VIJESTI IZ LILIPUTA

IZMĐU ANTUNA I IVANA Kreativne industrije u stisku dva Vrdoljaka

 CROPIX

Koncem prošlog tjedna u Zagrebu je održan izborni sabor Hrvatske narodne stranke, sabor na kojem je bez protukandidata i bez imalo neizvjesnosti za predsjednika stranke izabran osječki političar Ivan Vrdoljak. Time je finalizirana još jedna transformacija ideološki najnestalnije i sa stanovišta političke pragmatike najbeskrupuloznije od mnogih živopisnih hrvatskih stranaka.

Stranka koja je nastala kao politički projekt bivših reformskih komunista zbačenih u čistkama ‘71. svoj je historijat počela kao liberalna stranka negdašnjih umjerenih nacionalista. Potom se s vremenom premetnula u tvrdo liberalnu “pro-business” stranku koja je na bizaran način spajala klijentistički suport čak i najsumnjivijim poduzetničkim vratolomijama s tobožnjim “ljevičarenjem” kad su u pitanju bile ćudoredne i tzv. nacionalne teme. A svoju treću i posljednju transformaciju HNS je doživio početkom lipnja ove godine kad su ušli u HDZ-ovu Vladu i time Plenkovića spasili izvanrednih izbora.

HNS-ovci i Vrdoljak tako su se opet - nakon Milanovićeve Vlade - našli u koalicijskoj vlasti, i to vlasti čija je svjetonazorna agenda, blago rečeno, jako daleka od onog što je dotad zagovarao HNS. HNS je stoga i sebi i mogućim glasačima morao prodati svoju gimnastičarsku piruetu, a izlika koju su za to našli bilo je - školstvo. Preuzimajući Ministarstvo obrazovanja i posao oko kurikuluma, HNS-ovci su javnosti prodali vlastitu “cost-benefit” analizu vlastitog političkog odabira: jest da smo mi malo govna, ali ćete vi bar dobiti škole, a ne vjeronaučne liceje. Ivica Puljak - fizičar i jedan od utemeljitelja stranke Pametno - tu je vrstu reketa inteligentno opisao rečenicom kako HNS koristi obrazovanje točno onako kako HDZ koristi domoljublje.

Činjenicu da jedna liberalna stranka spašava jednu - sad je već očito - ozbiljno antiliberalnu vladu ipak se nije moglo pravdati samo školstvom. Da bi mogao obrazložiti vlastiti politički narativ, HNS je trebao još tema. Stoga je Vrdoljak izišao s nečim što je nazvao “5 ključnih političkih točaka HNS-a”. Uz školstvo, u tih se 5 točaka na drugom mjestu našao “fokus na kreativne industrije u Hrvatskoj”. O novom fokusu na kreativne industrije istog je tjedna Vrdoljak govorio na HTV i N1, te posvetio kreativnim industrijama čitav pasus intervjua u Jutarnjem listu. Pritom je Vrdoljak čak predložio i osnivanje novog ministarstva za kreativne industrije, što su HDZ-ovci - kako čitamo - dočekali s podsmijehom.

Za početak se stoga ima smisla zapitati - treba li zbilja hrvatskoj ministarstvo za kreativne industrije? Naravno - ne. Ne, i to naprosto zato što to ministarstvo već postoji, a ono se zove - Ministarstvo kulture. U Hrvatskoj, naime, postoji decenijska i dugo ukorijenjena predodžba da se Ministarstvo kulture bavi zidanjem muzeja, kadroviranjem po neobaroknim teatrima i redistribucijom novca zahvaljujući kojem se otvaraju izložbe i izlaze knjige. U normalnim civilizacijama - međutim - posao ministarstva kulture nisu šalunzi i mistrije, nego upravo kulturne industrije.

Posao ministarstva kulture je da osigura ambijent u kojem će hrvatska djeca rasti uz domaće crtiće, u kojem će francuski klinci igrati hrvatsku igricu, na HBO-u u ponudi biti hrvatska TV serija, u kojem će hrvatski filmovi redovno igrati u Cannesu, hrvatska dizajnerska lampa moći će se kupiti u Torontu, a hrvatski romani redovno će se prevoditi na mađarski ili švedski. Izuzme li se besmislena opsesija hrvatskih kulturnjaka - a to je opsesija infrastrukturom - praktički sve čime se ministarstvo kulture ima baviti jesu kulturne industrije. Pritom te industrije imaju tri zgodne socio-ekonomske prednosti.

Prva je od njih što (za razliku od - recimo - turizma) imaju veliki multiplikativni faktor i stvaraju novu vrijednost. Druga je zgodna činjenica ta da se kulturne industrije (za razliku od - recimo - brodogradnje) u EU smije subvencionirati: da nije toga, nikad ne bi postojalo ono što danas znamo kao uspješne danske serije. Treća zgodna činjenica s kulturnim industrijama je i ta da osim ekonomski, zemlji pridonose i stvaranjem imidža. Kad je 90-ih godina na ruševinama posttačerijanske zarđale industrijske Britanije počeo obnovu kroz kulturne industrije, Tony Blair nije slučajno taj projekt nakitio turističko-patriotskim sloganom “Cool Britannia”.

Tako te stvari stoje u teoriji. Ajmo - međutim - vidjeti kako stoje u praksi. Odnosno, kako stoje u praksi Vlade u koju je “kulturni kreator” Vrdoljak upravo ušao. Jer, da se ne lažemo, stvari gledane iz tog kuta stoje jako, jako drukčije.

