IVO BANAC Trumpizam - populizam iz privatnog sektora

Pobjeda Donalda Trumpa na republikanskim predizborima prošlog “superutorka”, kad je nadjačao konkurente u sedam američkih saveznih država, kao i Trumpova vrlo vjerojatna pobjeda na predstojećim stranačkim vijećima (caucuses) u nizu drugih saveznih država, sigurno će podcrtati njegove prednosti u utrci za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke. To bi moglo dovesti do republikanskog rascjepa, ali i do pobjede u studenomu. Ostaje zanimljivo pitanje kako je došlo do ovog neočekivanog obrata, koji je sasvim sigurno protivan svim republikanskim tradicijama. Kako se moglo dogoditi da je stranka Lincolna i Teddyja Roosevelta, Eisenhowera i Reagana, pala u ruke narcisa iz Queensa? Odgovor je zapravo jednostavan: vrijeme određuje politiku - Trump je savršen kandidat za razdoblje gospodarskih previranja i političke otuđenosti.

Trumpovi zborovi, po svjedočanstvu jednog novinara, počinju s pedeset minuta politički neprikladne glazbe, koju je Trump osobno odabrao (“popis pokazuje osjetljivu stranu, miješanje Elton Johnova ‘Tiny Dancera’ s glazbom iz ‘Cats’ i ‘The Phantom of the Opera’, ali je naglasak ipak na Rolling Stonesima - ‘Sympathy for the Devil’, ‘You Can’t Always Get What You Want’ te politički potpuno neumjesnog ‘Brown Sugara’.” I, pred sam nastup - Trumpova himna: “We’re Not Gonna Take It” (Nećemo to više trpjeti) u izvedbi grupe Twisted Sister (The New Yorker, 1. veljače). Riječ je o blještavom performansu dokazanog zabavljača koji izravno utječe na ozlojeđene mase. Štoviše, psihijatri se slažu da je Trump “odgovor na gnjev, nezadovoljstvo i osjećaj zarobljenosti što muče današnje birače”, da “Trump ‘daje sigurnost’ bijelim biračima iz radničke klase, koji su jezgra njegove potpore”, da “za žene Trump predstavlja sigurnost”, a “za bijele muškarce šansu da im se povrati osjećaj muževnosti“ (The New York Times, 3. prosinca 2015.).

Ništa manje od Hrvatske, SAD je podijeljeno društvo. Ovo je stanje prikriveno u prosperitetnim vremenima, a jasno izloženo u vremenu krize, kad se sukobljavaju financijske i kulturne elite, niže srednje klase i siromašni segmenti populacije. Krizno vrijeme nije vrijeme uobičajene, profesionalne politike (dviju) velikih stranaka. Pojavljuju se amateri, autsajderi i opsjenari. No, i tu postoje razne podvarijante. Uobičajeni populisti tvrde da su banke izvor svih zala, da su političke elite pokvarene, korumpirane i odnarođene, da ih treba vratiti na zemlju, poslati kopati na narodnim komunama ili im u najmanju ruku umanjiti plaću i pravo na najam stana i naknadu režija. Možda to i ne bi utjecalo na otuđenost birača i osjećaj da ih elite ne uzimaju u obzir, ali bi donekle potisnulo uvriježeno mišljenje, posebno u srednjim slojevima, kako oni moraju raditi po pravilima koja ne vrijede ni za tanki bogati sloj ni za pauperiziranu podklasu. U nedostaku radnih mjesta, stvara se posebna anksioznost prema migrantima i useljenicima.

