Je li politički odgovorno ostati na funkciji kad je zdravlje ozbiljno narušeno?

Nećemo vam pokazati Jeffa Johnsona kako maše zastavom. Nećemo vam pokazati Jeffa Johnsona kako ljubi bebe. Nećemo vam pokazati Jeffa Johnsona kako išta radi, jer vi već znate što Jeff Johnson može uraditi. Sutra, glasajte za Jeffa Johnsona. Ime kojem možete vjerovati, ime koje znate”, ovako, u slobodnom prijevodu, zvuči izborni proglas glavnog junaka američkog filma “Ugledni gospodin”.

Jeff Johnson, u izvedbi Eddieja Murphyja, sitni je prevarant s Floride koji iskoristi činjenicu da dijeli ime i prezime s iznenada preminulim kongresmenom, pa zbog tog imena biva izabran u najviše političko tijelo najmoćnije svjetske države. Iako ga je filmska kritika proglasila promašajem, “Ugledni gospodin” sjajna je kritika funkcioniranja američkog političkog sustava kojim upravljaju korumpirane političke elite legitimizirane od strane površnih birača, koji, eto, glasuju za “poznato ime”.

Sličnosti s Hrvatskom tu postoje, barem u kontekstu spremnosti političkih elita da eksploatiraju, a često i potiču, nezainteresiranost birača. Poznato ime hrvatskim biračima, pogotovo onima na istoku zemlje, jest Ivica Vrkić, aktualni gradonačelnik Osijeka. U politici je aktivan još od Hrvatskog proljeća, obnašao je niz dužnosti za vladavine Franje Tuđmana, a na čelu četvrtog najvećeg hrvatskog grada već je više od šest godina. Nažalost, tijekom posljednjih desetak mjeseci Vrkić je doživio ozbiljne zdravstvene probleme. Prvo je pretrpio srčani udar, onda je, nekoliko mjeseci kasnije, bio prisiljen podvrgnuti se operaciji srca, a odmah nakon operacije doživio je i moždani udar.

Prema njegovim riječima, prenesenim u opsežnom intervjuu Jutarnjem listu prošle nedjelje, nakon moždanog udara Vrkić je bio u teškom stanju, nesposoban za niz osnovnih životnih funkcija. Nakon perioda intenzivnog liječenja ipak se djelomično oporavio pa nastavio s rehabilitacijom u sklopu koje - opet njegovim riječima - ponovno “uči hodati i govoriti”. Ipak, tijekom cijelog tog razdoblja ozbiljne inkapacitiranosti Vrkić je i dalje držao funkciju osječkoga gradonačelnika, a nedavno se - iako oporavak nije ni približno gotov - vratio na posao.

Upitan o tome je li u trenucima očite nesposobnosti za rad razmišljao o ostavci, Vrkić lakonski odgovara da “o tome nije razmišljao jer je vodio bitku za svoje zdravlje, a kasnije mu je bilo bolje, pa nije bilo ni razloga”. Upravo suprotno, razmišljao je o novom mandatu, za koji će se kandidirati ovisno o “fizičkom oporavku”. Dakako, radi se o logičkom nonsensu. Ako je osječki gradonačelnik trenutno dovoljno zdravstveno sposoban za obnašanje svoje funkcije iako ima problema s govorom i hodom, onda je pitanje oporavka kao preduvjeta nove kandidature suvišno.

Ako, pak, njegovo trenutno stanje zahtijeva daljnji oporavak, to znači da trenutno na čelu Osijeka stoji čovjek koji za to nije zdravstveno optimalno sposoban. Je li politički odgovorno držati takvu funkciju u takvim okolnostima? Pitanje se, dakako, ne odnosi samo na Ivicu Vrkića. I Andro Krstulović Opara, gradonačelnik Splita, već mjesecima paralelno vodi borbu s teškom bolešću i brojnim komunalnim problemima drugog najvećeg grada u Hrvatskoj.

Javna diskusija o zdravstvenoj sposobnosti obnašatelja najviših političkih dužnosti u Hrvatskoj rijetko se vodi. Jedan od razloga vjerojatno je u tome što postoji raširena kulturološka nelagoda oko toga da se na taj način “otpisuje” osobu dok je suočena s teškim egzistencijalnim problemima, no veći je problem činjenica da ne postoje jasno utvrđeni standardi i procedure vezani uz ta pitanja.

Usporedba možda nije najsretnija, no nedavno donesenim Zakonom o sigurnosti prometa na cestama zakonodavac je propisao obvezu države da kroz obvezne liječeničke preglede verificira zdravstveno stanje onih koji su stariji od 67 godina, a žele upravljati motornim vozilom. U slučaju upravljanja gradom s više od sto tisuća stanovnika, eto, odluka o zdravstvenoj sposobnosti 72-godišnjaka s recentnom poviješću teških problema ostavljena je u sferi njegove vlastite diskrecije. Shvaćanje demokratskog mandata u tom je kontekstu u Hrvatskoj tradicionalno reducirano na obvezu političara da svake četiri godine pobijede na izborima.

U ispravnijem shvaćanju tog koncepta, birači imaju pravo na kontinuirane, transparentne informacije o svim pojedinostima koje utječu na rad njihova izabranog zastupnika. Kad se dogode promjene koje znatno utječu na njegov rad, bilo osobne poput promjene zdravstvenog stanja, bilo političke poput promjene koalicijskih partnera, politički kulturno bilo bi svoj mandat ponovno verificirati. Nažalost, kako birači pouzdanim informacijama ne raspolažu, pa onda ni tim temama ne posvećuju znatniju pozornost, izbori se svode na glasanje za “poznato ime”. Pa čak i onda kad je ime jedino što im se, zapravo, nudi.