Je li Vladu uopće briga što smo po demokraciji iza Gane i Gvajane?

Čini se da je nova godina u Banskim dvorima počela optimistično, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog poboljšane prognoze rasta hrvatskog gospodarstva koju je jučer objavila Svjetska banka. Iako se radi o minimalnom povećanju od 0,1 posto, u Vladi će njime biti zadovoljni, posebno s obzirom na to da je jedna od stabilnih značajki funkcioniranja Plenkovićeva kabineta, barem u prezentacijskom smislu, bila velika orijentacija prema raznim međunarodnim referencama, dakle raznim indeksima, rejtinzima i opservacijama relevantnih internacionalnih aktera.

U načelu, ta je praksa ispravna i to iz dva razloga. Kao prvo, realna ocjena bilo kakvog dosega može se steći isključivo u usporedbi s dosezima drugih država u istom području. Najzorniji dokaz toga je učestalo licitiranje rastom BDP-a u Hrvatskoj.

Nakon sedmogodišnje recesije činjenica da ovdašnje gospodarstvo raste stopom od 2,7 posto mogla bi se činiti kao pristojan rezultata, no ako znate da praktički sve usporedive države u široj regiji rastu stopama iznad 3 ili čak 3,5 posto, postaje jasno da iako rastemo, zapravo, padamo. Drugi razlog zašto je međunarodno referenciranje bitno jest taj što takav model daje mogućnost uspostavljanja mjerljivih, transparentnih i čvrstih ciljeva političkog djelovanja. I taj je segment aktualna Vlada koristila, prvenstveno kroz inzistiranje na odlučnosti da poboljša hrvatski kreditni rejting. Dapače, figurativni izlazak iz ulagačkog “smeća” trebao je biti jedan od ključnih “achievementa” ovoga Plenkovićeva mandata, a na oltaru računovodstvene fiskalne odgovornosti žrtvovani su brojni drugi ciljevi, poput uvođenja čistih računa u zdravstvu, gdje država formalno neovisnom HZZO-u godišnje propušta platiti milijarde kuna koji proizlaze iz obveza definiranih raznim važećim zakonskim propisima. Ta brutalna efikasnost u ganjanju internacionalne verifikacije vlastite uspješnosti na koncu bi se, zahvaljujući krahu Uljanika, mogla pokazati i neuspjelom, no ne treba je zbog toga odbaciti. Važnije je, možda, zapitati se zbog čega hrvatska politika takve tendencije pokazuje samo kod ekonomskih ciljeva, a ne i u drugim segmentima društvenog djelovanja. Pitanje je posebno relevantno s obzirom na to da je Andrej Plenković na čelo HDZ-a i Vlade stigao ponajviše zahvaljujući očekivanju birača da može smiriti uzavrele strasti, okončati ideološke bitke koje su zdušno pokretali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, te vratiti zemlju na putanju stabilnog razvitka.

Tu putanju lako je iscrtati, od jačanja državnih institucija, preko osnaživanja demokratskih mehanizama do širenja prostora sloboda koje građani uživaju u svim aspektima svog života. No, problem je što međunarodne reference Vladina djelovanja po tim točkama baš i nisu pohvalne.

Upravo suprotno, prema Democracy Indexu, istraživanju snage i razvijenosti demokracije u 89 svjetskih zemalja koje objavljuje analitička divizija uglednog britanskog časopisa The Economist, Plenković se baš i nema čime pohvaliti. Rejting Hrvatske u 2018. godini je pao, kao i plasman na listi, pa je ona sada 60. demokracija svijeta. A to nije nikakva anomalija. Nakon što je pune četiri godine - od 2012. do 2015. - ocjena snage demokracije u Hrvatskoj iznosila “stabilnih” 6,93, baš 2016. - godine kad vlast u državi preuzima Plenković - ta brojka pada na 6,75, pa onda na 6,63, pa sada na 6,57 - što Hrvatsku smješta na pretposljednje mjesto Europske unije i na ne baš ugodnu poziciju iza država kao što su Istočni Timor, Filipini, Gana i Gvajana.

Dakako, ovakve komponente indeksa ne valja uzimati zdravo za gotovo, pogotovo s obzirom na brojne metodološke izazove koji u njihovu provođenju postoje, no slične nalaze daju i ostala relevantna međunarodna istraživanja.

U prošlogodišnjem izvještaju američke nevladine organizacije Freedom House također je zabilježen regresivni demokratski trend u Hrvatskoj, i to zbog pogoršanja u kategoriji “nacionalne demokratske vladavine”.

Indekse sloboda američkih libertarijanskih think-tankova nije potrebno ni citirati. Dakako, moguće je za te trendove pronaći razna objašnjenja, od toga da su to društveni procesi koje je Plenković naslijedio do toga da nije imao potporu unutar svojih redova da krene u odlučniji obračun s njima. Vjerojatno i u tome ima istine, no nedjelovanje je često jednako velik krimen kao i štetno djelovanje. Baš ovih dana javnost je gotovo bez prestanka zasipana informacijama o raznim bizarnim ili potpuno nelogičnim presudama koje domaći sudovi donose protiv medija, a u korist visokih državnih i pravosudnih dužnosnika, potresenih navodnim “duševnim bolima” zbog medijskog izvještavanja o njima ili institucijama u kojima djeluju.

Usprkos apelima medijskih organizacija i pravnih eksperata da takva praksa ozbiljno ugrožava medijske slobode i slobodu izražavanja u Hrvatskoj, premijer i Vlada dosad nisu pokazali bilo kakav interes za tu temu. A i medijske slobode jedan su od temelja funkcionalnog demokratskog sustava. Zanimljivo, prema izvještaju Reportera bez granica, medijske slobode u Hrvatskoj lani su ostvarile “skroman napredak”. Što će reći ovogodišnje izvješće? I je li hrvatsku Vladu uopće briga? Model države u kojoj raste ekonomski međunarodni rejting, a svi ostali društveni pokazatelji padaju nije nepoznat. Postoji tu u našem susjedstvu. Zove se Mađarska...