Trump pokušava ugoditi populističkim osjećajima, ali na sebi svojstven način. On nije populist koji bi zagovarao demokratske reforme putem referenduma, niti se obraća posebnim društvenim skupinama. Bez obzira na značajnu bazu među bijelim radnicima, Trump nije naročito usmjeren prema ruralnim ili urbanim biračima, pripadnicima neke društvene ili etničke skupine. Moglo bi se čak zaključiti da se obraća pojedincima, ne grupama. Riječ je o populistu za individualce - takorekuć za liberale, što je velik problem za konzervativce, koji, poput Petera Wehnera, drže kako Trump ne samo da nije konzervativac nego jedva da je i republikanac (The New York Times, 8. srpnja 2015.). I doista, Trump je bio član Demokratske stranke od 2001. do 2009., a Republikanske stranke od 1987. do 1999., onda opet od 2009. do 2011., i ponovno nakon 2012. Što je još važnije, on i danas dijeli tipično demokratske stavove o socijalnom osiguranju, obiteljskom planiranju, obligatnoj zdravstvenoj zaštiti (“O.K., ovdje sam malo drukčiji [od ostalih republikanaca]. Ne želim da ljudi umiru na ulicama”). Štoviše, osudio je politiku Busha mlađeg prema Iraku i općenito je protiv stranih intervencija, osim što želi “bombardirati [ekspletiv odstranjen] ISIL”. Niti je posve po volji politički jakom evengelističkom protestantizmu. Trumpu su skloniji sekularni birači. Na kraju krajeva, tri puta se ženio, a dolazi iz Babilona na Istoku - grada New Yorka, u kojemu su republikanci u manjini.

Pored amaterizma, što nije neznatna prepreka za čovjeka koji bi mogao zapovijedati američkom oružanom silom, Trump ima dva velika problema u odnosu s američkim elitama. Predvodnik je klasnog ustanka protiv “neosjetljivosti” postnacionalnog američkog establišmenta. Njemu sklona patriotska američka javnost osjeća se izdana politikom koja ne stavlja američke interese na prvo mjesto. To se najbolje očituje u politici prema imigrantima, ne samo prema onima iz Meksika, nego općenito. Masovni priljev useljenika doživljava se kao najočitiji simbol nebrige elita prema američkoj suverenosti i dobrobiti običnih ljudi (The New York Times, 10. prosinca 2015.). Zato je Trumpovo obećanje da će izgraditi visoki zid na granici s Meksikom (“koji će platiti Meksikanci”) ključ njegovu uspjehu u bjelačkoj radničkoj masi. Tomu treba dodati i strah od “islamskog” terorizma, kojemu se Trump suprotstavlja ekstremnim prijedlozima o zabrani ulaska muslimanskim doseljenicima i registriranju onih koji su već u SAD-u.

Drugi je problem Trumpovo uvjerenje kako američko političko vodstvo nije nužno korumpirano ili pokvareno, nego je jednostavno glupo. To se posebno očituje u njegovu stavu prema slobodnoj trgovini koju, po njemu, mnogi američki trgovinski partneri (posebno Kinezi) zlorabe kako bi putem monetarnih manipulacija, kršenja pravila o intelektualnom vlasništvu i ilegalnih subvencija izvoznicima potkradali Ameriku. Trump svoje viđenje predstavlja svojom (Europljanima teško probavljivom) karakteristično američkom personom – “dominirajućeg, rizicima sklonog, karizmatskog poduzetnika” (The New York Times, 3. prosinca 2015.). Ništa ne smeta što je Trump iznimno bogat predstavnik privatnog sektora. Njegov je populizam uvjerljiv upravo zbog te okolnosti. On je klasni izdajnik koji vam želi povjeriti sve insajderske tajne rodijačkog kapitalizma. Kolikogod to išlo na živce elitnim medijima, ne samo u Europi, Trumpova bahatost i galama čine ga još popularnijim tamo gdje se politička korektnost više ne želi trpjeti. Pitanje je samo hoće li trumpizam biti opasniji od političke korektnosti.

P.S.: Gospodin Branimir Pofuk, glazbeni kritičar Večernjeg lista, koji inače misli kako je laž “da je u temelju komunističke Jugoslavije bilo zatiranje svega hrvatskog, a osobito hrvatske kulture i državnosti” (Večernji list, 20. veljače), našao je za shodno (Večernji list, 27. veljače) da Alainu Finkielkrautu protumači jednu moju recentnu kolumnu. Gospodin Pofuk je loš tumač, ali to mu se ne može zamjeriti jer je iz onoga što je prenio u telefonskom razgovoru s Finkielkrautom (a više od toga ne možemo znati) bolje od mene pokazao što Finkielkraut doista misli i o situaciji u Europi i o situaciji u Hrvatskoj. Prepuštam drugima da se oglase o Finkielkrautovim “europskim” stavovima, koje ni po čemu ne dijelim, ali moram primijetiti da je njegovo znanje hrvatske povijesti doista europsko (ovoga puta bez navodnika). Nadam se da će ovo zadovoljiti sve stranke u postupku.