LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Milanović i Karamarko danas sjede za istim stolom i podnose se. Da ništa više ne napravi, Most je svoje uradio!

 Nikša Stipaničev/CROPIX

Želimo nastaviti služiti našim građanima i voditi Hrvatsku u pozitivnom smjeru rasta, reda i rada. Ne želimo dopustiti povratak u kaos, krizu i nebrigu za građane - izdeklamirao je ovih dana Zoran Milanović, objašnjavajući da ga u postizbornom nadigravanju vodi, kako je rekao, odgovornost prema hrvatskom narodu, a ne strast za foteljama. Konkurencija je ovoga puta munjevito reagirala. - Kaos? Kaos je nastupio onoga dana kad su oni pobijedili na izborima - odgovorio je Tomislav Karamarko, očito se osjećajući prozvanim. Tako su šefovi dvije ključne stranke međusobnim optuživanjem otvorili licitaciju o tome tko bi imali biti jahači kaosa, a tko snage reda i poretka.

Da, politička situacija u Hrvatskoj trenutno se čini posve kaotičnom. Ne zna se kako formirati Sabor, ni tko će i kada sastaviti parlamentarnu većinu, ni tko bi mogao biti premijer. Jesu li novi izbori izgledniji od šanse da se nova vlast ipak na koncu nekako skrpa - u sferi je nagađanja. Ustav se razvlači kao da je od gume. Široko se polemizira oko toga što predsjednica države može, a što nikako ne smije. U dobrim dijelom orkestriranom košmaru u javnost se bacaju morske ideje, o Saboru na pet minuta, primjerice. Listaju se i pokušavaju oktroirati kandidati za premijera, bez izbornog legitimiteta.

U jednom se trenutku zavrtjela i sumanuta mogućnost da Hrvatska dobije dvije vlade - Milanovićevu koja inzistira da u statusu tehničkog kabineta može ostati u sedlu vječno, bez roka trajanja, i onu koju će slovom Ustava u slučaju raspisivanja ponovljenih izbora instalirati šefica države. Pitanje tko će zasjesti u Banske dvore trebalo je valjda riješiti na Krvavom mostu. Naravno, Hrvatska se nakon izbora našla u situaciji u kakvoj još nije bila pa je dio propitivanja, nesnalaženja i lutanja logičan. Ali, kaotičnost se nepotrebnim histeriziranjem i namjerno forsira. Od države se ciljano pravi luda kuća.

Kao glavne pokretače postizborne strke i meteža dobar će dio medija - sveta simplifikacija! - označiti momke iz Mosta. Istina, ponekad ih ne možeš uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Predizborno deklariraju da neće ni s HDZ-om, ni sa SDP-om, postizborno hoće utroje, s jednima i drugima. Pozivaju na veliku koaliciju, otvorenu za sve od desnice do ljevice, a u vlastitim redovima provode čistku, inkvizicijskim metodama trijebe “kukolj” i na svaki disidentski šušanj spremaju galge. Od Karamarka i Milanovića traže potpis pod listu reformi, a kad ga dobiju, uvjetuju da se njih dvojica izbace iz igre. Neuhvatljivi su, politički nekonzistentni i kontradiktorni. Ali nije Most rodno mjesto kaosa koji caruje političkom scenom. Most je samo zakomplicirao dosad jasnu crno-crvenu polariziranost. Remetilačkim faktorom mogu ga smatrati samo oni kojima je čvrsto utaboreni duopol uzor političke harmonije.

Snage nereda i anomije ipak su na drugoj strani. Kad kaže da je kaos stigao s Milanovićevom vlašću, Karamarko zaboravlja u kakvom je stanju ovaj preuzeo zemlju, koja je mahnitom sustavnom korupcijom, dirigiranom iz HDZ-a, bila dovedena u stanje potpunog moralnog rasapa i institucionalnog Potemkinova sela. Kukuriku je naslijedio kaos, a HDZ je bio jedan od glavnih kreatora takvog stanja. Uneređena država njegova je ostavština. Na žalost, HDZ se ni danas ne može smatrati strankom poretka. Bez obzira na novo rukovodstvo. Korupcijski su kraci, ne svi, više podštucani nego posječeni, ali ustavni poredak HDZ svejedno ne prestaje dovoditi u pitanje. Samo nekoliko argumenata. Umjesto u Saboru, HDZ je svoju bitku za vlast pretežno vodio vaninstitucionalno, na ulici, pod šatorom, mrežom raznih militariziranih stožera. Zatim, političku je utakmicu prebacio u sferu iracionalnosti i traženja unutarnjih neprijatelja, što je - bez obzira kako ih zvali, komunjarama, jugoslavenima ili onima koji ne vole Hrvatsku - simptom nedemokratske, čak totalitarne prakse. Slično je s njegovim incidentnim aberacijama, prijetnjama slobodi mišljenja i govora, slobodi medija ili umjetničkog stvaranja. Na koncu, stavljajući na izborne liste ljude koji su u sukobu sa zakonom, Karamarko svoj HDZ ne profilira kao stranku poretka, nego kao sredstvo njegove opstrukcije i uzurpacije.

