NESRETNA VJENČANICA

ISTINITA PRIČA: 'Vjenčanicu je birala u suzama! Iz osvete se odlučila udati za čovjeka kojeg ne voli!'

'Nije mogla sakriti tugu u očima'

Mihaela uporno ponavlja jednu te istu zapovijed, ali naš trogodišnji sin ne reagira. Igra se svojim lego kockama, razbacuje ih posvuda oko sebe dok gradi dvorac kakav je zamislio u svojoj dječjoj mašti. A ona je upravo pospremila kuću i želi da pospremljena i ostane.

- Saša, ne prestaneš li razbacivati kocke, nisam sigurna hoće li se ispod blagdanskog drvca naći poklon za tebe. Djed Božićnjak ne voli zločestu djecu, zaobići će našu kuću u širokom luku.

- Briga me. Znam da djedica i ne postoji, to roditelji kupuju poklone - odgovara joj svojim slatkim glasićem.

Sjedim u naslonjaču, s novinama u ruci i nastojim se sakriti iza njih kako Mihaela ne bi vidjela koliko su me nasmijale ove sinove riječi.

- Što si rekao? - Mihaela je silno iznenađena, zatečena odgovorom.

- Djed Božićnjak ne postoji - odgovara Saša još pomalo tepajući, nastavlja slagati svoj dvorac od legića.

Promatram jedno, pa drugo silno zainteresiran za daljnji razvoj događaja, jedva se suzdržavajući da ne prasnem u smijeh.

- Tko ti je to rekao? - pita ga Mihaela sva izvan sebe.

- Striko - odgovara joj.

Još više se skrivam iza novina jer predosjećam što bi se moglo dogoditi.

- Striko često ne zna što govori. On se samo šalio, htio te zavarati. Ne budeš li vjerovao u djedicu, tada sasvim sigurno na božićno jutro nećeš naći ništa ispod drvca. Jesi li zaboravio kako si se prošle godine razveselio poklonima koje ti je djed ostavio?

- Nisam zaboravio, sjećam se.

- Ako roditelji djeci kupuju poklone, zašto bismo ti poklon kupili baš na taj dan? Ne misliš da smo ti ga mogli dati nekoliko dana ranije ili kasnije? Kupiti još koji poklon za rođendan, a ne za Božić? - nastavlja moja supruga.

Mihaela obožava blagdane i blagdanski duh. S prvom adventskom nedjeljom počinje ukrašavati kuću, peći ukusne kolačiće. Čim se otvore naša ulazna vrata osjeti se miris cimeta, limuna, ruma, klinčića i brojnih drugih začina. Danima prije Božića kupuje poklone kako za Sašu, tako i za ostale članove uže obitelji, pakira ih i ukrašava s posebnom pozornošću. Blagdani su joj omiljeno doba godine, dani koje ne bi dala nizašto na svijetu. Veće razočaranje od ovoga što je Saša rekao, siguran sam, nije mogla ni zamisliti. Siguran sam, neće mirovati dok našeg sina ponovo ne uvjeri u ono što i sama želi vjerovati. Ali Saša šuti, ne odgovara.

- Sine, jesi li gluh? Čuješ li što te pitam? - Mihaela se ne da smesti.

- Nisam gluh, čujem te, mama.

- Tada mi odgovori.

- Što da ti odgovorim? - pita je, jer onako malen ni ne može voditi raspravu kakvu Mihaela želi.

- Striko je s tobom samo zbijao šale. Djed postoji i svake godine dariva dobru djecu. Striko sigurno nije bio dobar i zato je ljubomoran što ti dobiješ mnoštvo poklona pod drvce, a on ne dobije ni sitnicu - uporno nastavlja po svome.

- Ne znam - kratko odvraća Saša potpuno nezainteresiran za razgovor. Dok su kocke ispred njega ništa mu drugo ne može privući pozornost.

- Pokupi kocke i nosi ih u svoju sobu, ondje se igraj - razočarana razgovorom Sašu šalje na mjesto gdje mu je uvijek dopušteno praviti nered.

Saša negoduje, ali odlazi u sobu s kanticom prepunom kocki koje, naravno, padaju za njim, ostavljajući trag. I ne gledam u suprugu, znam što slijedi.

