ESEJ MILJENKA JERGOVIĆA

Isus, sin liječnika iz Alepa: Gdje bi se i komu rodio Isus dvije tisuće godina kasnije?

Isus bi se mogao roditi u Hotelu Wiesler, u Grazu, na samoj obali Mure. Otac mu je liječnik iz Alepa, iz obitelji vlasnika stare manufakture sapuna, a majka učiteljica u školi za siromašnu djecu
 AFP

Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice.

Ako je tako, onda nije teško zamisliti i da se Isus rodi dvije tisuće godina kasnije. Biblijski je tekst metaforičan, a metafora je uvijek u vezi sa stvarnošću i svakodnevicom jezika i svijeta u kojem nastaje, ali je okvir tog teksta čvrsto zadan. Stoga se dvije tisuće godina kasnije Isus ne bi rodio u štalici, niti bi se to dogodilo na Bliskom istoku, u tadašnjem središtu naše civilizacije. Ni otac mu ne bi bio siromašni stolar. Ili kamenorezac i graditelj, jer u Palestini ni tada nije bilo drva za tesanje.

Da se sve dogodilo dvije tisuće godina kasnije, Isus bi se mogao roditi u Hotelu Wiesler, u Grazu, na samoj obali Mure. Otac mu je liječnik iz Alepa, iz obitelji vlasnika stare manufakture sapuna, a majka učiteljica u školi za siromašnu djecu. U Graz su stigli kao izbjeglice, nakon potucanja po Istoku, i nemaju sređene papire ni boravišnu dozvolu. Da ne zakrvavi plahte ni tepihe, majka ga rađa na pločicama, u kupaonici. Sobe u Hotelu Wiesler imaju prostrane kupaonice.

Životopis bez ukrasa

Za to vrijeme, otac je na benzinskoj pumpi. Otišao im je kupiti sendviče. Rodila je četiri tjedna prerano. Tri kralja su: mjesni šef policije, porijeklom Jordanac, direktor imigracijskog ureda, porijeklom Armenac, i vlasnik privatne ginekološke klinike, rodom Rus.

Kakve djetetu darove donose? I što se zbiva zatim? Sve se to može ispričati, i mnogi su se pisci, i klasici i diletanti, vjernici, ateisti i znatiželjnici, bavili time. Izazov je bio da se životopis Isusa Krista, onakav kakvog ga donosi Novi zavjet, oslobodi ukrasa, da ga se ogoli od metafora i iz jednoga vremena preseli u drugo. Rođenje Isusovo bezvremenski je događaj, kao što je bezvremenski i svaki temeljni mit jedne civilizacije, bezvremenska je velika priča unutar porodice i unutar jednoga ljudskog života. Prije dvije tisuće godina Isus se rodio kao Židov u velikome rimskom imperiju. Stotinama godina, sve do devetnaestog i dvadesetog stoljeća interpretatori njegova životopisa trudili su se da nekako izbjegnu reći da je Isus bio pravovjerni Židov. Umjesto toga govorili su, i danas to govore u crkvama po europskoj provinciji, da su Isusa Židovi izdali, da su ga Židovi pogubili. Tek je šezdesetih godina Katolička crkva službeno stala u kraj takvim tumačenjima. Da je to učinila dvadesetak, tridesetak godina ranije, Holokaust bi malo drukčije izgledao, budući papa Pio XII ne bi s Hitlerovim vicekancelarom Franzom von Papenom 20. srpnja 1933. potpisao konkordat kojim je nacistička vlada garantirala sve slobode Katoličkoj crkvi, niti bi Adolf Hitler taktički odustao od stvaranja nekakvog pangermanskog pantenona i ne bi javno govorio kako je “kršćanstvo esencijalni element očuvanja njemačke duše”.

