JELENA LOVRIĆ Danas je nemoguće uspostaviti vlast kakva je bila ona devedesetih. Današnji vladajući Tuđmanu nisu ni do gležnja

Tihomiru Oreškoviću trebala su tri sata za odluku da će prihvatiti premijersko mjesto u Hrvatskoj, a više od dvadeset sati za mjeru elementarne političke higijene - smjenjivanje jednog kompromitiranog ministra. Najviše ipak zapanjuje brzina kojom Vlada sama sa sebe skida početnu pozlatu. Ni tjedan dana od formiranja pokazala je potpuno nesnalaženje. Vlastitom nesposobnošću i unutarnjim kontroverzama pomaže stvaranju kaotične situacije u cijeloj državi. Namjerno ili ne, ali Banski dvori sudjeluju u inscenaciji izvanrednog stanja. U tom avionu kao da nema pilota. Premda je kokpit prekrcan.

Možda je najmanji problem što je novi premijer obećavao konsolidaciju javnih financija, oštru štednju i rezanje deficita, a već na prvoj sjednici njegovi ministri najavljuju zapošljavanje, doslovce, tisuća novih činovnika jer su im, kao, armije naslijeđenih trudbenika u državnoj administraciji nedovoljne. Mnogo je veći problem stanje duha koje se s vrha vlasti ucjepljuje u javnost. Zastrašujuća provala ideološke agresivnosti i političkog primitivizma. Suspektne ličnosti za ministre se kvalificiraju totalitarnim idejama o registrima izdajnika i progonu neistomišljenika. Protokolarna primopredaja u jednom ministarstvu pretvorena u invaziju ulice u institucije vlasti. Prostačkom i razularenom masovkom Ministarstvo je branitelja faktički okupirano. Mehanizam rulje kao princip političkog djelovanja.

Zatim, predsjednica države i premijer koji drže prigodno uglađene govore o zlu fašizma i holokausta, s jasnom porukom: ne ponovilo se, ali potpuno slijepi i gluhi za činjenicu da je prethodnog dana središtem Zagreba progrmio marš nekoliko tisuća ljutih desničara s ustaškim pozdravom na usnama i prijetećim porukama za sve koji nisu s njima. S potpredsjednikom Sabora u prvim redovima. Govor mržnje i raspirivanje etničke nesnošljivosti kao navodna obrana slobode izražavanja. Sramotni udar na medije u Hrvatskom saboru, s tvrdnjama da su novinari prijetnja demokraciji i traženjem lustracije, te s vrha Vlade, s mjesta potpredsjednika, koji je upravo preuzeo poluge svih sigurnosnih službi. Muljatori i toksični likovi kao stupovi društva, sljubljeni s politikom. Šefica države na linku s klijentima Remetinca. I tako dalje, i tako dalje… Sve to u samo tjedan dana.

Umjesto svega obećanog, civiliziranosti, građenja zajedništva, reformi i okrenutosti budućnosti, Hrvatska je izložena najezdi političkih mrakova. Nije ovdje riječ o konzervativnoj revoluciji - pristojna konzervativna stranka jako je potrebna Hrvatskoj - nego o reakcionarnim i destruktivnim politikama. Hrvatskom su se opet zavaljale olovne devedesete. Prvo, baš kao i onda ponovno je aktiviran žestoki nacionalizam, kao najgori opijum za narod, i politički radikalizam. Suprotno najavama o političkom stabiliziranju, na vlasti je politika koja živi od raspaljivanja najnižih strasti. Za šefa HDZ-a izbori očito nisu završeni, pa on i dalje mamuza svoje žestoke predizborne parole. Prakticiraju se etničke omraze i najavljuju političke čistke. Instrukcijom vlasti iz jezika se kao nepoćudan progoni termin “regija”. Klistiranje leksika kao sredstvo političkog ostracizma.

Drugo, baš kao prije četvrt stoljeća, hrvatsko se društvo ponovno pokušava utjerati u jednoumlje. Dobro, u ono vrijeme, dok je Hrvatska bila izložena ratnoj pogibelji, za takvu se nacionalnu homogenizaciju moglo naći nekakvog razloga. Sada takve tendencije isključivo služe vladanju nad ljudima. S vrha HDZ-a svojedobno najavljena kulturna revolucija već je pokrenuta. Cilj je klonirati mozak cijele nacije po Karamarkovoj mjeri. Okupiranje medija te pokoravanje ostalih grana vlasti i nezavisnih institucija kao instrument realizacije takvog scenarija. Pod prozore medijskih regulatora već su dovedene horde bukača, kao sredstvo zastrašivanja. Novinari postaju meta političkog polusvijeta.

