praktično nula. Ni jedne važeće presude. Treba li se, dakle, ispričati Ivi Sanaderu jer je četiri godine proveo u pritvoru, čini se, bez ikakvog ozbiljnog razloga, kao žrtva montiranog političkog procesa, odnosno “naklapanja o njegovoj navodnoj korumpiranosti”, kako to doslovce tvrde njegovi odvjetnici? I hoće li država na koncu morati platiti odštetu - što bi njihove izjave implicirale - jer ga je navodno nevinog lovila i držala iza rešetaka?

Nejednako oruđe

Naravno, posve je logično i očekivano da advokati šire priču o potpunoj nedužnosti svog klijenta. Vrlo sposobni Sanaderovi odvjetnici uspjeli su srušiti presude dokazujući nejednakost oruđa, odnosno izostanak konfrontacijskog uvjeta: svjedoci na čijim se iskazima temeljila presuda nisu pristali da pred sudom odgovaraju na pitanja obrane. Ali, iz usta odvjetničkog tima sada dolaze izjave koje - potpuno nevjerojatno! - impliciraju da strašne korupcije u Hrvatskoj zapravo možda nije ni bilo, da se naciji sve to samo priviđalo, da su prizori mahnitog lopovluka bili, valjda, tek masovne halucinacije. Protiv Sanadera, sugeriraju, radila je velika troroga zavjera: Jadranka Kosor, njegova nasljednica na čelu HDZ-a i Vlade, za koju će reći da ga je izručila pravosuđu, zatim nekadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić te zločesti mediji.

Možda zaista Sanader nikada ne bi završio pod optužnicama, u zatvoru, da nije pokušao u svoje ruke vratiti poluge moći, koje je prethodno sam delegirao svojoj višegodišnjoj kud-on-tu-i-ja pouzdanici. Svejedno, to ne govori ništa o njegovoj nedužnosti ili krivnji. Može govoriti samo o ustaljenoj, godinama prakticiranoj potpunoj nedodirljivosti političkih moćnika. Hrvatska je krcata navodno uglednim građanima, koji su enormna bogatstva stekli na potpuno misteriozan, suspektan i prljav način i nitko ih ne dira. U Sanaderovu slučaju vjerojatno se radilo o nekakvom političkom pogurancu. Što ne mora značiti da mu je bilo što napakirano. Možda su samo otvorena vrata da bi postao dostupan i dohvatljiv pravosudnim organima. Također nema nikakve sumnje da je njegovo uklanjanje iz političkog života jako konvergiralo Jadranki Kosor, koju je vlastitom voljom prethodno bio ustoličio i koja se s razlogom prepala njegova povratka.

Ali, sve to ipak nikako ne podrazumijeva da je Ivo Sanader bez ikakvih ozbiljnih razloga postao predmetom zanimanja hrvatskog pravosuđa. Da, svatko se ima smatrati nevinim dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja, ali optužnice protiv njega nisu povučene i pune su teško kompromitirajućih detalja. Ukidajući presudu u predmetu Fimi-Media, Vrhovni je sud potvrdio osnovanost sumnje protiv svih u tom slučaju optuženih osoba, fizičkih i pravnih, od bivšeg premijera do HDZ-a. Javnost se za vrijeme suđenja naslušala vrlo uvjerljivih priznanja i svjedočenja o pokradenim milijunima, o funkcioniranju korupcijske mreže u vrhovima vlasti, o crnim fondovima i torbama novca koje su cirkulirale po Banskim, HDZ-ovim i Sanaderovim dvorima. U ponovljenom postupku ključno bi moglo postati pitanje distribucije krivnje: je li se taj kurbin pir događao mimo premijera ili je on osobno glava hobotnice. Je li HDZ-ov rizničar Mladen Barišić radio za pretpostavljenog mu Sanadera ili je radio za sebe, Sanaderu iza leđa. Teško da se duboka, sistemska korupcija - o kakvoj se u Hrvatskoj u to vrijeme radilo - mogla ugnijezditi u strukturama vlasti bez ćaćina znanja. Notorno je da se u kritičnom vremenu bez njegova blagoslova ništa u državi nije moglo dogoditi.

