HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Smaknuća i reforme: saudijska dilema

 REUTERS

Saudijski princ Mohamad bin Salman, tridesetogodišnji sin i miljenik vladajućeg kralja Salmana i ministar obrane Saudijske Arabije, zacijelo se iznenadio ovotjednim op-edom Mohamada Džavada Zarifa, iranskog ministra vanjskih poslova; možda ne toliko uobičajeno oštrim protusaudijskim sadržajem (“aktivno sponzoriranje nasilnog ekstremizma”, “barbarizam”), koliko činjenicom da je tekst objavljen u New York Timesu (11. siječnja). Takvo što nije se moglo ni zamisliti prije samo nekoliko godina. Čini se da se za Obamine administracije promijenio politički kontekst u kojem je dinastija Al Saud vladala još od veljače 1945., kad je utemeljitelj dinastije, kralj Abdul Aziz ibn Saud, tri dana pregovarao s Franklinom Rooseveltom na palubi krstarice Quincy, usred sueškoga Velikog gorkog jezera.

Osporavatelji američke politike vole ukazivati na kontradikciju između zagovaranja ljudskih prava i potpore apsolutističkom saudijskom režimu, za koji je Washington 1940-ih predstavljao bolju opciju od britansko-francuske prevlasti na Bliskom istoku, a zatim izvor tehnoloških inovacija i strateške zaštite. Kolikogod opterećen kulturnim i političkim suprotnostima, odnos između Washingtona i Rijada donedavno je bio od obostrane koristi, posebno kad se uzme u obzir da je enormno naftno bogatstvo Saudijske Arabije u početku bilo vezano uz istraživački i distribucijski potencijal američkih naftnih tvrtki. Taj odnos je danas u opadanju zbog novih političkih okolnosti, značajnog porasta domaće proizvodnje energenata u SAD-u i smanjenja cijene nafte, koja je danas manja od trećine cijene od prije dvije godine. Tomu treba dodati učinke sukoba između Irana i Saudijske Arabije za primat u bliskoistočnoj regiji, što se vodi izravno ili neizravno u Bahreinu, Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu, i koji upravo doseže točku usijanja. Novogodišnje pogubljenje šejha Nimr al-Nimra, lidera saudijskih šija, palež saudijskog poslanstva u Teheranu i prekid diplomatskih odnosa između dviju regionalnih sila najizravnije određuje trenutno stanje ovog nesmiljenog sukoba.

Savez između saudijskog režima i vehabijske sljedbe, sudbinski vezane uz dinastiju Al Saud, omogućio je jednom neznanom pustinjskom rodu, sa zanemarljivim ugledom u muslimanskom svijetu, nadzor nad svetim mjestima u Meki i Medini i monopol tumačenja u kolijevci islama. Pored toga, najmanje poželjna strana ovog odnosa je u protutradicijskoj i isključivoj naravi vehabizma, koji odbacuje predislamsku povijest, kultove božjih štićenika, obilaženje grobova, miješanje muškaraca i žena te niz usmjerenja, devijantnih s vehabijskog stajališta, među koja se ubrajaju i vjerovanja šija - važne grane islama s oko 20 milijuna sljedbenika u Saudijskoj Arabiji. Položaj šija pod dinastijom Al Saud, posebno na istoku Saudijske Arabije (Istočna pokrajina), gdje šije predstavljaju regionalnu većinu i gdje su i glavna naftna nalazišta, bilo je krajnje nepovoljno još od vremena saudijskog osvajanja, nakon 1913. Protiv njih su vehabijske postrojbe (ihvan) 1926. proglasile džihad, što je dovelo do velikih ljudskih žrtava.

