Isus je među nama, navija za našu stvar. On je živ, stvaran, dođe uvijek kad ga hrvatski čovjek treba.Isus je u srijedu ujutro tako došao jednom Berislavu mučenom teškim životnim kušnjama, koji je bio u napasti da ugazi stranputicom.
U posljednji ga je trenutak spasio. “Hvala ti, Isuse”, rekao je Berislav sa suzama u očima, a Isus je odmahnuo rukom. Bio je to samo Njegov posao. Zašto bi smrtniku i grešniku Bog inače trebao, ako ga neće savjetovati da u polufinalnoj utakmici Lige prvaka između Barcelone i Bayerna bez straha stavi svoj novac na pobjedu domaćina od dva i više golova.
Veselo fućkajući Bachovu Misu u B-molu Isus je zatim došao na Jelačić plac, gdje je popio kavu s umirovljenim generalom i obavještajcem. Ovaj mu je darovao svoju knjigu “Gospodari kaosa” s posvetom: “Dragom Isusu, koji me je nadahnuo, hrabrio i tješio u drugoj polovici moga života, iako sam ja prethodno poricao i samo Njegovo postojanje. Odano, Davor Domazet Lošo”.
“Hvala tebi, Davore”, rekao je Isus ganuto sklapajući korice. “Jer ja tebi uistinu dugujem više nego ti meni.”
“Joj, nemoj tako…”
“Ne, ne, znam ja. Ne treba meni objašnjavati, sve ja vidim”, prekinuo ga je Isus. “Ti si prva linija obrane kršćanskih vrijednosti ovdje, ti i Zdravko Tomac i onaj mali, kako se zove…”
“ Raspudić.”
“Tako je. Vi ste moja vojska, moja snaga u ovome svijetu, vi se tu plamenim mačevima borite protiv Jugoslavena, komunista, muhamedanaca i pedera, srčano braneći da čovječanstvo ne potone u ponoru grijeha i blatu hereze. Bez vas nekolicine sve bi bilo izgubljeno.”
“Pa, dobro, možda”, dopustio je Domazet Lošo skromno.
“Isuse, legendo!” dobacio je jedan prolaznik preko Trga.
“Bog i Hrvati!” odgovorio mu je Isus vedro.
Stisnuta šaka
Preko Cvjetnog, pa uz kazalište, pa sve pješice hladovinom, ispod drvoreda razlistalih brijestova Isus se niz Savsku spustio do šatora ispred Ministarstva branitelja. Kad su ga ugledali, prosvjednici su spontano stali klicati Njegovo sveto ime. Stisnutom se šakom On frajerski kucnuo s Josipom Klemmom i Đurom Glogoškim pa sjeo na klupu i prihvatio čašicu domaće rakije, razgovarajući isprva o svakodnevnim muškim temama, polovnim automobilima i nogometu.
“Ma, oprosti, ne znam tko mi je to rekao, ja mu nisam vjerovao”, oglasio se iznenada Glogoški oprezno i izokola. “Jesi li Ti možda Židov?”
“Joj, Đuro, što i ti nekad gluposti pitaš”, lecnuo se Klemm.
“Dobro je, pusti čovjeka, što me ne bi upitao štogod mu padne na pamet da upita”, otklonio je Isus, a onda pogledao Đuru i iskreno mu kazao: “Jest, Đuro, ja sam Židov.”
Glogoški je ostao paf.
“Ali, mama Ti je naša”, pokušao je još jednom kad se malo sabrao.
“Nije, i ona je Židovka.”
Glogoški je posramljeno zašutio. U to je, srećom, na stol došao hladni narezak, kulen, ementaler i krastavčići, te su njih trojica zamezili pričajući jedno vrijeme o meteorološkim prilikama.
“A kolika Ti je invalidnost?” javio se ponovno Glogoški netaktično.
“Oprosti?” zbunio se Isus.
“Pa, gledam ove Tvoje rupe na rukama i nogama, ima tu, brat bratu, za osamdeset posto.”
“Nisam izlazio pred komisiju.”
“A tako”, kimnuo je Đuro, premda mu, vidjelo se, koješta nije bilo jasno.
“Nema veze, važno je da si se Ti borio za Hrvatsku”, rekao je Klemm i zadovoljno potapšao Isusa po ramenu.
“Strogo uzimajući, ja sam umro za spasenje svih ljudi na svijetu”, kazao je Isus.
Nije to zaista bio naročito ugodan razgovor, ali Isus nije ništa zamjerio ovim dragim i jednostavnim ljudima. Naprotiv, ostao bi i čitavo popodne s njima, ali čekali su ga na drugome mjestu.
S Klemmom je otišao u Sesvete. Kod ulaza u groblje stavio je tamne naočale kako je i red na sprovodu. Još je izdaleka vidio gomilu naroda i, unatoč sumornoj prigodi, srce mu je od dragosti zaigralo koliko je tu njegovih ljudi došlo, koliko se valjanih i smjernih Hrvata okupilo na ispraćaju jednoga brata koji je bio sušta kršćanska vrlina.
“Dario”, šapnuo je u prolazu.
“Isuse”, odgovorio mu je Dario Kordić.
“Mladene”, kazao je Isus.
“Isuse”, jezgrovito je uzvratio Mladen Naletilić Tuta.
‘Sa mnom u raju’
Veliko je kraljevstvo moga nebeskog Oca, pomislio je Isus kimajući i rukujući se s Mirkom Norcem, Igorom Štimcem, Reneom Sinovčićem, Sinišom Šošom, Nikicom Jelavićem, Zoranom Pripuzom, Hrvojem Petračem i drugim uglednicima, redom tvrdim, kamenim stupovima katoličke vjere u Hrvatskoj, a onda je kroz mnoštvo izašao napokon pred lakirani lijes Vinka Žuljevića i došla Mu je rečenica koju je jednom davno kazao jednom drugom razbojniku: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”
Zvali su ga da ostane nakon službe, ali on je morao dalje. Navečer je bio gost vrlo gledanog talk showa i jedva je dospio na vrijeme na televiziju.
“Isuse, bi li se Ti prije emisije malo pričestio?” upitao ga je voditelj u garderobi.
“Kako ne, kako ne, ja sam uvijek za pričest”, rekao je Isus nevino.
Velimir Bujanec iz džepa je izvadio kreditnu karticu, kratku cjevčicu i omotić nekakvog bijelog praška.
“Oh, oprosti, bojim se da te nisam dobro razumio”, ispričao se Isus.
Emisija je ispala zgodna. Možda je najdojmljiviji trenutak bio kad je Bujanec upitao gosta treba li oprostiti svojim neprijateljima.
“Pa, u principu da, ali gledajte”, rekao je Isus i okrenuo put kamere svoje čavlima probijene dlanove, “rane su još uvijek svježe.”
Vraćajući se oko ponoći pustim zagrebačkim ulicama i žudno udišući mirise rascvalih kestenova, bazgi, lipa i jasenova, Isus je po tko zna koji put pomislio kako stvarno voli Hrvate.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....