IVO BANAC Od Sirije do Ukrajine: prema Münchenu II.

Žestoki ruski zračni napadi na pobunjenička područja i civilne mete u sjevernoj Siriji, dakako ne i na ISIL, omogućili su napredovanje Asadovim snagama i njihovim proiranskim saveznicima. Sirijski diktator stegnuo je obruč oko niza pobunjeničkih gradova, u prvom redu Halepa (Aleppo). Ujedno je prekinut dotok pomoći iz Turske. Dok Rusi nasumice bombardiraju škole i bolnice (dvije u Azazu i dvije u pokrajini Idlib), oko 70.000 izbjeglica pobjeglo je prema turskoj granici. Spašavajući Asadov režim, Putin štiti ruski utjecaj na istočnom Sredozemlju, pokrajinu Latakiju pretvara u alevijsku mini državu pod ruskim patronatom, nekom vrstom Kaljiningrada na Levantu, te raspiruje izbjegličku krizu kako bi potkopao Tursku, EU i američko-europske odnose. Krajnji cilj je maksimalno pojačati vojne učinke u Siriji kako bi se nametnuli pregovori pod uvjetima koji će pogodovati Moskvi i njenim klijentima. Jednako kako je prije godinu dana rusko-separatistička opsada Debaljceve u Donbasu dovela do sporazuma Minsk II, koji se pokazao relativno povoljan za Moskvu, ruska politika očekuje da će opsadom Halepa utjecati na pregovore u Münchenu, natjerati Zapad na bilo kakav sporazum kako bi se zaustavio priljev izbjeglica te spasiti Asadov režim i svoje investicije na Bliskom istoku. Putin je sve to postigao uz minimalnu cijenu. Premda ruski zrakoplovi dnevno poduzimaju niz borbenih letova protiv Asadovih protivnika, ukupno više od 6000 u prošla četiri mjeseca, njih nema mnogo - tek nekoliko desetina. Za dva do četiri milijuna dolara dnevno, što i rusko gospodarstvo može izdržati, Putin je dobio vrlo mnogo, u prvom redu diplomatsku prednost (The New York Times, 16. veljače). To ne bi bilo moguće da je Zapad tražio izlaznu strategiju mimo Moskve.

Ne smijemo smetnuti s uma da je Moskva ušla u sirijski sukob kako bi pronašla izlaz iz ukrajinske slijepe ulice. Cilj je bio ponuditi svoje usluge Zapadu u borbi protiv ISIL-a i na taj način ublažiti, pa i dokinuti sankcije koje su uslijedile nakon otimanja Krima i napada na istočnu Ukrajinu. Idealan ishod bio bi uvjeriti Zapad kako je Ukrajina završena priča te da su svi pokušaji humanitarne intervencije i svrgavanja diktatorskih režima unaprijed osuđeni na propast. U međuvremenu, Moskva se ponaša kao da je Zapad već kapitulirao. Ruski i separatistički napadi u Ukrajini znatno su se umnožili u siječnju i veljači. Prošlog ponedjeljka poginula su tri ukrajinska vojnika. Ponovno se koriste teški minobacači i višecijevni raketni bacači BM-21 Grad, vode se novi napadi na Mariupolj, a oko Donjecka rovovski rat, krše se gotovo svi uvjeti primirja, uključujući izmjena zarobljenika i pripreme za izbore po ukrajinskom zakonu. Unatoč takvom stanju, kao i iznevjerenoj nadi o savezništvu s Rusima protiv ISIL-a, zapadni saveznici Rusima gledaju kroz prste (The Daily Beast, 2. veljače).

Sastanak između Vladislava Surkova, Putinova glavnog savjetnika za Ukrajinu, jednog od ruskih funkcionara kojemu je među prvima zabranjeno putovanje pod američkim režimom sankcija, i Victorije Nuland, pomoćnice državnog tajnika SAD-a za europske i euroazijske poslove, koji se održao u Kaljiningradu 15. siječnja, donio je, po mnoštvu indicija, početni okvir za izlaznu strategiju u Ukrajini (The Moscow Times, 21. siječnja).

Pri tomu je jasno da su mnogi zapadni lideri spremni na brzi dogovor s Rusijom oko Ukrajine, uz racionalizaciju da se na taj način sprečava mogući raspad Putinova režima.