Kule od karata

Presude Ivi Sanaderu ruše se kao kule od karata ne zato jer možda nemaju temelja, nego zato jer su slabo zidane. Ne zato jer krimena nije bilo, nego zato jer se pravosuđe pokazalo nedovoljno sposobnim za veliki obračun s političkom korupcijom. To vrijedi za najveći dio njegovih karika, od Državnog odvjetništva do sudova. DORH-ova kalkulacija i pokušaj ograničenja štete urodio je odlukom da se njihov udar skoncentrira i ograniči prvenstveno na bivšeg premijera, bez da se ide u širinu, što je Sanadera pretvorilo u Pedra, a korupcijom natopljene strukture ostavilo nedirnutima. Zatim, sudovi su napravili neke nevjerojatne proceduralne greške. Potom, Ustavni je sud u više slučajeva pravosuđu i javnosti poslao poruku da volja za obračun s korupcijom popušta. Na primjer, u slučaju Milana Bandića, koji unatoč teškim pravosudnim repovima obnaša svoju funkciju gradonačelnika, čak ide na parlamentarne izbore s tvrdnjom da će on odlučivati o budućoj vlasti u državi. Ili, u slučaju financijskih zločina iz devedesetih, pretvorbenog kriminala, kao i ratnog profiterstva, koji se bez obzira na ustavnu normu o nezastarijevanju, odlukom ustavnih sudaca više neće progoniti.

Krađa, lopovluk i otimačina usađeni su u strukture hrvatske države mnogo prije Sanadera, ali on je u jednom trenutku, kad se to zlo enormno raspojasalo, jahao na čelu kolone i tako za najveći dio javnosti postao njegovom personalizacijom. Poništavanjem presuda i puštanjem bivšeg premijera na slobodu velika se, i u međunarodnim krugovima silno reklamirana antikorupcijska kampanja dodatno opasno razvodnjava. Pretvara se u gigantski mjehur od sapunice. Kako smo ovdje već pisali: zločinačkoj soli na rep, a javnosti osjećaj definitivno izostale pravde, što je kombinacija pogubna za zdravlje, funkcioniranje i stabilnost društva.

Patološka pohlepa

Kakav će na koncu biti rezultat sada već petogodišnje pravosudne trakavice teško je predvidjeti. Bez namjere da u slučaju bivšeg premijera prejudiciramo pravni rasplet, Sanaderova politička i moralna odgovornost sasvim je sigurno ogromna i ne tiče se samo sljubljivanja s kriminalom i korupcijom. Svojom patološkom pohlepom nije uništio samo sebe, nego je upropastio i izuzetno važan proces moderniziranja HDZ-a, što ga je sam bio otvorio. Apstrahira li se kriminalni aspekt njegove vlasti, onda se mora priznati da je njegov mandat na čelu stranke i države bio vrlo potentan. HDZ se činio kao uredna europska konzervativna stranka. Hrvatska je hvatala korak s Europom. Osobno je povukao poteze za koje nitko do njega nije imao petlje.

Nasljednici na čelu HDZ-a više su sistematičnosti pokazali u odbacivanju njegova pozitivnog naslijeđa, nego s kriminalom povezane ostavštine. Stranka je napravila korak unazad. Zato se Sanaderovi prijatelji jako ljute. Radi šake milijuna - dobro ne baš šake, više brda - ugrozio je prijeko potrebne procese pozitivne transformacije države. Svojim nečasnim poslovima izručio je HDZ vlasti političkih mrakova. Sada svi špekuliraju hoće li se nakon izlaska na slobodu otisnuti u politiku, možda izaći na izbore. Tragedija se Hrvatske zgusnula u dojmu da i takav teško havariran, izbušen korupcijskim aferama i procesima, prezren od javnosti, ni sjena nekadašnje slave i moći, još pokazuje ostatke ostataka nekadašnje političke superiornosti. Da nije sam sebe ubio, Ivo Sanader mogao je - tempi passati! - postati veliki hrvatski reformator.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 23:12