HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Ne može biti oštećeno nešto što prije nije postojalo

Ako je suditi po histeričnim naglascima iz medijske gerile, posebno u kontroliranim elektroničkim medijima, sprema se nesmiljen kulturni rat
 Neja Markičević/EPH

Ponekad se morate uštipnuti kako biste provjerili sanjate li ili ste ipak dobro razabrali nečuvenu ludoriju. (Bilo bi dobro da je riječ samo o ludoriji.) Nevjerojatni Andro Vlahušić, koji još obnaša dužnost dubrovačkog gradonačelnika, nedavno je otkrio kako mu je osobni savjetnik upravo sv. Petar: “Ja svako malo od sv. Petra dobijem novu ideju, novu priču. Sve što sam govorio prije sedam dana možda se promijeni jer sam dobio novu čvorugu. Moja je glava puna čvoruga i vidite da nije mala. Dok god te ideje sv. Petra meni padaju po glavi, ja sam gradonačelnik” (DubrovnikPRESS.hr, 17. prosinca). Uz tu fenomenalnu vijesti, obznanio je i kako ne može biti odgovoran za protuzakonito povlađivanje jednom krčmaru, koji je u proteklih pet godina uništavao tvrđavu Revelin jednako tako sustavno kao što Vlahušić već sedam godina uništava Dubrovnik, jer, slušajte dobro, “Grad nije oštećen ni za lipu jer Revelin prije pet godina nije ni postojao. Ne može biti oštećeno nešto što prije nije postojalo” (Slobodna Dalmacija, 31. prosinca). Pod Revelinom Vlahušić ne podrazumijeva tvrđavu iz XVI. stoljeća, nego smrdljivi bar koji predstavlja vrhunsko dostignuće trenutno vladajućega dubrovačkog filistarstva.

Pustimo Vlahušića istražnim organima i našem naprednom sudstvu. Ako ga građani ne umotaju u katran i perje zbog najnovijih afera s azilom za ljubimce i ključnom prometnicom koja će biti zatvorena još pet mjeseci, on će i dalje služiti kao prototip populističkog demagoga, s tim što kod njega prevladava grabežljivost, a ne ideološki fanatizam. Ideološki demagozi mnogo su opasniji, jer siju iluzije i laži o nečemu što za njih poput Revelina “prije nije postojalo”, a ipak je, suprotno Vlahušićevoj nelogici, itekako “oštećeno”. Nešto poput laži o tomu kako je hrvatska neovisnost oštećena u demokraciji. Ovu je tezu u novogodišnjem broju Pupovčevih Novosti do krajnosti razradio Tomislav Jakić u tekstu koji vrijeđa ne toliko zbog nepomirljivog bijesa - na to smo se navikli - koliko zbog licemjerja. Naime, morali bismo povjerovati kako je Jakiću stalo do Hrvatske i demokracije da bi se njegova tužaljka (i novokomponirani “nacionalizam”) uzeli k srcu. No, Jakić nam sâm ukazuje na pravo stanje stvari: već je Tuđman, povjerava nam se, “‘izračunao’ kako ne baš mali postotak stanovnika Hrvatske ne želi samostalnu državu”. Kao tipičan predstavnik “stanovnika Hrvatske” kojima Jugoslavija nije smetala, Jakić odjednom nariče nad najnovijim gubitkom samostalnosti i za njega evidentnom činjenicom da će od Hrvatske ostati - pored grba, zastave, himne i predsjednice - “malo, vrlo malo. Ostat će državica-sluga koja će poslušno izvršavati naređenja onih iz briselskih središnjica, Atlantskog pakta i Evropske unije. Kao i onih iz međunarodnih centara financijske moći koji iz pozadine vuku konce” (Novosti, 1. siječnja). Ostat će zapravo entitet koji svoju nezavisnost može obnoviti samo uz bratsku pomoć - možda onu Vladimira Vladimiroviča?

Kad je to Hrvatska izgubila samostalnost? Ili, bolje, kad je državica-sluga s “prebrisanim sjećanjem na prosperitetno hrvatsko gospodarstvo iz vremena Jugoslavije”, dakle kad je bila, lažimo na veliko, “subdržavna gospodarica”, prestala biti neovisna? Čini se imenovanjem Tihomira Oreškovića mandatarom, što je za Jakića pobjeda Norvala, ne nužno one emigrantske skupine okupljene oko Hrvatskog društveno-kulturnog centra u Norvalu, kod Toronta, u Kanadi, koja je dala nekoliko HDZ-ovih povratnika političara, nego dijaspore kao takve. Za Jakića Norval jest dijaspora (“Norval je pobijedio Zagreb. Dijaspora je nadvladala tzv. domovinsku Hrvatsku”), a mi znamo, jel’te, što je dijaspora i što je Norval. (Za one koji ne znaju, ili možda ne čitaju Novosti, Jakić najavljuje “program duhovne obnove”, lustracije, “odstupanje od načela sekularnosti”, marginaliziranje antifašizma, nove privatizacije (za njega novu pljačku), ukidanje demokracije (njemu tako omiljene), “riječju, fašizaciju društva, koja u vidu puzajućeg državnog udara napreduje sve agresivnije u posljednih pet godina”.