Kukuriku je zaista uveo nekakav elementarni red u državi. Popeglao je najiritantnije rupe u sustavu. Lopovluk kao da se povukao u mišje rupe, više ne paradira bezočno javnom scenom kao nekada. Ali, Milanovićeva Vlada nije zaustavila širenje prostora kaotičnosti. Ne može se smatrati snagom poretka jer nije zaustavila propadanje institucionalnog okvira hrvatske države. Njegovo urušavanje, započeto u vrijeme HDZ-ove vlasti, čak se nastavilo. Najbolji je primjer Ustavni sud koji je sam sebe strašno dezavuirao, što nekim recentnim krajnje problematičnim odlukama, što moralnom blamažom nekih svojih suspektno umreženih članica. Nezadovoljan i bijesan zbog nekih odluka Ustavnog suda koje mu nisu išle naruku, Milanović je kovao planove o njegovu gašenju. Šest je sudaca sada na odlasku i ne izaberu li se novi u idućih pola godine, sud će faktički biti eutanaziran.

Slično je i s drugim temeljito rasklimanim institucijama državne vlasti. Funkcija predsjednika Republike godinama je postajala sve irelevantnija, sada je novoprobuđenu pretencioznost sparila s često nepodnošljivim banaliziranjem. Kolinda Grabar Kitarović čas se predstavlja kao čvrsta točka sustava, čas će njegovu stabilnost sama zaljuljati. U odavno marginaliziranom državnom parlamentu opet će sjediti ljudi koji su u teškom sukobu sa zakonom. Iznad Sabora je navodno samo Bog, a u njemu zastupnici optuženi za strašne ratne zločine i korupciju. Vlada se kompromitirala vlastitom nesposobnošću, a budući se kabinet projektira kao da je čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Osnovni je problem Hrvatske ipak u političkim strankama. Koje ne samo da su se pretvorile u državu u državi, nego su faktički okupirale cijelu državu i društvo. Podredile ih interesima partijskih oligarha. Zbog deformacija u Ustavnom sudu neki se politički baruni sada silno skandaliziraju, ali sve su to njihove bebe. HDZ i SDP zajedničkim su snagama tamo nakrcali svaki svoje kadrove, više brinući o njihovoj upravljivosti, nego o stručnom integritetu. Ustavni je sud rezultat stranačkih kombinatorika. Mogućnost da inzistiraju na njegovoj kompetentnosti i autonomnosti - to ni jedna od dosad vladajućih stranaka nije niti pokušala realizirati.

Slično je po kompletnoj državnoj vertikali. Institucije sustava ne funkcioniraju, ne zato jer ih je nemoguće pokrenuti, nego su ciljano imobilizirane, zato da bi mogle biti u funkciji političke klase. HDZ, SDP, kao i njihovi sateliti, stvaraju zatvorene krugove moći. Premda su međusobno u ljutom sukobu, čini se, do uzajamnog istrebljenja, riječ je o prešutno dogovorenom ratu. Svađaju narod, uništavaju društvo, jer na takvom modelu zapravo parazitiraju. Hrvatska je država danas razjedinjenija nego prije četiri godine kad je Kukuriku došao na vlast. I nije to zasluga samo HDZ-a, koji u opoziciji vazda postaje destruktivan, nego i SDP-a, koji je također radio u korist dezintegracije nacije. Milanović i Karamarko u tom su pogledu politički blizanci. Jedan će mahati parolom “ili mi ili oni”, drugi prijetiti Kevinim jamama. Obojica pokušavajući da političku konkurenciju kriminaliziraju i stave izvan zakona.

Ni SDP, ni HDZ ne stoje unisono iza takve politike. Tako Antun Vujić, kao bard hrvatske socijaldemokracije, stalno upozorava da je taj primordijalni sukob štetan za Hrvatsku. Ovih dana u jednom intervjuu opet ističe da nikamo ne vodi ako će dvije ključne stranke jedna drugu proglašavati veleizdajnicima ili kriminalcima. Davor Stier na tom je otporu namjernom razdiranju društva ispisao programatski tekst koji inzistiranje na društvenoj integraciji vidi kao novu razvojnu paradigmu Hrvatske. Pokazujući rijetku sposobnost da misli politiku, HDZ-ov marginalizirani europarlamentarac traži dubinsku promjenu svoje stranke. Smatra da bi HDZ mogao i trebao izvući Hrvatsku iz rovovske polarizacije u kojoj je, kako kaže, vlast proglašena nenarodnom, a oporba nacionalističkom, radikalnom i lopovskom.

Ali do pojave Mosta apeli takvih razumnih ljudi bili su glas vapijućeg u hrvatskoj političkoj pustinji. Nisu imali šanse. Most je tu potrebu razgovora i miroljubive koegzistencije različitih političkih opcija pretvorio u normalnost. Razvojačio je Hrvatsku. Milanović i Karamarko danas sjede za istim stolom i uspijevaju se podnositi. Da ništa više ne napravi, Most je svoje uradio. Ne moraju formirati zajedničku Vladu, ali strategija uzajamnog sotoniziranja HDZ-a i SDP-a, koja je cijelu naciju držala kao svoga taoca, valjda je sada definitivno potrošena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:27