Pogubljeni šejh Nimr al-Nimr duže je bio u sukobu sa saudijskim vlastima. Otvoreno je istupao protiv saudijskih vladara. Tražio je njihovo svrgavanje i odcjepljenje Istočne pokrajine. Na liniji ajatole Homeinija zagovarao je vladu znalaca islamskog prava (velájat-e fakíh). Riječ je o kaznenim djelima koja bi predstavljala izazov i za zemlje koje, za razliku od Saudijske Arabije, primjenjuju znatno popustljivije pravne standarde. (Među njih se ne može ubrojiti Iran, čiji su dželati samo do srpnja prošle godine pogubili skoro 700 osuđenika.) Ipak, ove egzekucije (pored šejha al-Nimra, pogubljena su još trojica šija i 47 sunija, navodnih Al-Kaidinih terorista) odaju strah saudijskog vrha, pojačanog dodatnim osjećajem napuštenosti od strane američkog saveznika. Rijad prati nelagoda prema Obaminoj administraciji od kada su Amerikanci 2011. propustili podržati egipatskog samodršca Hosnija Mubaraka. Nije pomogla ni Obamina nespremnost da intervenira u Siriji 2013., kad je Asadov režim prešao “crvenu crtu” uporabom kemijskog oružja, što je princ Turki al-Faisal, šef saudijske obavještajne službe, pamtljivo komentirao: “Bilo bi to smiješno, da nije tako napadno perfidno” (The New Yorker, 21. prosinca). Osjećaj da Rijad ne može sa sigurnošću računati na američku stratešku potporu pojačan je nuklearnim dogovorom s Iranom (JCPOA) iz srpnja 2015., koji je sklopljen bez iranskih koncesija, barem kad je riječ o iranskim djelatnostima izvan ograničenja nuklearnog programa na mirnodopske namjene. Koliko god bi Saudijska Arabija preferirala djelatniju američku politiku (“Sjedinjene Države moraju shvatiti da su br. 1 u svijetu i ponašati se s tim u skladu”, The Economist, 9. siječnja), Rijad mora računati na vlastite snage.

Princ Mohamad bin Salman, autor navedene izjave, koji je u ovom trenutku neformalni favorit za nasljednika prijestolja, nedvojbeno je utjecao na militantniji i neovisniji pristup u saudijskoj politici - prema Iranu i opoziciji, ali i regionalnim pitanjima (sukob u Jemenu). Ovaj neobičan reformist svjestan je da je stanovništvo Saudijske Arabije relativno mlado. Poput njega samoga, 70 posto njegovih sunarodnjaka nije starije od trideset godina. Danas je 200.000 Saudijaca na školovanju u inozemstvu (od toga 100.000 u SAD-u), a svake se godine 30.000 njih vraća sa zapadnim diplomama. Twiter je postao medij nove generacije i znatno pridonio društvenoj otvorenosti (Thomas L. Friedman, The New York Times, 25. studenoga). U zemlji u kojoj se prvi put pojavljuje potreba za proračunskom štednjom princ Mohamad odlučio se na radikalne gospodarske reforme.

Naumio je umanjiti subvencije za bogate Saudijce, među njima mnoštvo parazitskih prinčeva, koji će vodu, struju i gorivo ubuduće morati plaćati po tržišnim cijenama. Ujedno želi uvesti PDV, poreze na cigarete i šećerna gazirana pića, privatizirati nerazvijeno zemljište, ali ne i poreze na prihode i bogatstvo (“Naše društvo ne prihvaća poreze; nismo naučeni na njih”). Možda računa na to da bez obveza nema ni političke reprezentacije?

P. S.: Šamaranje kojim je Boris Rašeta pokušao diskvalificirati Garija Kasparova u svojoj humorističnoj kolumni TV Rašetarenje (Novosti, 8. siječnja) treba primiti kao prirodnu pojavu. To je de rigeur u ešalonu putinovske propagande, gdje jedan hrvatski državljanin, štoviše utjecajan novinar, može mrtav-hladan ustanoviti da je Kasparovljeva agenda kako “Rusiju treba gurnuti u kaos i krvoproliće, treba je jugoslavenizirati...” No, dok se ovakve podvale mogu ignorirati, ne bi bilo dobro prijeći preko Rašetinih povijesnih krivotvorina. On se čudi da Gasparov drži Borisa Jeljcina demokratom, a Jeljcin je “tenkom gađao parlament”. Kasparovu zamjera i to što je okrivio Gorbačova “za krvoproliće po Baltiku i drugdje”. Rašeta, razumije se, računa na neznanje i zaborav. Ali, Jeljcin je doista bio demokrat i zato što je u listopadu 1993. slomio oružani ustanak komunističkih revanšista i ultranacionalista pod vodstvom Vrhovnog sovjeta RF-a i tako spriječio diktaturu Aleksandra Ruckoja i Ruslana Hasbulatova. Što se Gorbačova tiče, premda je on uvijek tvrdio kako nije autorizirao KGB-ove napade u Litvi (siječanj 1991.), njegovi su pokušaji potkopavanja litvanske nezavisnosti otvorili vrata zavjeri beskompromisnih sovjetskih centralista, koji su i njega pokušali svrgnuti u kolovozu 1991. Ništa od ovog neće umanjiti Rašetin utjecaj u hrvatskim medijima. Za medijsku gerilu objektivnost je buržujska predrasuda. Kakva šteta što KGB nije prevladao! To bi tek bio lijek protiv jugoslavenizacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:27