Pitanje iz naslova nije retoričko, ni blasfemično, pa čak ni ironično. Ono se, nažalost, nameće poslije prekjučerašnjeg uvodnika u Glasu Koncila, u kojem je Ivan Miklenić, glavni urednik tog tjednika, za sva zla u Hrvatskoj optužio bivše komuniste.
Gospodin Miklenić tvrdi da su bivši komunisti preuzeli nadzor nad cjelokupnom hrvatskom medijskom industrijom, nad velikim dijelom gospodarstva, nad raznim društvenim institucijama, kao i nad glavnim političkim strankama.
Gospodin Miklenić drži da je takvo stanje opasno za Hrvatsku.
Gospodin Miklenić, osim bivših komunista, ne vidi niti jednu drugu društvenu silu koja bi ugrožavala ovu zemlju.
Vratimo se sada tridesetak godina unatrag, u vrijeme nesretne Bijele knjige, i raznih drugih sličnih dokumenata koji su kružili Hrvatskom i bivšom Jugoslavijom.
U tim je i takvim (što bi rekao Miklenićev jedini omiljeni bivši komunist, dr. Tuđman): dakle, u tim je i takvim dokumentima pisalo kako nacionalisti, antikomunisti i organizirani vjernici čine snage koje su ugrožavale ono društvo, te da se protiv njih treba boriti svim mogućim sredstvima.
Ako izraz bivši komunisti zamijenimo izrazom antikomunisti ili nacionalisti, vidjet ćemo da ne postoji baš nikakva strukturalna razlika između, recimo, Stipe Šuvara i Ivana Miklenića.
No, sličnost u strukturi mišljenja radikalnih komunista, kakvih danas u Hrvatskoj srećom nema na javnoj sceni, i borbenih katolika, koji, srećom, nemaju osobit utjecaj na vjernike, tek je manja od niza problema što ih otvara Miklenićev tekst, koji je, eto, cijeloj javnosti izložio meki trbuh Katoličke crkve u njegovu najnemoćnijem izdanju.
Miklenić, ponovimo, tvrdi da Hrvatskom vladaju bivši komunisti, te da je samo jedan od njih bio uistinu državotvoran.
Pri tome glavni urednik Glasa Koncila misli na Franju Tuđmana.
Ta je tvrdnja duboko netočna.
U vrijeme kada se Hrvatska borila za opstanak, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske bio je bivši komunist, general zbora Anton Tus. Njegov zamjenik bio je bivši komunist, general Petar Stipetić. Šef obavještajne službe bio je bivši komunist Josip Manolić. Predsjednik Vlade bio je bivši komunist Franjo Gregurić.
Je li moguće da Glas Koncila ignorira ove, posve nesporne povijesne činjenice, zbog kojih, uostalom, u Hrvatskoj nikada nije moglo doći do lustracije?
Misle li gospoda iz Glasa Koncila da bi Vukovar tri mjeseca odolijevao pod opsadom srpskih oklopnih divizija da ga je branio neki od emigrantskih narednika iz Legije stranaca ili je, ipak, taj herojski posao, vjerojatno najheroskiji u cijelom ratu, dovoljno dobro odradio general Mile Dedaković Jastreb, bivši oficir JNA i, što se tu sad može, bivši komunist.
Očito je, dakle, da je državotvorne Hrvate nemoguće dijeliti na bivše komuniste i ostale, jer su mnogi bivši komunisti, kada se Hrvatska našla izložena agresiji, doslovno prvi ležali u pješadijskim rovovima i doslovno se jednako snažno borili za Hrvatsku kao što su to činili hrvatski nekomunisti.
Uostalom, je li za Glas Koncila i Ivica Račan, čovjek kojeg je cijela Hrvatska ispratila s više poštovanja od samog Tuđmana, tek bivši komunist ili i hrvatski državotvorac? I što je tu, primjerice, s Vicom Vukovom, čijom je himnom/baladom “To je tvoja zemlja” završena komemoracija Ivici Račanu u Lisinskom?
Fanatična podjela na bivše komuniste i državotvorne Hrvate nije jedina velika zabluda iz uvodnika novog Glasa Koncila.
Glas Koncila i Zagrebačka nadbiskupija, koja odgovara za sadržaj svog tjednika, u dubokoj su vrijednosnoj kontradikciji kada se obrušavaju na bivše komuniste i komunistički mentalitet kao izvor svih zala u Hrvatskoj.
Što su, dakle, neke od glavnih značajki komunizma?
Zatvoreno društvo, zazor od stranih utjecaja, strah od stranog kapitala, načelni strah od kapitalizma, inzistiranje na strogim pravilima ponašanja i, barem načelno, inzistiranje na socijalnoj pravdi.
Što su neke od glavnih značajki crkvenog javnog djelovanja: širenje straha od stranog kapitala (Glas Koncila stalno ponavlja da je Hrvatska rasprodana strancima), zatvoreno društvo (Glas Koncila često propovijeda protiv zapadne globalizacije), inzistiranje na strogim pravilima ponašanja u zajednici, te inzistiranje na socijalnoj pravdi.
Da ne govirmo kako su i komunisti i Crkva željeli da trgovine nedjeljom budu zatvorene.
U svom protukapitalističkom i protuglobalizacijskom djelovanju hrvatska je Katolička crkva zapravo vrlo bliska Stipi Šuvaru, glavnom hrvatskom komunističkom ideologu iz osamdesetih godina: i u jednom i u drugom slučaju radi se o fanaticima i asketima, koji su se bojali i sada se boje promjena u kojima se društvo upravo nalazi.
Nadalje, upravo je nevjerojatno koliko je Glas Koncila netalentiran za dnevnu politiku.
U vrijeme dok policija pokušava uništiti korupcijsku mrežu, koja je u ovom društvu stvorena u vrijeme vladavine Ive Sanadera, Glas Koncila gotovo da nariče nad Sanaderovim odlaskom: gospodin Miklenić, doduše, kaže kako je i Sanader bio komunistička marioneta, ali da su ga, eto, smijenili gori od njega, koji su od HDZ-a napravili čistu komunističku stranku. Želi li gospodin Miklenić ustvrditi da su oni koji istražuju korupciju gori od onoga koji je, očito, dopuštao (da ne kažemo organizirao) masovnu korupciju?
Miklenićev komentar najdepresivniji je, ipak, kada ga promatramo iz nešto šireg konteksta.
Hrvatsko se društvo nalazi usred ekonomske katastrofe, usred brojnih dramatičnih promjena, koje će redefinirati njegov karakter, i usred procesa ulaska u Europsku Uniju.
Hrvatsko se društvo, dakle, nalazi pred brojnim, uistinu teškim izazovima s nepredvidivim ishodima.
Vrh Katoličke crkve jedini svoj odgovor na one izazove koji, prema crkvenom mišljenju, prijete društvu vidi u komunističkoj opasnosti.
Umjesto da se pokuša produktivno suočiti s novim društvenim stanjima i stalnim promjenama, vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj sve naše probleme svodi na bauk komunističke paradigme.
Koja je, srećom, zauvijek nestala prije dvadesetak godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....