U dvije godine HDZ-ovih vlada - jednako Oreškoviće, kao i Plenkovićeve - devastirani su, naime, upravo oni potpornji koji su trebali biti motor razvoja tih famoznih kreativnih industrija. Prvi i manji od ta dva potpornja je Hrvatski audiovizualni centar, a drugi Hrvatska radio-televizija.

Što se HAVC-a tiče, priča je poznata i nema je smisla ponavljati. Vlada u koju je HNS ušao povukla se pred političkim reketom male i bučne grupe političkih ekstremista i urušila jedini ozbiljno ustrojeni dio hrvatske kulture, segment kreativnih industrija koji je imao i stanovite uspjehe (koji su katkad precjenjivani, no nije da ne postoje), a usput je kroz izvoz filmskih usluga zajednici donosio i novce.

Danas je Centar u ozbiljnim financijskim teškoćama, kriza je filmskoj industriji “pojela” godinu dana proizvodnje, strane produkcije su ustuknule zbog dojma pravne nesigurnosti, a autori su ozbiljno zaplašeni i stjerani u kut autocenzure nakon skandala s filmom “Dvor na Uni”. Ministarstvo kulture počinjenu štetu pokušava sanirati novim zakonom, no umjesto da se bavi problemima iz 2020. (na primjer - kako u sustav potpora HAVC-a integrirati kreatore igrica?), taj zakon pokušava riješiti probleme iz 1960. (kako postići da projekte dobivaju i “naši” i “vaši”?).

Ipak, čak i takvo neveselo stanje u filmu je mila majka prema situaciji u drugom, krupnijem i važnijem potpornju kreativnih industrija, a to je HRT.

Svjestan sam da veliki dio vas čitatelja, pa i veliki dio mojih novinarskih kolega, o javnoj RTV misli isto što i Pernar i Sinčić: da je treba baciti niz štenge, a RTV pretplatu ukinuti. S HRT-om kakav imamo danas ljudima je teško objasniti da je TV pretplata najvažnija industrijska subvencija koju jedno društvo ima, a da bi posao javne RTV trebao biti da bude majka i dojiteljica kreativnih industrija. Jer - javna RTV, naime, samo tome i služi.

U normalnim okolnostima, javna bi RTV trebala biti centralni zamašnjak svake politike u kulturnim industrijama. Posao HRT morao biti taj da se u Hrvatskoj proizvode kvalitetne TV serije i popularni filmovi. Posao HRT bi trebao biti da djeca odrastaju uz domaće animirane likove i igraju se s plastičnim figuricama tih likova. Javna RTV morala bi biti ta koja će učiniti da medijski dizajneri kreativno i slobodno rade džinglove i špice, da muzičari svih žanrova imaju svoj prostor za promociju publici, da novinski istraživači rade dokumentarce poput “Gazde”, a da im pritom ne dišu za vratom gazde, oglašivači i distributeri. Javna RTV je dužna biti takva, jer upravo u te svrhe dobiva industrijsku subvenciju koja se zove pretplata.

Što mi danas imamo umjesto toga? Imamo instituciju čija je degradacija vjerojatno najfrapantniji primjer civilizacijskog urušavanja koji nam je priuštila HDZ-ova Vlada. U samo dvije godine, jedna se falična i nesavršena institucija puna problema, ali i dobrih čvorišta vrsnoće, doslovno urušila u ruglo. Prva razina te degradacije je ona žanrovsko-sadržajna. U razdoblju HDZ-a - naime - HRT je gotovo u potpunosti odustao od ambicioznijih sastavnica programa, svodeći vlastitu programsku politiku na ekonomsko servisiranje neronskih mahnitanja Antuna Vrdoljaka. Drugo i najuočljivije urušavanje je ono ideološko. Od jedne (još uvijek) relativno pluralne, misleće i raspravljajuće RTV HRT se u dvije godine pretvorio u otužni monološki punkt klerikalno-nacionalističkog agit-propa u kojem se disonantni pogled na ideologiju, povijest ili rat ne može naći više ni u znanstvenom programu. Treće urušavanje - možda i najgore - je pak ono zanatsko.

Čak i u gorim svojim vremenima, HTV je među južnoslavenskim televizijama prednjačio jer je imao stanovite zanatsko-izvedbene standarde, emisije su profesionalno izgledale, bile televizijski pismene, profesionalno kadrirane i montirane. Danas smo dočekali da dobar dio emisija na toj TV izgleda profesionalno mucavo i nepismeno. A kao finale te degradacija stiglo je i tehničko urušavanje. HRT se našao u situaciji da se TV Dnevnik prekida u 18. minuti zbog tehničkog kolapsa, ili da reporter iz Haaga izvještaj govori u mobitel, te fingira da govori u mikrofon koji mu per la finta stoji pod nosom. HRT je došao do toga da se bori s problemima iz 1961.: kako, naime, uopće dostaviti do vas sliku i ton.

Nemojmo se lagati: to je ova vlast napravila kulturnim industrijama. Napravila je jer je popuštala pred ideološkim reketom, jer je uklanjala zviždače koji su upozoravali na zloporabe, jer nije htjela riskirati s urednicima-profesionalcima koji bi im se možda oteli kontroli. Ni jedan dio hrvatskog društva i ekonomije nije tako porazno postradao u HDZ-ove dvije godine kao kreativne industrije. Stoga molimo Ivana Vrdoljaka da u času kad toj i takvoj Vladi daje spasonosne glasove barem ne spominje zaludu - ime kreativno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:07