Sjećam se tog dvadeset i četvrtog prosinca od prije šest godina kao da je bilo jučer. Taman sam se vratio s jednog od brojnih putovanja po svijetu. Imao sam trideset i pet godina i živio doslovno dan po dan. Bio sam crna ovca u obitelji, razmetni sin koji je samo gledao kako će se dobro provesti. Dobrostojeći roditelji brata i mene navikli su na lagodan život. Ali, za razliku od mene, brat Predrag je odmah počeo raditi s mamom u modnom salonu čija je bila vlasnica. Nema smješnijeg od muškarca koji radi u salonu koji iznajmljuje i prodaje vjenčanice. Uvijek sam mu se zbog toga izrugivao, valjda se stoga po mene sudbinski događaj morao odigrati upravo u tom salonu.

Toga je dana mama rano ušla u moju sobu i probudila me.

- Siniša, ustaj, brzo ustaj! - bila je iznimno glasna.

- Zašto? - pitao sam i ne otvarajući oči.

- Zato što smo tvoj brat i ja bolesni i ne možemo u salon. Netko ga mora otvoriti i danas odraditi - rekla je.

- Govoriš o tvom salonu vjenčanica? - odmah sam se razbudio.

- Da.

- I? Što želiš od mene? - pitao sam, iako sam znao odgovor.

- Danas ćeš ga ti otvoriti. Ionako je Badnjak, radi se skraćeno - nastavila je.

- Ne pada mi na pamet, nisam ja Predrag. Da treba raditi u tatinom salonu automobila, to bi bila sasvim druga priča. Ovaj tvoj suludi prijedlog ne dolazi u obzir.

- Tri mjeseca si besposličario i skitao se po Africi na moj račun. Znaš i sam da ti otac ne bi dao novac. Ispunila sam ti želju, stoga računam da me ovako bolesnu nećeš iznevjeriti - rekla je mama.

Znao sam da je u pravu, ali pomisao da moram raditi u salonu vjenčanica samo i jedan jedini dan bila mi je strašna.

- Mama, traži bilo što drugo od mene, samo nemoj tražiti da idem onamo - preklinjao sam.

- Žurno ustaj! Brat ti je sav u vrućici, a i meni nije bolje. Imaš pola sata da se središ, odeš i otvoriš salon.

- Mama, tko će na Badnjak doći tražiti vjenčanicu? Djevojke jesu luckaste, ali toliko sasvim sigurno nije ni jedna.

- Neću ovakva bolesna s tobom razgovarati o djevojačkoj inteligenciji. Ustaj! - zapovjedila je.

Mrzovoljan sam ustao.

- Mama, za ovo si mi dužna još jedno putovanje u Afriku, samo da znaš - doviknuo sam majci kad sam izlazio iz kuće.

- Zaradiš li danas nešto, pristajem - odgovorila je promuklim glasom.

I tako sam, ne uspijevajući se nikako izgovoriti od te obveze, otišao u salon. Ne mogu ni opisati koliko mi se smiješnim i bijednim činilo sjediti u salonu u kojem sam bio okružen svilom, čipkom, vjenčanicama, šlajerima, podvezicama, rukavicama, raznoraznim ukrasima i stvarima za koje nisam znao ni čemu služe.

Volio sam ekstremne sportove i nikako nisam bio netko tko se razumije u modu, ni vjenčanja i stvari potrebne za održavanje istih. Prvih sat vremena sjedio sam na stolcu, promatrao snijeg koji je sve jače padao. Ljudi su žurno hitali obaviti preostale obveze prije blagdana, a ja sam u neku ruku bio sretan što je takav dan jer sam se nadao da nitko neće ući u salon. Posebno sam se nadao kako me ovdje u salonu neće vidjeti nitko tko me poznavao jer sam znao da će o tome onda brujati svi moji znanci.

Lako sam mogao zamisliti kako bi se svi dobro nasmijali kad bi čuli da radim sa ženskim haljinama. I, taman dok sam o tome razmišljao, dogodilo se upravo ono čega sam se najviše pribojavao. U jednom trenutku ugledao sam pored izloga svog najboljeg prijatelja, kojeg sam zadnji put vidio prije putovanja u Afriku. Provirivao je kroz izlog. Nastojao sam se sakriti ispod stola, ali znao sam da je prekasno, da me već ugledao.

S osmijehom na licu ušao je u salon, otresao snijeg sa sebe.

