PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

Je li Boris Tadić zaista spreman na povijesni iskorak Srbije?

Prizna li Srbija Kosovo, bit će to jedan od najvažnijih događaja na ovim prostorima unatrag 20 godina i time bi se Beograd odrekao imperijalnih ambicija
 Reuters

Ne, ni ja, niti itko u Srbiji neće priznati Kosovo, izjavio je prekjučer srpski predsjednik Boris Tadić, reagirajući, vjerojatno, na sve češće informacije o tome kako bi Srbija, pod određenim uvjetima, ipak mogla priznati državni status Kosova.

O tome je u Hrvatskoj prvi izvijestio Novi list, koji je početkom tjedna čak bio naveo i konkretne Tadićeve zahtjeve/uvjete, pod kojima bi Beograd mogao prihvatiti kosovsku neovisnost.

Demantirao samog sebe

U svom demantiju priznanja Kosova predsjednik Tadić je, međutim, demantirao samoga sebe. Boris Tadić je, naime, kazao kako je Srbija spremna na kompromis oko Kosova.

Donedavno, osobito do odluke Međunarodnog suda pravde u Haagu, da proglašenje neovisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom, Tadić, kao ni većina drugih srpskih političara, nije htio ni čuti za kompromis oko Kosova, što je, naravno, pokazivalo u kakvoj je deluziji živio čovjek kojeg su svojedobno željeli promovirati u “lidera regije”(usput govoreći, sada je posve jasno da je jedini kandidat za regionalnog lidera, ako je takvo što bilo kome uopće potrebno, hrvatski predsjednik Ivo Josipović).

Tadićevu spremnost na kompromis oko Kosova - što će, prije ili kasnije, nužno dovesti do srpskog priznanja kosovske neovisnosti - valja gledati u dva konteksta.

Prvi se tiče Europske Unije i Sjedinjenih Država.

Danas je već sasvim jasno da će Srbija, ne bude li pristala na “kompromis o Kosovu”, ostati balkanski parija.

Ovo ne konstatiramo s nikakvom zlobom: dapače, ponovo ističemo kako smo uvjereni da je Hrvatskoj u interesu moderna, demokratska i integrirana Srbija.

Međutim, već je dulje vrijeme sasvim izvjesno da se Srbija ne može približiti euroatlantskim integracijama dok se god aktivno suprotstavlja kosovskoj neovisnosti.

Beogradu je ovoga ljeta više puta jasno rečeno kako su bilo kakvi koraci prema Europskoj Uniji posve nemogući dok god Srbija ne bude spremna na kosovski kompromis.

Dakle, uvjet za srpsko približavanje Europskoj Uniji već neko vrijeme nije samo izručenje Ratka Mladića Haaškom sudu, što se za Tadića pokazuje nemogućom misijom, nego i prestanak opiranja kosovskoj državnosti.

Ako bi Beograd nastavio inzistirati na tezi da je Kosovo dio Srbije, Srbija u duljem vremenskom razdoblju ne bi imala baš nikakvu šansu ni da postane formalna kandidatkinja za članstvo u Europskoj Uniji, a kamoli punopravna članica EU.

Boris Tadić to, naravno, vrlo dobro zna, i zato je, kako bi izbjegao novu međunarodnu izolaciju Srbije, najavio mogućnost za kosovski kompromis.

Regionalni aspekt Tadićeve najave kosovskog kompromisa još je važniji od međunarodnog.

Rat na području SFRJ počeo je krajem osamdesetih godina na Kosovu.

Slovenski su mediji te, u manjoj mjeri, hrvatski Danas i Start, detaljno izvještavali o nasilju srpske policije nad kosovskim Albancima.

Jedan se Mladinin novinar u proljeće 1989. godine bio probio u prištinsku mrtvačnicu, neporedno poslije uličnih nereda u glavnom gradu Kosova te je ekstenzivno i potresno izvještavao o desecima i desecima albanskih leševa.

Rat na Kosovu počeo je Miloševićevim dolaskom na vlast u Srbiji.

Slobodan Milošević organizirao je ondašnji srpski nacionalistički pokret na kosovskom mitu i na povratku Kosova (koje je u sedamdesetim i osamdesetim godinama uživalo znatnu autonomiju) pod snažnu srpsku kontrolu.

Milošević je na Kosovu prvi put iskoristio i federalnu (jugoslavensku) policiju i jugoslavensku vojsku u borbenim akcijama sa svrhom ispunjavanja maksimalističkih srpskih nacionalnih ciljeva.

Miloševićeva politika

Geslo “Svi Srbi u jednoj državi”, pod kojim su se vodili strašni ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ustvari je integralni dio projekta obnove Velike Srbije, koji je zacrtan u famoznom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz osamdesetih godina, i koji se počeo realizirati Miloševićevim osvajanjem vlasti u Beogradu, a zatim nasilnim procesom nazvanim antibirokratska revolucija, kojim je Milošević srušio vladajuće garniture u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori (tako je u Crnoj Gori na vlast došla garnitura mladih komunista, zahvaljujući kojoj je Milo Đukanović danas jedan od rijetkih privatnih vlasnika neke europske države).

Ako, dakle, Boris Tadić i njegova Srbija smognu snage da naprave kompromis oko Kosova, da se, dakle, trajno odreknu Kosova, bit će to prvi snažni, povijesni znak da je današnja Srbija definitivno odustala od Miloševićevih geopolitičkih ciljeva.

Simbolični kraj rata

Rat na prostorima SFRJ počeo je na Kosovu.

Rat na prostorima SFRJ fizički je završio na Kosovu, uslijed američke vojne intervencije prije jedanaest godina.

Rat na prostorima bivše Jugoslavije zauvijek će završiti onoga trenutka kada Srbija prizna političku realnost, koja je na djelu ne od početka devedesetih, nego već barem četrdesetak godina, i koju je Ustav SFRJ tek djelomično sankcionirao 1974. godine; onoga trenutka kada Srbija prihvati da Kosovo više nije dio njena državnog teritorija, Srbija će se trajno odreći velikosrpske državne ideje.

Ovdje valja reći kako je povlačenje bilo kakvih paralela između Republike Srpske i Kosova najneozbiljnija moguća demagogija.

Valja se, dakle, nadati da će se najava predsjednika Tadića o kosovskom kompromisu pretvoriti u konačni, ideološki, geopolitički i pravni kraj rata na ovim prostorima, baš kao što je međunarodno priznanje Kosova označilo simbolički završetak rata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 07:57