Ustupak jednoj epohi

Da su se na vrijeme u Rimu sjetili tko je ubio Isusa Krista, ali i što je po vjersko-plemenskoj pripadnosti bio Isus Krist, ne bi Pio XII dvanaest godina nijemo promatrao djelovanje Adolfa Hitlera i njegovih europskih saveznika, ne bi progovorio tek mjesec dana po svršetku rata, 2. lipnja 1945, kada je rekao da je “nacistički režim vršio stalni otklon od Isusa Krista, negirajući njegovu doktrinu, njegujući kult nasilja, idolatriju rase i krvi i rušenje svih ljudskih sloboda i humanosti”. Rekao bi to mnogo ranije i time svoje stado izložio Isusovoj i židovskoj sudbini.

Ali da se rodio dvije tisuće godina kasnije, Isus Krist ne bi se rodio kao Židov. Rodio bi se kao musliman, sin liječnika iz Alepa i majke učiteljice. Ili bi otac bio drugog zanimanja, a majka bi, možda, bila domaćica, sobarica, medicinska sestra. Ta vrsta podataka važna je u životu svakoga čovjeka, ali oni gube značaj u priči o bezvremenskom događaju. Nije važno što je Josip, Isusov zemaljski otac, njegov poočim, ili onaj kojega je Marija prevarila s Duhom svetim - kako već kome odgovara, bio tesar ili stolar. To je samo ustupak jednoj epohi, sidro kojim se bezvremenska priča ukotvila u određenom vremenu. U drugom vremenu drugo je i sidro.

Na zlu glasu

Ali je gotovo izvjesno da bi se Isus rodio kao musliman. Židov ne bi mogao biti, jer židovskih izbjeglica nakon Holokausta nema. A nema ni sirotinjskih židovskih gradića po Galiciji, nema Židova u Bitolju, Sarajevu i Solunu, tamo gdje se mesija mogao roditi prema modelu novozavjetne priče. Židovi nisu danas na zlu glasu, premda se čuju odjeci antisemitizma iz prethodnih vremena, onoga koji je inspiriran krivim crkvenim učenjima i onoga koji je nastao među lumpenproletarijatom i bezbožnom bečkom svjetinom. Ozloglašeni danas su muslimani. Njihova vjerska učenja plaše dobrostojeće rimske građane, širom nekoga petog ili sedmog Rima, koji se naziva Europskom Unijom, a kandidati za Poncija Pilata sjede po generalštabovima članica Nato pakta, u imigracijskim uredima, tajnim službama za borbu protiv terorizma, diplomatskim učilištima i studijima teologije, povijesti i općenarodne obrane; na desetine tisuća ih širom Europe ima, tih Pilata naših dana, da u pravom trenutku dočekaju svoga muslimana i optuže ga za neprijateljsku propagandu i širenje lažne vjere. Lako je zamisliti takvu priču, ona se razvija i raste iz biblijskoga predloška, tako da baš ništa ne stoji na putu otkriću da se dvije tisuće godina kasnije Isus rodio kao musliman. Kao što se u ono vrijeme rodio kao Židov, pa je cijelih dvije tisuće godina skandaloznim smatrano to Isusovo židovstvo, i neprijateljem se doživljava onaj tko, slijedeći logiku priče, na njega ukazuje.

Smatraju ga sinom Božjim, bogočovjekom, Božjim poslanikom... Zbog nijansi u iznošenju i tumačenju njegova porijekla gorjele su na tisuće lomača, i na lomačama oni koji su ga zamišljali, koji su se u njemu prepoznavali ili su, ohrabreni njegovom mukom, prihvaćali da zbog svoje hereze budu spaljeni. Tko god je u ovih dvije tisuće godina mislio o njemu bio je heretik i pravovjernik. Bivao je spaljen i spaljivao je onoga koji bi u svome mišljenju ostajao u manjini. To je cinizam svake povijesti o Isusu: on je postradao jer je bio zakleti manjinac, na njega su se pozivali oni koji su u ime svoga većinstva spaljivali nove manjince. Zašto su to činili? Zato što su osvojili vlast, a svaka vlast prezire manjince? Ili zato što su se plašili da nisu u pravu?

