HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Lèbdimo kroz maglu i uzdušje kužno

Hrvatska budućnost u EU mnogo je bolja od budućnosti izvan EU. Gdje bismo zapravo bili? Dio Putinove Eurazijske Ekonomske Unije? Ili nešto treće?
 Joško Ponoš/CROPIX

Premijer je pogubljenje Tomislava Salopeka doista predstavio kao “pokušaj nekih ljudi, meni toliko dalekih i nedokučivih da razbiju naš način života” (vlada.gov.hr, 12. kolovoza). Premijer nikad nije bio u ratnoj situaciji pa mu je mnogo toga nedokučivo i nejasno. Zato u privatnim medijima ima lijep broj onih kojima je sve jasno i nadohvat ruke. Tako se preko cijele stranice Spektra, tjednog priloga Slobodne Dalmacije, pojavio vrlo krupan naslov u crveno-crnoj tehnici: “Nemojmo se lagati - Za sve loše što se događa na Istoku kriv je Zapad” (15. kolovoza). U prilogu slijedi začudan esej Zdravka Mršića, bivšeg ministra vanjskih poslova i marketinškog menadžera dviju londonskih tvrtki, koji je izgubio vjeru u kapitalizam, a čini se i u demokraciju (“Hrvatskoj bi dobro služio ‘jednostranački’ ili predsjednički sustav”), a potom i interview s Esadom Durakovićem, kojega nemam nakanu problematizirati, premda je jednostavno netočno da je Amerika svrgnula Mursijevu vlast u Egiptu, dok su Durakovićeve lijepe riječi o Muslimanskom bratstvu krajnje naivne. Između ova dva priloga kočoperi se kolumna Damira Pilića pod naslovom “Nećete Assada, eto vam IS” - nosivi stup cijele konstrukcije.

Pilić pokazuje njemu dostatno poštovanje prema postignućima muslimanske civilizacije i njenoj posredničkoj ulozi u kultiviranju Europe, koja je inače po njemu “tonula u tisućugodišnje barbarstvo Srednjeg vijeka”, no cilj mu je pokazati kako je Zapad zauzvrat, dakle u XX. stoljeću, “na razvalinama Osmanlijskog Carstva” ucrtao nove granice, koje su odgovarale interesima engleskih i francuskih kompanija. Zatim nešto malo o daytonskim granicama, koje je također zacrtao Zapad, pa par riječi o intervencijama u Iraku, Libiji i Siriji, te homilija o opasnostima “demokratizacije”, jer dilema “demokracija ili apsolutizam” možda “vrijedi na Zapadu, ali ova politička mantra na Bliskom istoku proizvodi katastrofu”. Na Bliskom istoku “iz mnogo razloga” (ne kaže kojih) u ovom času historije (ne kaže se koji je to čas) dilema glasi “prosvijećeni apsolutizam ili neprosvijećeni apsolutizam”. Može li ova morbidna teza preinačiti Sadamov režim u nešto “prosvijećeno”? Tiranija Sadama Huseina ubila je četvrt milijuna Iračana, a u kampanji protiv kurdskih civila u Halabdži (1988) korišteno je kemijsko oružje, u najvećem incidentu takve vrste ikad zabilježenom. Po čemu bi onda ISIL bio “neprosvijećen”? Možda Pilić misli da je apsolutizam zbog nekog razloga (rasne inferiornosti? zaostajanja u razvoju? primitivizma?) jedini oblik vlasti koji je realan izvan Zapada? Odnosi li se to i na nas? Možda je i to razlog što je Zapad kriv za sve? Možda Pilić nije slučajno jedan od poznatijih prezbitera Titova kulta? Možda se zbog toga i slaže s profiterima iz tzv. Radničke fronte, koji su zaključili da je Salopeka ubio kapitalizam?

Sve ovo govori u prilog tezi da barem jedan hrvatski dnevni list nema urednika, no treba vidjeti ima li i u tako sklepanoj tiskovini neke koristi za opće dobro? Tek što sam zaključio da tako što ne treba očekivati pojavila se kolumna Jurice Pavičića “Mit o slozi” (Slobodna Dalmacija, 19. kolovoza). Ukratko, čini se da Pavičić, za razliku od Pilića, ima nekih simpatija za demokraciju, ali misli da je prava demokracija sve osim zajedništva i jedinstva. Što više rasprava i gloženja, to bolje. Kakvih rasprava? Nemojmo zaboraviti kako je dominantna misao u neuređivanom splitskom dnevniku apriorna krivnja Zapada. (To vjeruje i desni kolumnist Josip Jović: “Odgovornost je zapadne politike za ono što se događa na Bliskom istoku nesumnjiva. Sve je započelo tzv. arapskim proljećem, događanjem naroda od Tunisa, preko Egipta do Libije i Sirije”, Slobodna Dalmacija, 16. kolovoza. Malo drukčija analiza, ali ista teza.) Zato, veli Pavičić, na demokratski način moramo raspraviti “neželjena” pitanja. Ona su po njemu (izbacio sam neka manje važna ili koja se ponavljaju): Što je hrvatska budućnost u EU? Je li ovakav ekonomski sistem (kapitalizam) za nas održiv? Jesmo li uopće dobro napravili što smo srušili socijalizam? Zašto smo ušli u NATO i je li Salopek jedini koji će zbog tog ulaska platiti glavom? Je li danas Hrvatska više suverena nego što je bila 1990. godine?