Državni tajnik John Kerry izjavio je u Davosu 22. siječnja da sankcije protiv Rusije mogu biti ukinute za nekoliko mjeseci ako se provedu dogovori iz Minska, a kancelarka Angela Merkel ovaj je tjedan najavila svojoj CDU parlamentarnoj skupini da bi sankcije skinula “danas prije nego sutra”. Dok Njemačka i Finska intenzivno rade s Gazpromom na plinovodu Sjeverni tok 2, koji bi zaobišao Ukrajinu, vlade Italije, Poljske, Ukrajine i baltičkih država tomu se protive, a Europska komisija (EK) upravo je predložila nova pravila po kojima bi prethodno odobrenje EK moralo prethoditi svakom novom ugovoru između plinskih uvoznika i trećih zemalja (čitaj: Rusije). Očito je da su sankcije negativno djelovale na europsko gospodarstvo, što je dodatni razlog za popuštanje Rusiji.

Postoje tumačenja da je ruska agresivnost pokušaj pritiska na Zapad kako bi se sankcija dokinule ( facebook.com/ShevtsovaLilia/posts/1677273219196169?pnref=story ), ali uz čuvanje Putinova obraza, jer Rusija pred kolapsom opasnija je od Rusije u usponu. Zapravo, tako se prikriva potencijalni München II., sa svim posljedicama žrtvovanja Ukrajine i Sirije koje bi mogle uvjeriti Putina u izglednost ruske agresije.

Poljska i baltičke zemlje, kao i Turska na Bliskom istoku, uza sve strateške manjkavosti njihova položaja, jedine stoje na putu popuštanju. Zanimljivo je da je upravo George Soros razotkrio razloge za popuštanje Zapada. Po njemu, Putin, nadaren taktičar, ali loš strateg, upao je u sirijsku priču bez želje da produbi izbjegličku krizu na račun Europe ili da potakne sukob s Turskom. No, kad je shvatio da može potaknuti raspad EU, nije dvojio što mu je činiti. Po Sorosu, “Putinova Rusija i EU su u utrci za vrijeme: pitanje je tko će se prvi raspasti”, a zapadni demokratski političari uvijek su skloni podilaženju javnosti, pa zato lošu situaciju redovito prikazuju boljom od stvarnosti (The Guardian, 11. veljače).

Općenito živimo u razdoblju iluzija. Sastanak između Pape i ruskog patrijarha u Havani kupljen je Putinovim potrebama i popuštanjem Moskovskoj patrijaršiji u Ukrajini. Zajednička deklaracija iz Havane ne ukazuje na izvore neprijateljstava u Ukrajini, premda žali za sukobima, prihvaća da je metoda “unijatstva” iz prošlosti bila pogrešna, jer je izdvajala jednu zajednicu “od svoje Crkve” i izražava nadu da će šizma između pravoslavnih u Ukrajini, podijeljenih između Moskovske i Ukrajinske patrijaršije, biti riješena “kroz postojeće kanonske norme”, što ruski nacionalisti tumače kao prijekor Carigradskoj patrijaršiji, koja se po nekim tumačenjima približavala kanonskom priznanju Ukrajinske pravoslavne crkve. Sve to u trenutku kad su ruski nacionalisti i sami podijeljeni između imperijalista i pristaša ruske nacionalne države. Prekasno za kohezivnu državu, prerano za demokraciju.

P.S.: Stanoviti Ivan Pepić, koji je, moglo bi se zaključiti, ovlašten dijeliti oprost za političke grijehe, nedavno me je proglasio “izliječenim Feralovcem” (direktno.hr, 14. veljače). Budući da moju suradnju u Feral Tribuneu ne doživljavam naročito bolnom, a ni bolesnom, nisam siguran tko je u ovoj priči umišljeni bolesnik iliti nemoćnik u pameti. Ali, tu ipak nešto nije u redu, prede Stipe Mesić u svom romantičnom razgovoru sa Zrinkom Vrabec Mojzeš (Nacional, 16. veljače): “A što se tiče profesora Banca, upoznao sam ga davno, organizirao mi je predavanje na Yaleu na temu raspada Jugoslavije. Bili su zadovoljni i profesori i studenti, a i on. Ne znam što se s njim u međuvremenu dogodilo.”

Najviše cijenim diskreciju Stipe Mesića. Mogao je on još mnogo toga reći, ali nije. A dogodilo se to da je Mesić četiri i pol godina kasnije, svojim govorom na središnjoj proslavi 60. obljetnice pobjede nad fašizmom u Zagrebu, postao glavnim nositeljem rehabilitacije komunizma. Tako nije govorio u New Havenu, jer bih mu sasvim sigurno pokvario veselje.

Nakon toga 2008. i 2009. uslijedile su moje polemike protiv Mesićevih “povijesnih” ideologema, koje je izložio u Novom listu. I u Mesićevu slučaju pokazao sam da ne trpim ideologizaciju povijesti. Uvijek sam mislio svojom glavom, ali to je, kako 1946. mom pokojnom prijatelju Jozu Tomaševiću reče jedan funkcionar u ambasadi FNRJ u Washingtonu - ravno kontrarevoluciji.