Isus je prvi autsajder u povijesti Zapada. Riječ autsajder treba shvatiti na način Hansa Mayera, koji je autsajdere dijelio na egzistencijalne i intencionalne. Egzistencijalni su oni koji zbog svojih fizičkih, etičkih ili psiholoških predispozicija ne mogu biti ni postati većina. Intencionalni autsajderi su oni koji većinom ne žele biti, nego prekoračuju zadane društvene norme. Isus je bio i jedan i drugi. Apsolutni autsajder. Čovjeku je u prirodi da se pod svaku cijenu drži krda. To čini da bi zaštitio obitelj, ženu i djecu, da mu se ne bi rugali, da ne postane izdajnik domovine, da ne zaostane izvan zajednice. Takva je čovjekova iskonska navada, instinkt preživljavanja zbog kojeg je spreman da žrtvuje sve ono što ga, kliznemo li u svijet metafora, čini čovjekom: poštenje, čast i dostojanstvo. A onda i sve drugo. Da bi zaštitio obitelj, ženu i djecu, čovjek je spreman i da žrtvuje obitelj, ženu i djecu. U Isusu on se samozadovoljno ogleda kao u nekome za kime žudi, ali od koga se u temelju razlikuje i već dvije tisuće godina ne prihvaća da mu bude sličan.

O njegovu životu jedva da nešto znamo. Evanđelisti opisuju okolnosti njegova rođenja, i ponekad se razilaze u svojim opisima. Mnogo toga se zna o okolnostima njegova pogubljenja, o policijskoj istrazi, suđenju i zlodjelu koje su mu pripisali. Policijska istraga obuhvaća vrijeme koje je proveo sa svojim učenicima, večeru na kojoj će ga jedan od njih denuncirati, ali i njegove propovijedi, verbalni delikt zbog kojeg je i osuđen.

Što se događalo u međuvremenu? Tko je bio taj dječak pa mladić, što je radio, čime se bavio, čemu se smijao? Je li se Isus ikada smijao? Mora da jest, bio je dijete, kakvo bi bio dijete ako se nije smijao? Je li se Isus igrao? Kako su izgledale njegove igre? Je li boguhulno pomisliti da se Isus smijao i igrao?

Nepoznato djetinjstvo

Od čega se sastojao njegov život nakon što je navršio prve tjedne života, pa sve do zreloga mladićstva kada se odvažio na pobunu? Zašto u Novom zavjetu o tome nema ni traga? Osim tog čuda rođenja djeteta začetog mišlju a ne tjelesnim činom, sve drugo što se o njemu moglo saznati pripada onom istom Isusovom životnom finalu kojim se bavila i policijska istraga. Sve drugo je tajna, nehotična tajna, ili nedostatak imaginacije. U žanru svete priče, kao ni u žanru policijske istrage, nije bilo moguće ispričati cijeli život, ili onaj njegov važan dio koji bi čitatelju objasnio i objavio kakav je Isus bio čovjek. O njemu se zna dosta kao o sinu Božjem i o mesiji, ali i onome koji je prekršio rimske zakone, ali o njegovom djetinjstvu i mladićkom životu skoro ništa.

Ponegdje piše da je mladost provodio u pokornosti, radu i molitvi (Vjeronaučni udžbenik za pučke i djevojače škole Kraljevine SHS, dopušten od crkvenih i državnih vlasti, Zagreb 1923). To čitatelju jedva da nešto i znači, i ne rastvara pripovijest niti u jednom smjeru. Bilo mu je dvanaest, kada je kao dječak pred inicijaciju među pred Bogom odrasle, ili pred Bar micvu, za Pashu išao s Marijom i Josipom u sinagogu. Njih dvoje su se, bit će, nešto zanijeli i zapričali s poznatima i izgubili su dječaka. Našli su ga tri dana kasnije kako raspravlja s rabinima i učenjacima.

