Je suis Charlie, u Hrvatskoj? Nemojmo se lagati!

Dvije su Gospe, porculanske: obje u bijelom, jedna sa svjetloplavim plaštom, a druga s bijelim, obrubljenim zlatnom trakom. Onako kako se već prikazuju na porculanskim i gipsanim kipićima. Čedne, bezizražajna lica. Jedna ovlaš grli drugu, ukočenim zagrljajem kipa, tako kako biste zagrlili neku daljnju tetku, rođakinju koju inače ne možete smisliti.

Obje Gospe našle su se prije dvije godine na plakatu predstave “Fine mrtve djevojke” koju je u zagrebačkom kazalištu Gavella na osnovi svog ranije snimljenog filma po scenariju Mate Matišića postavljao redatelj Dalibor Matanić.

I tako čedan prikaz nekima je žestoko zasmetao. Kako je Jutarnji pisao u siječnju 2013., taj je plakat izazvao oštre reakcije dijela katoličke zajednice: vjerski portal bitno.net nazvao ga je “primjerom kršćanofobije koja se u posljednje vrijeme osjeća u medijima i kulturi”, a katolička udruga Vigilare izrazila je “najdublji protest, povrijeđenost i zgražanje zbog uvredljivog i difamatornog prikaza Presvete Bogorodice Marije s aluzijom na lezbijsku tematiku predstave, čime je nanesena uvreda svim kršćanskim vjernicima koji žive u Republici Hrvatskoj”.

I, što se onda dogodilo? Jesu li krenuli masovni prosvjedi podrške Gavelli, autorima plakata i predstave? Žestoka rasprava o slobodi govora i granicama iste? Pozivanja na Ustav, na slobodu za koju su ginuli naša braća i očevi 1991. ili djedovi pedeset godina ranije? Ma kakvi.

Jesu li mediji možda objavili ankete među vjernicima koji redovito odlaze u kazalište, smeta li i njima taj plakat? Jesmo li organizirali tribine o ulozi Crkve u društvu, u društvu poput našega koje je ipak pola stoljeća provelo u jednoumlju, kad je Crkva bila u poluilegali?

Ne, ništa od toga. Kako to već kod nas biva: nakon dva-tri novinska teksta, uprava kazališta povukla je plakat. “Neviđeni pritisak, potaknut od strane jedne udruge koja preko svojih internetskih stranica poziva na masovni protest zbog kazališnog plakata, a koji se ne vrši samo na Gradsko dramsko kazalište Gavella, već i na s kazalištem povezane institucije, kao i na naše suradnike i sponzore, doveo je do toga da je uprava kazališta Gavella donijela odluku da sporni plakat povuče iz upotrebe”, objavili su.

Dezertirali su u tjedan, dva, bez ozbiljnijeg pokušaja otpora. Javnost je to sasvim mlako popratila, ne računajući internetske okršaje. Veća bi se rasprava povela osamdesetih kad bi zloglasni odred SUBNOR-a Blatine-Škrape zaključio da im se ne sviđa neki film ili neka druga “društvena pojava”, pa bi onda, mislili su, bio red da ih se zbriše s lica zemlje.

Ali to je formalno još bio socijalizam, nakaradni sistem u kojem su svako malo zabranjivane neke novine, smjenjivane čitave redakcije zbog nepodobnosti, pa je valjda bilo normalno da stari partizani određuju koji se film može gledati, a koji ne. Ploče rock-bendova tada su morale prolaziti kroz povećalo nekakvog odjela za šund, a na sve strane su politkomesari i doušnici pazili da radni narod ne zabrije od previše slobode.

Očekivali smo da je normalna stvar da s višestranačkim izborima koje smo imali 1990. dolazi sloboda, među ostalim i sloboda govora. Ali je onda došao rat. Tako da je do danas kod nas “sloboda medija” ostala ono nešto što financira Soros i američka ambasada, a od čega će etablirani mediji zazirati. I u socijalizmu si mogao jako puno toga reći ako nisi spominjao SUBNOR, Tita, Bleiburg, Goli otok…., novine su se čitale između redaka, hvatalo se svako TV kašljucanje i mrštenje Miroslava Lilića. Danas hrvatski novinar može puno više nego onda Lilić. Možete puno toga reći, ma i sve, samo nemojte spominjati branitelje, Crkvu, stvaranje države i referendum o neovisnosti, ratne zločine, prvog hrvatskog predsjednika, status Srba i Roma… Problem sa slobodom je da je ne možeš samo tako proglasiti, propisati zakonom i pustiti da se sama od sebe provede. Jest, žene su ravnopravne s muškarcima, ima tome već puno desetljeća, ali što ćeš s tim ako je papak frajer koji čisti kupatilo i mijenja pelene?

Primjer s Gavellinim plakatom samo je jedan od stotina i stotina koji bi se mogli izvući.

Ne, mi pojma nemamo što je to sloboda o kojoj Francuzi govore, i nema šanse da bismo ustali u obranu i upola manjeg prostora slobode nego što ga sebi uzimaju satiričari Charlie Hebdoa. Može nam se činiti normalno (kako kome) da se ismijava islamsko pravilo o neprikazivanju ljudskog lika, ali nećemo prstom maknuti kad se netko sjeti da slične zabrane uvede i za kazališni prikaz Majke Božje. Kao što nas sad nije briga što se tamo neki okupljaju u Rijeci da bi zabranili kazališnu predstavu koju većinom nemaju ni namjeru pogledati. Zato, nemojte licemjeriti: ne, niste vi Charlie Hebdo. Vi ste kukavice.