Premda ova pitanja govore do koje mjere dio hrvatske inteligencije živi u prošlosti i nije dorastao izazovima našeg vremena, evo par brzopoteznih odgovora. Hrvatska budućnost u EU mnogo je bolja od hrvatske budućnosti izvan EU. Čak kad bismo prihvatili tezu europske ljevice kako Njemačka uništava europsku demokraciju, davi europski jug i pretvara EU u gospodarski Četvrti Reich ( Jochen Bittner u New York Timesu, 18. kolovoza), teško je zamisliti da bi nam bilo bolje izvan EU. Gdje bismo zapravo bili? Dio Putinove Eurazijske Ekonomske Unije, sa standardom koji je u ovom trenutku svakim danom niži zbog pada rublje, visokih cijena uvoznih proizvoda, visoke inflacije i državnog uništavanja ilegalno uvezene hrane? Ili možda nešto treće, posve autarkično?

Je li kapitalizam održiv u Hrvatskoj? Neće biti da je Hrvatska izazov za svjetski ekonomski sistem, koji u ovom trenutku nema alternative. Bliže je istini da je kapitalizam bauk za hrvatske političke elite, ali i za ljevičarsku inteligenciju koja misli da je Split 3 “najveće što je Split ikad kreirao i izgradio” (Jurica Pavičić u Slobodnoj Dalmaciji, 8. kolovoza). Ako se Kina priklonila kapitalizmu, neće mu se othrvati ni Split 3. U Hrvatskoj je nužna svaka rasprava, pa i o posljedicama rušenja socijalizma. Da se razumijemo, ne govorimo o socijalizmu Tonyja Blaira nego o Titovom i Dolančevom socijalizmu. Kad bi se moglo, bilo bi čak i poželjno omogućiti povratak u takav socijalizam, ali samo onima koji o njemu dvoje. To bi ujedno za sve nas, ne samo za njih, bio otrežnjujući zaključak debate o socijalizmu. Zanimljivo je da još uvijek postoji manjina koja raspad sustava od Rostocka do Vladivostoka doživljava nepromišljenom odlukom. Pa nismo ga srušili samo mi, niti samo jedna elita, nego čitava jedna generacija nezadovoljnika. I gdje je danas “socijalizam” (bilo koji) posebno uspješan? U NATO smo ušli iz razloga sigurnosti. Tu glavni protivnik nije jedna kriminalna paradržava iz sirijske pustinje - hulje koje su u utorak odrubile glavu Khalida al-Assada (82 god.), glavnog konzervatora antičke Palmire, nego sile koje doista ugrožavaju slobodu novoemancipiranih istočnoeuropskih država. U ovom trenutku to je u našem okruženju Rusija. Poljski i baltički političari danas traže NATO baze na vlastitom teritoriju, vjerojatno zato što imaju više iskustva s Rusijom nego što se može sakupiti kod velike udice na Matejuški. I na kraju, da, čak i uz ovako katastrofalnu poluinteligenciju, koja može iznjedriti tezu da je domoljublje odvratno čuvstvo ( Ante Tomić, Slobodna Dalmacija, 4. kolovoza), Hrvatska je danas doista suverena. Evo, prije tri tjedna s lakoćom je odbacila nametnutu i korumpiranu arbitražu. Ali, to jednostavno nije pravo pitanje. Naš problem nije u tomu što netko misli da smo danas, za razliku od ranih 1990-ih, razdoblja Miloševićeve prevlasti, deficitarni u suverenosti. Naš problem je u činjenici da nas na svim razinama, politike kao i kulture, znanosti kao i uprave, vode nekompetentni ljudi, koji zapravo ne znaju što rade. Zato je teško prihvatiti ovakvu mjeru defetizma od onih što svoje kapacitete nisu usmjerili korisnijoj svrsi. Baš kao da ih je sustigao urok Macbethovih vještica: “Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lèbdimo kroz maglu i uzdušje kužno.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:22