Njegov zreli život, onaj kojim se bave evanđelisti i policijski istražitelji, ali do naših dana i sve tajne obavještajne službe svijeta, započeo je nakon tridesete. Prije nego što će se pojaviti među ljudima širila se provincijom priča o njemu. Zasluge za to ima Ivan Krstitelj. A taj je, pak, bio zažaren, uvjeren čovjek, spreman na samožrtvovanje. Takvi kakav je bio on javljat će se tokom historije, političke i društvene, među vjernicima i bezbožnicima, da najave revoluciju i prvi sagore u njenome ognju. On je Isusa krstio u vodama Jordana, čime ga je inicirao u novu, buduću vjeru. Teolozi, vjerojatno, imaju sva potrebna objašnjenja za tu okolnost, ali onome koji pripovijest prati bez postranih znanja, bio on vjerujući ili nevjerujući, neobičnim će se učiniti to da je Ivan Krstitelj tokom tog čina Isusu nadređen. Kako on kao običan čovjek može mesiju ili Sina Božjeg uvoditi u vjeru i u njegovo, Isusovo, buduće učenje? No, tokom revolucija i ta se okolnost stalo ponavlja. Svaki je narodni prorok, otac domovine, osloboditelj, veliki reformator i revolucionar imao svog Ivana Krstitelja.

Isus je četrdeset dana proveo u pustinji, posve sam, dok ga je Nečastivi iskušavao. To je lijepa priča, iz koje bi mogao nastati roman. Kada je počeo naučavati svoju vjeru imao je sedamdeset dvoje učenika, koji su išli po gradovima, i svaki bi dovodio po par novih. U to je vrijeme Isus nastupao kao čudotvorac. Čini se kao da je to bio nastavak židovske pučke tradicije. Taj je narod volio čuda i čuda su mu se događala, naročito sirotinji. Zapravo, uvijek sirotinji. Da bi vidio čudo, morao si,

u većini takvih priča, narodnih i umjetničkih, nužno biti siromašan. Iako se čudotvorci daju naslutiti u pričama i romanesknim epizodama suvremenih židovskih pisaca, Amosa Oza, pa čak i Saula Bellowa, njihovo vrijeme kao da je minulo s Isaacom Bashevisem Singerom i još prije njega, s velikim dječjim piscem, Amerikancem iz Galicije, Šolemom Alejhemom, čiji je “Dječak Motl” (u originalu: “Motl, kantorov sin”) preveden i u socijalističkoj Jugoslaviji i bio objavljen u sarajevskoj Lastavici. Bijedni su oni koji nisu na vrijeme čitali Alejhema i Singera, pa ne znaju i ne osjećaju da su Isus i Motl pripadali istome svijetu. Narodu Isus se obraćao alegorijama i metaforama. Propovijedao je sirotinji i bolesnicima, i nije bio izravan na način na koji će to kasnije od njega tražiti Pilat.

Jadnome, opustošenom i obeznađenom svijetu Isus je donosio lijepu priču, bajku i zagonetku, koja im je usred njihova posvemašnjeg siromaštva naviještala unutarnje bogatstvo. Nastupao je kao usmeni pripovjedač, a ne kao politički govornik. To će postati kasnije.

