KOMENTAR

IVO BANAC Izgubljeni Xanadu, Xi i Όχι

Razbio se mit o svemoći vladajuće partije, što je otežalo političke namjere kineskog vodstva
 AFP

Po svemu sudeći Kina više ne stanuje u Kublaj-kanovoj palači užitaka, legendarnom Xanaduu, onako kako je taj prostor izobilja i obećanja opisao Coleridge. Na djelu je kriza – u prvom redu ekonomska, ali i kriza sistema. Kinesko gospodarstvo već neko vrijeme nije u porastu, a suočeno je opadanjem produktivnosti kapitala, kao i potražnje za energentima i sirovinama. Ne kupuju se novi stanovi, a sve mnogobrojnija srednja klasa nema načina da produktivno poveća svoju znatnu ušteđevinu.

Predsjednik Xi Jinping, koji kao i većina kineskih lidera, ne vidi suprotnost između političke represije i liberalne ekonomije, učinio je mnogo da običnim ulagačima preporuči burzovne investicije, koje bi, pored izravnije uloge građana u gospodarskom životu, ujedno stvorile više kapitala za državne i privatne tvrtke te ih odviknule od bankovnih zajmova. Zapravo, Xi je u relativno kratkom vremenu postao vodeći ekonomski reformator. Ne samo da je uspjehe Šangajske burze veličao kao nacionalno dostignuće, nego je omogućio izravno sudjelovanje stranaca u trgovini dionicama na kineskim burzama i mnogo veći angažman privatnih banaka u razvojnoj politici. Rezultati su bili izvan svih očekivanja. Oko 80 posto kineskih domaćinstava počelo je sudjelovati u burzovnim transakcijama preko investicijskih fondova ili izravno, a do sredine ove godine čak 8,8 posto domaćinstava, uglavnom urbanih, izravno je kupovalo dionice. No, ovaj znak Xijeva „kineskog sna“ do lipnja se pokazao raspuknutim balonom.

Padom šangajske i šenženske burze izgubljeno je oko 2,58 trilijuna dolara, što je jednako vrijednosti četvrtine kineske godišnje proizvodnje, a mnoge su obitelji izgubile sve. Na kineskim web stranicama oglasio se ulagač s turobnim zaključkom: „Izvađena je utroba srednjoj klasi koja je vjerovala da će domovina postati jaka“ (New York Times, 9. srpnja). Zapravo, razbio se mit o svemoći vladajuće partije, što je otežalo političke namjere kineskog vodstva.

Otkad je Xi Jinping prije dvije godine preuzeo sve poluge vlasti, Kina je krenula putem tihe ali sve izravnije represije, uvjetno usmjerene prema nositeljima društvenih deformacija, ali stvarno prema svima koji su za „mirnu evoluciju“ – za postupno opuštanje partijske kontrole uz čupanje kandži vladajućoj KP Kine koja bi se tako pretvorila u preduću socijaldemokratsku stranku. Suprotno takvim očekivanjima, Xijeva se vlast pokazala najautoritarnijom još od Maova vremena. Za razliku od svojih prethodnika, među kojima je bilo i velikih reformatora ( Hu Yaobang i Zhao Ziyang) i velikih pragmatičara ( Jiang Zemin i Hu Jintao), koji su poticali slobodnu diskusiju, Xi je počeo njegovati kult ličnosti, progoniti demokratske aktiviste, ograničavati slobodu govora (zatvorene su sve privatne virtualne mreže što su intelektualnoj manjini omogućavale pristup zabranjenim stranim web stanicama, primjerice sajtu Google scholar), a agencija Xinhua odnedavna ga naziva novim nadimkom – Xi Dada, otprilike Veliki Striko Xi. Veliki lider promiče obnovu jedinstvene Komunističke partije, a predstavlja se jednostavnim čovjekom te ujedno zaštitnikom od korupcije, etničkih separatista i idejnih zagađivača, uvoznika zapadnih vrijednosti – ljudskih prava i višestranačke demokracije.

Odbojnost prema ljudskim pravima znak je kineske reakcije, ali nipošto kineskog društva, koje je uvijek napredovalo u demokratskom ozračju.