- Stari moj, pa jesi li to ti? Taman sam kroz izlog gledao radi li tvoj brat ili tvoja mama da skrenem, raspitam se kada se vraćaš, kad imam koga vidjeti. Ti u svom punom sjaju među bijelim vjenčanicama. Ženiš se ili si se u salon došao pripremiti za ženidbu? Da mi je netko rekao da ću tebe ovdje vidjeti, ne bih mu povjerovao, no sasvim lijepo se tako potamnio uklapaš među vjenčanice. Možda bi mogao i probati koju da vidimo kako ti pristaje? - zadirkivao je.

Takva šala bila je upravo ono što sam htio izbjeći.

- Da, baš ću probati - odgovorio sam mrzovoljno, dajući mu tako do znanja da nisam nimalo sretan zbog načina na koji se šali.

- Kada si se vratio? - pitao je dok mi je pružao ruku.

Pozdravili smo se, a potom sam mu ukratko ispripovijedao o putovanju. Kako nisam imao pojma gdje se što u salonu nalazi, pa tako ni imaju li brat i mama nešto čime bih ponudio posjetitelje, nazvao sam u obližnji restoran i naručio za obojicu doručak i piće, koje su nam dostavili. Salon se s nama dvojicom brzo pretvorio u bircuz koji mama sigurno ne bi odobrila.

Prošlo je nekoliko sati u razgovoru, a tada je prijatelja nazvala žena te smo se pozdravili i on je otišao svojim putem. Znao sam, iste večeri svi će znati da me našao među vjenčanicama, ali više za to nisam mario. Bilo mi je drago što sam vidio prijatelja. Nakon tri piva bio sam dobro raspoložen, ali svjestan nereda kojeg smo nas dvojica napravili te sam žurno pospremao. Prava sreća što za vrijeme našeg pijančevanja nitko nije ušao u salon.

Pogledao sam na sat, bližilo se podne. Kad sam izdržao cijelo do sada, izdržat ću još malo do kraja radnog dana. Iskreno sam se nadao kako nitko neće ni ući u salon, a pogotovo ne po vjenčanicu.





- Već bi se jednom mogao ostaviti tih novina i pokupiti kocke za Sašom! - Mihaela se obratila meni.

- Mogu, nema problema - odgovaram najnježnije što mogu jer znam što slijedi te nastojim umanjiti udar koji se sprema.

- Siniša, kako li je samo tvom bratu palo na pamet tako nešto reći Saši? Što si on umišlja? Neće valjda on određivati što postoji, a čega nema. Odmah ga nazovi! - rekla je.

- Draga, on se samo šalio - kratko odgovaram.

- Šalio? Zar se na takav način šali s trogodišnjakom? Kako se samo usudi oduzeti mu sreću koju donose blagdani i iščekivanje? Neću mu to dozvoliti. Nećeš li ga ti pozvati na odgovornost, ja ću - bila je vidno uzrujana.

Ono što je brat rekao Saši, ja nisam doživljavo tako dramatično. Razmišljao sam bih li izrekao svoje mišljenje ili joj učinio po volji i složio se s njom. Odlučio sam se za ovu drugu varijantu.

- Imaš pravo, razgovarat ću s njim - obećajem joj.

- Nazovi ga odmah.

Gledam na sat, Predrag je s roditeljima otišao u kazalište.

- Ali upravo je na koncertu - podsjećam je.

- Dobro, ali prvo što ćeš ujutro učiniti je nazvati ga.

- Draga, kako god kažeš - pristajem.

U tom trenutku iz sobe dolazi naš sin.

- Ima li Djedica puno novca? - pita Saša.

Mihaela i ja smo se pogledali.

- Zašto te to zanima? - supruga mu odgovara pitanjem.

- Zato što baka i djeda stalno govore da je kriza. Ako Djedica nama dosta novca, tada će mene sigurno izbrisati s liste s poklonima - odgovara sin.

- Zašto bi tebe izbrisao? - čudi se Mihaela.

- Zato što ne vjerujem da postoji - daje sasvim logičan odgovor.

Mihaela i ja ponovno smo se pogledali.

- Ali predomislio si se, zar ne? - pita ga supruga.

- Hoće li mi onda ove godine donijeti ono što želim ili ne? - naš sin ne daje odgovor koji Mihaela želi čuti.

- Budeš li dobar i ne budeš li pravio nered po kući, sigurna sam da te neće zaboraviti.

- Mama, ne mislim da bi me zaboravio, nego se pitam hoće li imati dosta novca i za mene, ako je kriza - objašnjava trogodišnjak.

