PRO ET CONTRA

IVANKA TOMA Karamarko je prema Srbima, za razliku od Sanadera, makar iskren. On je još kamilica u odnosu na mađarskog premijera Orbana

 Dragan Matić/EPH

Zbog tajminga u kojem se održavaju parlamentarni izbori, tradicionalni domjenak u povodu pravoslavnog Božića što ga organiziraju srpski političari i kulturne organizacije događaj je na kojem se simbolično najavljuju ton i politika koju će provoditi nova vlast. Usporedi li se HDZ-ov povratak na vlast 2003. godine, kada je Ivica Račan izgubio izbore od Ive Sanadera, s pobjedom aktualnog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka nad šefom SDP-a Zoranom Milanovićem, reklo bi se da je postsanaderovski HDZ daleko radikalniji nego što je to bio prije 12 godina.

Sanaderovo već legendarno “Hristos se rodi!”, koje je izgovorio Miloradu Pupovcu, i Pupovčev odgovor “Vaistinu se Hristos rodi” označili su na samom početku 2004. godine novi smjer u Sanaderovoj političkoj retorici i zaokret HDZ-a prema konzervativnoj demokršćanskoj stranci proeuropske orijentacije.

Na događaju održanom s istim povodom 12 godina kasnije, Karamarko se nije ni pojavio, nego je na pravoslavni domjenak poslao izaslanika Miru Kovača, koji nipošto nije želio iznijeti nikakav stav prema Pupovčevu performansu s razbijenim pločama na kojima su latiničnim i ćiriličnim pismom bile ispisane rečenice i stihovi Danila Kiša, Ive Andrića, Arsena Dedića... Karamarko je čestitku u povodu pravoslavnog Božića uputio putem Facebooka, dok se Kovač držao podalje od političara koji su sastavljali razbijene ploče. Mandatar Tihomir Orešković također je ostao suzdržan s porukom da nije protiv ćirilice u Vukovaru, ali još nije vrijeme za to.

Premda Karamarkovo ponašanje u usporedbi sa Sanaderovim izgleda kao gaženje krupnim koracima nazad, ono je, ako ništa drugo, barem iskreno.

Tijekom šest godina vlasti koje su mu uslijedile, Sanader je mnogo puta posvjedočio kako je izjava “Hristos se rodi” bila samo efektna fraza kojom je kupio naklonost svih domaćih (posebice lijevih) medija, a time i umio lice pred europskim liderima kojima je HDZ prikazao kao reformiranu umjerenu stranku.

S te pozicije mudro si je otvorio put u pregovore s EU, ali i u progon za tada odbjeglim generalom Antom Gotovinom, kojega si je uzeo u zadatak “locirati, identificirati i transferirati” u Haag.

Dok je, s jedne strane, o sebi stvarao sliku proeuropskog političara, Sanader je, s druge strane, u svojim rukama koncentrirao svu izvršnu vlast, kadrovska politika bazirala se na klijentelizmu, korupcija se razgranala kao nikada, država je vođena bez ikakvih projekata i vizije, kao i bilo kakve mjere koje bi spriječile duboku recesiju iz koje se do danas nismo izvukli.

Kakva će biti vladavina HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka, tek treba vidjeti. Više stjecajem okolnosti, a manje njegovom željom, Karamarko će teško koncentrirati vlast i moć kao što je to činio Sanader. Ako ništa drugo, neće formalno biti premijer on, nego Tihomir Orešković koji dolazi iz biznisa. Osim toga, za vrat će mu (ako ih HDZ ne uspije potpuno asimilirati) stalno puhati Božo Petrov i njegov Most. Stoga, premda su Karamarkovo ponašanje i stavovi prema pravima nacionalnih manjina, prije svega srpske, daleko ispod standarda koje je uveo Sanader, barem odmah znamo na čemu smo. Kod Karamarka nema muljaže. Ipak, ne treba to pripisati isključivo njegovoj političkoj dosljednosti. U velikoj je mjeri stvar u tome što su se bitno promijenile okolnosti u kojima je došao na vlast u odnosu na one otprije dvanaest godina.

U Sanaderovo je vrijeme Hrvatska bila pod monitoringom Bruxellesa, a ulazak u EU bio je politički kurs s kojega nijedna Vlada nije mogla skrenuti sve i da je htjela. Stoga je poštovanje ljudskih i manjinskih prava više bio nametnuti imperativ nego odraz stvarne političke volje. Sjetimo se - revizija ratnih zločina te povratak izbjeglica i njihove imovine bili su jedan od uvjeta za otvaranje pregovora. Danas toga više nema. Članica smo EU, a pod pravim monitoringom Bruxellesa jedino nam je proračunski deficit.

Osim toga, ni sama Europa danas nije ono što je bila prije dvanaest godina. Već je godinama sve prisutniji trend euroskepticizma, a pod teretom izbjegličke krize sve više jačaju nacionalističke stranke i osvajaju vlast u državama članicama. S otvorenim stavom da postoje mjesta u Hrvatskoj gdje za Srbe još ne vrijedi, a neće ni do daljnjega, zakon o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina, Karamarko je još kamilica u odnosu na mađarskog premijera Viktora Orbana. A Pupovac će, unatoč svemu spomenutom, s još dva zastupnika izabrana na listi SDSS-a u Saboru pridonositi stabilnosti nove Vlade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:57