HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Nacionalizam, borba za centar ili pričam ti priču

 AFP

Treba imati mnogo više strpljenja nego što nam trenutak dopušta da bi se podnosila sublimirana agresivnost Vesne Pusić, majstorice svih umijeća i naše najizrazitije predstavnice šampanjske ljevice, poznate po osvetoljubivosti, prijetvornom predenju i dociranju. Svijet Vesne Pusić je bipolaran. Na jednoj strani su ispravni i našminkani, umiveni i civilizirani, upravo kao ona sama, a na drugoj kalibani i talibani, nepristojni i neoprani, uglavnom nacionalisti, nužno konzervativni, preciznije ustaše. I što je najnovija direktiva ministrice vanjskih i europskih poslova i usiljene demagogije? Riječ je o karakteru predstojećih izbora: “Radi se o budućnosti zemlje. I više nego je to bilo 2000. godine... Na izbor se nude dva profila politike. S jedne strane imamo liberalno demokratsku, otvorenu i svjetski orijentiranu politiku, a s druge politiku koja nije samo konzervativna, nego je nacionalistički konzervativna. A to je izbor koji može ostaviti snažne posljedice na naš život... hoćemo li natrag prema političkom revanšizmu i lustraciji ili prema normalnom građanstvu” (Jutarnji list, 8. kolovoza). Dakle, nacionalizam vs. normalno građanstvo.

Uznemirujuća “N” riječ odnedavno je obnovljena ne samo u puževoj kućici Vesne Pusić. Uznemiren je i Željko Jovanović. Po njemu je proslava u Kninu pokazala “da HDZ nudi kaotičnu, nacionalističku, netolerantnu Hrvatsku punu prijetnji građanima koji ne misle poput Glogoškog, Rojsa, Brkića i Karamarka” (Slobodna Dalmacija, 7. kolovoza). Za Radu Borić ministar “policije” nije Ranko Ostojić nego Milijan Brkić. Štoviše, u nedostatku mehanizama kontrole i “zaštite društva i države od takvih snaga” (Ne pitajte kojih - neprijateljskih!) dolazi do blagoslova ekstremnog nacionalizma (forum.tm, 10. kolovoza). (Korisno je čuti taj pomalo zaboravljen jezik partijskih sekretara, trenutno prerušenih u borce za ljudska i ženska prava.) To bi bio taj zloćudni nacionalizam Karamarkova HDZ-a, koji ciljano ometa “normalno građanstvo” Vesne Pusić i ostalih naprednih snaga. No, po sadržaju nekih opomena iz Beograda, primjerice one koju nam je uputio Miloševićev ministar vanjskih poslova, Živadin Jovanović, zabrinut “talasom neofašizma Zagreba” i činjenicom da se u Hrvatskoj “namerno igra na kartu hrvatskog nacionalizma” (Danas, 5. kolovoza), izgleda da ne postoji hrvatska identitetska politika koja bi mogla opravdati najnovija zalaganja Zorana Milanovića. Naime, Milanovićeva borba za centar, onako kako ga on zamišlja, sve više postaje borba za nacionalistički status SDP-a, što u očima krajnje ljevice i srpske politike ne može proći, bez obzira na hadezeovsku opasnost. Premda se Milanović polomio vlastitom tuđmanizacijom, mimohodima, obranom nacionalnih interesa od Slovenaca, prosto “izronio kao nacionalni lider” ( Borislav Ristić), ništa od toga ne pomaže tamo gdje su njegovi glasovi, a upitno je kako ova predstava igra na centru.

Borba za centar, kao odlučujuća strategija u narednim izborima, ipak je sezonska priča. U stvarnosti, politički organiziranog centra zapravo nema. Postoje samo neopredijeljeni birači, koji na raznim izborima glasuju različito. Za njih se trenutno bore dva sukobljena bloka, s jedne strane “svjetski orijentirana politika” (Milanović, Vesna i Pupovac + Branko Borković i možda čak Glavaš; doduše ovaj je potonji svoj internacionalizam malo kompromitirao onim vinskim buteljama s Hitlerovim likom), a s druge “nacionalistički konzervativna politika” HDZ-a i niza manjih stranaka, koje ne primaju donacije iz Irana ni džeparac iz Rusije, ali zato jesu neupitno prozapadne orijentacije i pokušavaju uvesti minimalni red u zemlju za koju Milanović jamči da je “na neki način počela na pravi način živjeti upravo prije 300 godina”. Netko to može nazivati i Milanovićevim bacanjem lira biračima na centru, ali vjerojatnije je da vitki džilit nije pogodio cilja; da se centar i ne može dobiti u društvu s Glavašem. Tako je to s dobrim internacionalizmima i zlim nacionalizmima u izbornoj Hrvatskoj bez datuma izbora.