U tom pogledu krajnje su zabrinjavajuće neke recentne odluke Državnog odvjetništva, koje je također bilo izloženo Karamarkovim prijetnjama. DORH je odustao od kaznenog progona Josipe Rimac i podigao optužnicu samo protiv žene koja je HDZ-ovoj uzdanici omogućila da se domogne stana kvadrature veće od one koja joj zakonski pripada. Začuđujuća je također ovotjedna odluka USKOK-a da odbaci kaznenu prijavu protiv zastupnice Gordane Rusak koja je navodno svoje pristupanje nekom parlamentarnom klubu uvjetovala financijskim benefitima. Premda je za sličnu trgovinu mandatima bivši gradonačelnik Vukovara Željko Sabo odležao u zatvoru. Takvom benevolentnom poštedom pripadnica nove vladajuće koalicije Državno odvjetništvo otvara pitanje o svojoj autonomnosti.

Treća je sličnost s devedesetima upotreba masovki i militantnih marševa, svojevrsna repeticija nekadašnjeg Miloševićeva “događanja naroda”, pretvaranje nacije u falangističku pesnicu te kapilarni teror. Već više od godinu dana dio veteranske populacije pod šatorom u Savskoj trenira se u tim vještinama. Ovoga su tjedna, nedopustivo povezujući Domovinski rat s ustašijom, krenuli u zastrašivanje novinara i nasrnuli na slobodu medija. Crnim košuljama skloni junaci, koji su u svojim emisijama, žareći se od sreće, znali ugostiti Vojislava Šešelja, prokazuju ljude i poklanjanjem četničkih kapa pretvaraju ih u metu. Glumica Nina Violić svjedoči o stampedu prijetnji kojima je zajedno s djetetom izložena, i to samo zato jer se usudila objaviti da ne podnosi nacionalizam i fašizam i nikako joj se ne sviđa vlast u kojoj ministri vode hajke na nacionalne izdajnike. Poruke iz mraka, od kojih se ledi krv u žilama, opet su, baš kao devedesetih, počele stizati i brojnim drugim građanima nepoćudne nacionalnosti ili politički neprilagođenim HDZ-ovu desničarskom diskursu.

Treba li čekati da opet neki uzmu pravdu u svoje domoljubne šake i možda ponovno otvore lov na ljude? Takva se opasnost u jednom trenutku činila posve realnom. Ovotjedni krik i bijes pred zgradom Vijeća za elektroničke medije lako se mogao pretvoriti u krvavi pir nasilja. Situacija je u Hrvatskoj u posljednje vrijeme stalno na rubu pucanja. Kao da će svakog trenutka stvari izmaknuti kontroli. Ipak, mnogi će povratak u devedesete smatrati nemogućim zbog bitno promijenjenih društvenih okolnosti. Točno, Hrvatska je danas ipak drugačija. Loša je vijest da današnji čelnici državne vlasti nemaju kapacitet svojih prethodnika, onih koji su zemljom vladali prije četvrt stoljeća. Tuđman je bio autokrat, ali u političkom smislu današnji mu stanari Pantovčaka i Banskih dvora nisu ni do gležnja. Prvi je predsjednik koketirao s endehazijskom nostalgijom, ali je ipak bio antifašist i dobro je razumio da Hrvatska u tom dijelu svoje povijesti mora imati jedno od svojih sidara. Osim toga, znao je da Hrvatska pola-pola stoji na dvije noge, lijevoj i desnoj. Za razliku od Karamarka, dobro je shvaćao da se jaka partizanska tradicija ne može amputirati ni iz kolektivne memorije, ni iz hrvatskog identiteta. Nasuprot njegovoj ideji nacionalne pomirbe, današnji šefovi HDZ-a proskribiranjem antifašizma obnavljaju atmosferu građanskog rata.

Dobra je vijest da je u Hrvatskoj danas nemoguće uspostaviti tako svemoćnu i neupitnu vlast kakva je bila ona devedesetih. HDZ-ovi jurišnici mogu zauzeti dio medijskog prostora, prije svega javne servise, vjerojatno čak i dio privatnih glasila, ali ne mogu uspostaviti punu medijsku kontrolu. Teško je zamisliti da bi se Dnevnik opet mogao uređivati na Pantovčaku, kao nekad, čak ako se na Prisavlje instaliraju medijski buzdovani iz Tuđmanova vremena. Medijska je scena složenija i više će, valjda, voditi računa o zahtjevima tržišta, nego o direktivama i dalje rekordno nepopularnog šefa HDZ-a. Društvene se mreže ne mogu uškopiti. Sprdanje s idejom o registru izdajnika, u koji su se ljuti građani sami upisivali, pokazuje da Hrvatska neće šaptom pasti. Osim toga, nekadašnje nacionalističke sheme odavno su pročitane, domoljubni mitovi često su se pokazali običnom političkom bižuterijom, mnoge su ratne i nacionalne veličine definitivno raskrinkane. Narodu je dosta njihove prazne priče. Hrvatska je danas nepovjerljiva, duboko skeptična i jako cinična prema svojoj političkoj eliti. Oni koji pokušavaju jahati na nekadašnjim obrascima vladanja djeluju poput političkih zombija. Možda će otvoriti frontu posred Hrvatske, ali samo bi šačica budala za njih ratovala.