- Djedica je mudar. Sigurna sam da će znati raspodijeliti svoje financije tako da svako dijete dobije što želi - odgovara Mihaela.

- Tata, koliko je još dana do Božića? - napokon se Saša obraća i meni.

Odgovaram mu.

- Još puno dana moram biti dobar - zaključuje, ljubi u obraz majku i mene, a potom se vraća u svoju sobu.

- Vidiš, problem se riješio sam od sebe. On je dijete. Zanimaju ga samo pokloni, sve ostalo mu je svejedno - govorim Mihaeli.

- Imaš pravo, ali svejedno želim da sutra o tome razgovaraš s Predragom - uporno zahtijeva.

Obećajem, učinit ću kako želi.

****

Točno u podne u salon vjenčanica ušla je djevojka u crnom kaputu. Njena duga, crna kosa bila je uređena, sasvim sigurno rukama vrsnog frizera, ali naknadno raščupana. Lice joj je bilo mokro, šminka se razlila.

- Dobar dan! Mogu li pogledati vjenčanice? - pitala me gotovo nečujno još s vrata.

- Naravno, slobodno uđite - rekao sam jer me njezina pojava prilično iznenadila.

- Možete li mi ponuditi nešto što bi mi pristajalo? - ponovno mi se obratila nakon što je pogledala nekoliko haljina na vješalici.

Opsovao sam u sebi, ustao sa stolca i stao joj slučajnim odabirom vaditi haljine kako bi ih mogla pozornije promotriti. Neznanka je zasigurno osjetila miris piva kojeg sam popio tijekom dopodneva.

- Jeste li vi pijani? - pitala me dok je stajala nasuprot mene.

- Jeste li vi dotjerani? - odgovorio sam pitanjem i tako izbjegao direktan odgovor.

Na trenutak je njezino lice obasjao osmijeh, ali se brzo ponovno uozbiljila. Kad sam je pogledao u oči, bio sam siguran da joj lice nije mokro od pahulja snijega, nego od suza.

- Dajte mi bilo koju - rekla je.

- Bilo koju? Kako to mislite, bilo koju? - čudio sam se jer sam od brata i majke često slušao kako govore da buduće mladenke satima izabiru vjenčanicu. Za razliku od njih, ovoj je djevojci bilo sasvim svejedno koju će haljinu odjenuti za svoje vjenčanje.

- Dajte mi haljinu za koju držite da će mi najbolje pristajati, ipak ste vi stručnjak - rekla je, a suza joj je kliznula niz obraz.

Osjećao sam se nelagodno jer nisam znao što učiniti sa ženom koja bira vjenčanicu i plače. Nisam imao pojma što bih joj predložio. Meni su ionako sve te haljine izgledale gotovo iste. Ponovno sam se poslužio nasumičnim izborom, izvukao jednu.

- Mislite da bi mi ova šampanj boja pristajala?

Nisam imao pojma ni kakva je to boja.

- Pristajala bi vam.

- Tada ću je uzeti - rekla je, preuzela vjenčanicu iz mojih ruku, otišla u kabinu i odjenula je. Unatoč tome što je bila raščupana i što joj je lice bilo neuredno, izgledala je veličanstveno. Ta tuga u njezinim očima, koja se reflektirala na cijelo lice, davala joj je neki poseban izričaj.

- Izgledate bolje od milijun eura - iskreno sam rekao.

- Naplatite - rekla je i vratila se u kabinu. Kad je izašla, nisam mogao ne zamijetiti da je ostala u vjenčanici, samo je na nju odjenula svoj crni kaput. Odjeću koju je imala na sebi držala je u ruci.

Pogledao sam računalo koje cijeloga dana nisam ni uključio. Nisam imao pojma kako bih isprintao račun. Na stolu je bio paragon blok, to mi se učinilo jednostavnije. Valjda to malo vremena koliko je preostalo do zatvaranja neće doći inspekcija. A mama neka poslije provede račun kroz kompjutor.

- Oprostite, mogu li samo pogledati cijenu? - upitao sam.

Skinula je kaput, ispisao sam paragon, a ona je iz džepa kaputa izvadila novac.