Pod sumnjom službi

U ta je doba oživio Lazara, nevoljnika rodom iz Marijina sela. Lazar je bolovao, a Isus mu nije mogao pomoći. Ili mu zbog nečega nije htio pomoći - što je, opet, teško objašnjivo. Na kraju je u groznim mukama i umro, pa su ga i sahranili, kamenjem mu poklopili tijelo da ga ne raznesu pustinjske životinje. Četvrtog dana, kada se tijelo već uščulo, vratio se Isus i oživio Lazara. To je ovome čitatelju druga po redu važna priča iz Isusova života. Nje se nekoliko puta sjetio u teškim trenucima u životu, a posljednji put za vrijeme jedne sahrane na sarajevskom groblju prosinca 2012, kad Isusa nije bilo da oživi jednu svoju izmučenu i ubogu kćer. (Zanimljivo je što se dogodilo s Lazarevim imenom među južnim Slavenima. Srbi u njemu evociraju svoga slavnog srednjovjekovnog vladara, pa sinovima daju njegovo ime. Hrvati ga izbjegavaju, Lazarevo ime doživljavaju kao srpsko, a oni svojoj djeci ne daju srpska imena. Iznimka su Janjevci, među kojima su Lazari česti, pa će ih se naći i među onima koji su izbjegli s Kosova u Hrvatsku. Među hrvatskim uglednicima samo mi jedan Lazar na um pada: don Lazar Lazarević, svećenik, rodom iz Nevesinja, narodni tribun iz posljednjih desetljeća turske vladavine, generalni vikar obiju hercegovačkih biskupija, trebinjske i mostarske, zanimljiva figura...)

Propovijedajući socijalno osjetljivim i marginaliziranim društvenim skupinama Isus je došao pod sumnju službi sigurnosti, ali je, s jevrejskog stanovišta, počinio i krivovjerje. Ispitali su ga vjerski poglavari, on im je govorio isto ono što i sirotinji, pa su ga uhitili i predali rimskim vlastima. Otud, iz te epizode, dvomilenijska optužba na Židove, da su izdali i pogubili Krista, koju će fundamentalisti u današnja doba preformulirati pa reći kako “Isusova muka i smrt ne pripisuje se Židovima, već svakom grešnom čovjeku”. Iz toga čovjek koji se služi jednostavnom, ali neumoljivom logikom zaključuje kako su neki ljudi grešni i po tome su slični Židovima koji su, pak, svi grešni. Ono što se dalje događalo bilo je političko suđenje. Zgodno bi bilo reći da je suđenje Kristu prvo političko suđenje u povijesti, ali to nije tačno, jer su u ona doba suđenja samoproglašenim prorocima, narodnim vođama i navjestiteljima bila svakodnevicom u Judeji, kao i u drugim dijelovima beskrajnog carstva. Imperij se zasnivao na strahu i na verbalnom deliktu.

Pilat je Isusu dao priliku da odustane, ali on je to odbio. Nastupao je prostodušno i razložno. Pilatu se nije obraćao metaforičnim govorom, nego riječima onih siromaha kojima je propovijedao. Ovu je epizodu sjajno opisao Mihail Bulgakov u “Majstoru i Margariti”.

Nakon što je donio presudu, Poncije Pilat ponudio je narodu da oslobodi jednoga od tri osuđenika, među kojima je bio i Isus. Znao je da će narod osloboditi razbojnika, a ne mesiju, pravednika, revolucionara, pripovjedača... Tako uvijek biva. Ova je Pilatova gesta od najveće moguće važnosti za nas. Njome je, zapravo, definiran pojam kolektivne odgovornosti kroz povijest. Za Isusovu smrt odgovoran je narod koji ga je odbio spasiti. Rulja, međutim, tu odgovornost ne osjeća.

Bez papira u Austriji

Svake godine kršćani različitih nominacija evociraju Kristovo rođenje i uskrsnuće u nekoj vrsti kolektivnih scenskih uprizorenja u kojima sudjeluje sveukupni vjernički puk, a s njima i svi oni nevjerujući koji pripadaju zajedničkoj civilizaciji. I ponegdje se ispotiha čuje kako je Isus stradao za sve ljude i za svakog čovjeka. Te svakogodišnje evokacije čovjeka navode da razmišlja o njemu kao o onome tko se svake godine iznova rađa i uskrsava. Svake mu godine sude i svake godine narod izabire i spašava razbojnika. Kroz dvijetisućljetne varijacije teče velika književna i životna priča u kojoj je Isus naš suvremenik. Rođen u kupaonici sobe 405, hotela Wiesler u Grazu, od oca liječnika iz Alepa i majke učiteljice, izbjeglica koji su se bez papira zatekli u Austriji...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:14