Ovo posljednje nije nevažno. Mesić je kao Jakićev trbuhozborac za predsjedničkih izbora tražio lijevu alternativu Josipoviću, a sad Jakić (u simbiozi ili ne) kritizira Milanovića (“siguran u svoju vještinu političkog balansiranja /koja ga je u predizbornoj utrci dovela u poziciju gotovo žešćeg tuđmanovca od čelnika HDZ-a/”), ali na Milanovića, zapravo, ne računa: “Zastor je pao. Nema smisla zavaravati se. No, znači li to da treba posustati, da treba prestati govoriti, upozoravati, pa i pozivati, boriti se za što bi demokracija zaista trebala biti? Nikako!” Uza svu patetiku anticipiranih progona (indeksi nepodobnih, zabrane, presude zbog “veleizdaje”) kao da će sutra preko Kupe, Jakić najavljuje upornu borbu za mlade: “Vjeru u uspjeh, svemu usprkos, ne treba gubiti. Nikada!... Zagreb će se jednoga dana ponovno uzdignuti iznad kanadskog Norvala, gdje je 1980-ih godina koncipiran projekt što sada ulazi u završnu fazu. Projekt gotovo teokratske i jedva prikriveno neofašističke Hrvatske, zagrnutom plaštem demokratske forme.”

Ne može biti jasnije. Najavljen je Kulturkrieg za mlade, u prvom redu za intelektualnu omladinu. U tom ratu ekipa iz Novosti i izvanparlamentarne ljevice ne računa na SDP. Takvu pogrešku neće počiniti realniji ljevičari poput Josipovića. Zato Josipović optužuje Milanovića kako je “svojom tezom da je glas za nove i male lijeve stranke glas za HDZ suzio... ‘lijevu’ biračku bazu i de facto učinio da je glas za SDP bio glas za HDZ”, ali ujedno vidi prednosti Milanovićeva “domoljubnog zanosa” na ljevici, što je antiteza Kulturkriega (autograf.hr, 31. prosinca). Mnogo će ovisiti o tomu hoće li pobijediti Milanovićeva struja, koja odnedavno moli jedino u hramu hrvatske države, ili njezini ljeviji osporavatelji. Ishod je dijelom i u rukama nove Vlade, koja će morati odgovoriti na kulturnu mobilizaciju ljevice. Ako je suditi po histeričnim naglascima iz medijske gerile, posebno u kontroliranim elektroničkim medijima, sprema se nesmiljen kulturni rat. Može li biti koliko-toliko civiliziran? Ako ne bude, ono što doista nije postojalo, a to je liberalna demokracija, bit će zatečena štetom koja joj se sprema.

P.S.: Novogodišnju kolumnu nisam želio opterećivati polemikom s Ivanom Lovrenovićem, koji me je na Badnjak obdario kolumnom ironično naslovljenom “Prijatelji Bosne”, a koju je, opet, Alborghettijeva ekipa obradila znatno zajedljivijim naslovom “Banac i Mesić mudruju o Bosni na daljinu, što je uistinu vrlo iritantno” (Telegram, 24. prosinca). No, bilo je vrijeme kad su “prijatelji Bosne” doista bili rijetki i u Hrvatskoj i u svijetu. Davno je to bilo, u nekom drugom eonu, kad se još moglo razgovarati sa zahtjevnim Ivanom Lovrenovićem. Danas, ovaj kolumnist Telegrama i portala Poskok, pored krivotvorenja stavova svojih bivših prijatelja, najviše svjedoči o propasti josipovićevsko-pusićevske politike prema BiH. Kakva je to politika? Evo, jednog oglednog detalja: Lovrenović optužuje Mesića da promiče “građansku državu” u BiH, a jednu takvu “Mesić je već rušio i time se na sva usta hvalio.” Pustimo sad Mesića, što on promiče i što je već rušio. Sigurno je samo kako oni koji misle da je Jugoslavija bila “građanska država” neće neko vrijeme stolovati u Zagrebu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 09:42