Na Tajvanu postoje dva muzeja posvećena žrtvama pokolja čak 28.000 otočana, koje su veljače 1947. pobili pridošli vojnici Kuomintanga, stranke koja je u ovom trenutku ponovno na vlasti (New York Times, 14. srpnja). Tako što nezamislivo je preko Tajvanskog tjesnaca, gdje je pokolj na Tiananmenskom trgu iz 1989. još uvijek tabuiziran. A i kod nas je još teško zamisliti hrvatski memorijal žrtvama raznih pokolja iz XX. stoljeća. Zato se u Kini, kao nekoć u posttitovskoj Jugoslaviji, diktatura opravdava strahom od tuđe i kaotične naravi demokracije. Oni koji su skloni salonskim poigravanjem povijesnim analogijama mogli bi u ovim trendovima prepoznati mnoge aspekte „jugoslavenskog sindroma“ iz završnog razdoblja režimskog truljenja.

Tada je recentralizacija SKJ također služila kao recept protiv raznih deformacija, posebno protiv idejnog pluralizma. Čini se da slična rješenja zaokupljaju i predsjednika Xija.

Doduše, koliko nam je poznato, nije se bavio raspadom jugorežima, ali je 2009. naredio istraživanje uzroka pada sovjetske kompartije. Stekao je dojam da je glavni negativac bio Gorbačov, koji partiju nije branio od unutarnjih neprijatelja. To možda objašnjava zašto su čistke i suđenja visokih dužnosnika ponovno postale kineska norma.

Suđenja Bo Xilaiju (2013.) i Zhou Yongkangu (2015.) zahvatila su visoku nomenklaturu; Zhou je čak bio član stalnog komiteta Politbiroa KP Kine i ministar unutarnjih poslova. Intenzivirala se i represija prema manjinama u kineskom Turkestanu (Xinjiang) i Tibetu. Tijekom posljednjih mjesec dana došlo je do niza incidenata s Ujgurima.

U Kašgaru je potkraj lipnja došlo do sukoba s policijom, u kojemu su poginula tri policajca i petnaest domorodaca, a ovog ponedjeljka policija je ubila trojicu Ujgura, i to u Shenyangu (Mukden), u Mandžuriji, vrlo daleko od Xinjianga. U međuvremenu, kineske vlasti razvijaju vrlo ambiciozni program sedentarizacije tibetanskih, ujgurskih i mongolskih nomada u siromašnom sjevernom i sjeverozapadnom rubu Kine. Ne samo da se uništavaju urođeničke kulture, nego se također forsira asimilacija i sinizacija. Od 2009. više od 140 Tibetanaca, među njima i dvadesetak nomada, zapalilo se iz prosvjeda protiv ove šovinističke politike (New York Times, 11. srpnja).

Represija, sprečavanje uvoza zapadnih ideja i novi sigurnosni zakon koji štiti temeljne interese države („politički režim; suverenost, jedinstvo i teritorijalni integritet nacije; narodni život i održivi gospodarski razvoj društva“) slabe legitimitet partijske države u intelektualnoj eliti. Xi je svjestan da je jedina alternativa demokratizaciji, pored kontinuiranog rasta kineskog gospodarstva, što nije moguće bez političke reforme, lansiranje neke nove pomoćne ideologije, pri čemu je nacionalizam najizgledniji kandidat. Zato i rastu bojazni o konfrontaciji u istočnoj Aziji, posebno na Istočnokineskom i Južnokineskom moru. Vanjskopolitičke avanture uvijek su nadomjestak za unutarnji uspjeh ili nespremnost za promjene.

P.S.: Dogovor koji su lideri eurozone postigli s Tsiprasom u rane jutarnje sate prošlog ponedjeljka nije ni dobar ni perspektivan, ali ukazuje na krajnosti koje su europski državnici spremni prihvatiti da bi spasili zajedničku valutu i samu Uniju. Grčka vlada je pokazala svoje blefersko lice: dali su biračima mogućnost da izaberu skok s litice u provaliju revolucionarnog kaosa kako bi izbjegli preuzeti odgovornost za potpuno neodgovornu politiku. Kad se na Tsiprasovo iznenađenje pokazalo da su birači ipak spremni na samoubojstvo, vlada se za njih predomislila. Radikalnoj politici ostali su vjerni samo ljeviji od Syrize, Syrizina ljevica i Srećko Horvat. Grčka i Europa dobili su Agreekment, a ljevica još jednog toliko potrebnog otpadnika, ovaj put – renegata Tsiprasa, koji će je podsjećati što je moglo biti da je zemlja ravna. Όχι!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2024 01:42