P.S.: Ako postoji tekst koji izravno govori dubrovačkom srcu (ukoliko tako što još uvijek postoji u Vlahušićgradu), onda je to Vojnovićeva Trilogija. Od Gavellina postavljanja trećeg dijela (Na taraci), koji sam kao dječak gledao u gruškom ljetnikovcu Gundulić, mislim da sam vidio sve dubrovačke izvedbe Trilogije. Ali ništa od toga nije me pripremilo za katastrofalnu premijeru na ovogodišnjim Ljetnim igrama. Tomu je znatno pridonijela Mani Gotovac, kojoj se u programu predstave pripisuje “dramaturška preradba, izbor dramskih glumaca (za razliku od nedramskih glumaca!) i izbor prostora”.

Kasapljenje teksta i spajanje uloga ne može biti “dramaturška preradba” niti je “miscast” adekvatan izraz za promašenu podjelu niza uloga, primjerice, Kneza (72 g.) i gospara Lukše (65 g.) Borisu Svrtanu ili gospara Saba (60 g.) i Saba Šiškova (62 g.) Nikši Butijeru. Izvrsni glumci nužno su neuvjerljivi u posve neprimjerenim ulogama. Nema potrebe komentirati nesuvislu uporabu prostora pred Dvorom za pozornicu trećeg dijela Trilogije; višestruko anakronična kostimografija i uobičajena nesposobnost projiciranja (posebno dubrovačkog govora) mogla bi se zanemariti da ova izvedba ima neku ideju, neki smisao. Umjesto toga, dobili smo izvitoperenu apologiju anakronizma - tumačenje (“moj koncept”) za koje sama Mani Gotovac veli da “temelji se na dva teksta”, “Novi ljubavni nered” Pascala Brucknera i “Grad i identitet” Marija Kopića (DuList, 5. kolovoza). Koliko se bilo što može temeljiti na dva teksta prepuštamo drugima na razmišljanje. Za nas je važno da Mani Gotovac doista vjeruje kako ne moramo “pratiti, iznad i prije svega, povijesna ili politička ili klasna zbivanja u Gradu. Ona se ionako, manje-više, kroz cijelu povijest ponavljaju gotovo na isti način”. Ona također misli da je teatar izmišljotina te da u njemu ništa ne mora (zapravo, ne može!) biti doslovno. Naravno, ništa od toga nije točno, posebno kad je riječ o Trilogiji. Za Vojnovića nije presudno pitanje “zašto rađati djecu u sumraku civilizacije”. Ne, za Vojnovića je presudno kako sačuvati konzervativnu utopiju i sjećanje na Republiku. Umjesto Vojnovića, dobili smo dekadentni pesimizam jednog Houellebecqa, što kritičari poput Denisa Derka prihvaćaju kao glas autentičnog Vojnovića. (Povodeći se za naputcima Gotovčeve, Derk u svojoj kritici posve neupućeno progovara o zastarjelim feudalnim odnosima u Dubrovačkoj Republici, “koji su društvo vodili u natalitetni ponor” (!) te o Vojnovićevu dekadentnom autoironičnom duhu, Večernji list, 12. kolovoza.) Sve je to posljedica vrlo duge i posve pogrešne recepcije Vojnovića, kojega je većina redatelja pokušavala prilagoditi revolucionarnim očekivanjima kroz “čišćenje patetike, retorike, sentimentalnosti, simbolizma” ( Kosta Spaić po Mani Gotovac), što će reći da su ga krivotvorili. Vojnović nije bio građanski kritičar plemstva nego aristokratski kritičar buržoazije; uostalom kao i (vrlo često) Karl Marx. U tom su smislu bili izraziti klasni izdajnici. No, Dr. Karla, oženjenog pruskom plemkinjom Jenny von Westphalen, kao i Iva Vojnovića, koji se kitio dubioznom titulom kneza Užičkog, ne smijemo miješati s ishlapjelim ljevičarima našeg vremena, koji vrlo dobro znaju da su izgubili borbu za mase. Manje je sigurno jesu li izgubili onaj segment inteligencije s kojim su tako dugo dijelili klasnu hegemoniju. Ali, doći će i taj dan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:30