Dok sam je gledao kako ga broji, na trenutak sam pomislio kako je nevjerojatno koliko su žene u stanju dati za jednu haljinu. Iskreno, činila mi se iznimno skupom stoga sam, dok je ona pakirala svoje stvari u vrećicu koju sam joj dao, pogledao kakve su cijene drugih haljina. Više-manje sve su se kretale tu negdje. Bio sam sretan što nisam žena, a sve da sam se i rodio kao žensko, toliko novca nikad ne bih izdvojio za haljinu koju ću jednom odjenuti.

- Hvala vam lijepa i neka vam je sa srećom - rekao sam kad je krenula prema izlazu.

- Neće biti sa srećom - odvratila je, pozdravila i otišla.

Kakva žena, za takvu bih se i sam oženio iste minute, pomislio sam u sebi.

Uskoro je, na moju beskrajnu sreću, stiglo vrijeme zatvaranja. Novac kojeg mi je izbrojila neobična, prelijepa neznanka ponio sam sa sobom kući.

****

Čim sam idućeg jutra ustao, supruga mi je pokazala na telefon.

- Nazovi brata! - zapovijedila mi je.

- Zašto? - potpuno sam zaboravio obećanje.

- Reci mu da odmah mora prestati s ludostima koje govori našem sinu.

Znao sam da je svaka rasprava oko toga suvišna pa sam uzeo telefon i nazvao brata.

- Tko smeta? - čujem pospani glas svoga brata.

- Nisam te valjda probudio?

- Dakako da jesi - mrzovoljno je odgovorio.

- Oprosti, nije mi to bila namjera - ispričavam se.

- Znaš i sam da smo sinoć bili na koncertu, potom na večeri, kasno sam legao. Što trebaš?

- Želim s tobom razgovarati o Saši.

- O Saši? Tvome Saši? - čudi se.

- Da, o svom sinu.

- Je li mu se nešto dogodilo?

- Ništa mu se nije dogodilo, dobro je, spava - odgovaram mu.

- Zoveš me u cik zore da bi sa mnom razgovarao o svom sinu koji je dobro i spava? Siniša, ti nisi normalan - ljutit je, čujem mu po glasu.

- Zašto si rekao Saši da Djed Božićnjak ne postoji? - pitam ga upravo ono što Mihaela želi da ga pitam.

- Čovječe, jesi li pijan?

- Nisam pijan, ozbiljno te pitam, zašto si mu to rekao? - nastavljam.

- Zato što je to istina. Malen je, ali mora znati odvojiti realnost od bajki - svaka riječ koju izgovara biva izrečena sve ljućim tonom.

- Molim te, nemoj mu više govoriti takve stvari. Mihaela i ja želimo da vjeruje u čuda - nastavljam.

- Skroz si poludio i ti i tvoja žena.

- Saša mora vjerovati u ljepotu života, u radost, a Božić i pokloni to donose.

- Probudio si me zbog te budalaštine?

- Brate, ovo je vrlo ozbiljno - opet govorim ono što znam da Mihaela želi čuti, iako mi dođe da se glasno nasmijem.

- Trebaš li još nešto?

- Ne trebam.

- Tada me ostavi na miru, kloni se gluposti - odgovara i prekida vezu bez pozdrava.

- Čula si sve, a samo si možeš zamisliti što je on rekao, posebno nakon što sam ga probudio - govorim supruzi.

- Takvog te volim - odgovara mi, prilazi, ljubi me.

Sretan sam što je ona zadovoljna, ne brinem što sam probudio brata.





Nisam mogao dočekati da uđem u kuću i dam majci novac od vjenčanice.

- Halo, ima li koga u ovoj kući? - dovikujem dok se izuvam u hodniku.

- Siniša, jesi li to ti? - čujem promukli majčin glas.

- Tko bi drugi bio. Mamice, sjećaš li se što si mi jutros obećala? - cvrkućem.

- Naravno, obećala sam ti još jedno putovanje ako danas, takav smotan, nešto zaradiš.

- Drago mi je što nisi zaboravna jer mogu ponovno pakirati kovčege - govorim dok ulazim u dnevni boravak, vadim novac i stavljam ga na maleni stolić.

- Mama, to čak ni Predragu ne bi pošlo za rukom - šalim se, trljam ruke od zadovoljstva i ponosa na samoga sebe.

- Bravo, sine! Ne mogu vjerovati. Neće mi biti žao platiti ti to putovanje kao što sam obećala. Oduvijek sam znala da ni ti nisi za baciti. Sve mi reci - majčino lice obasjao je osmijeh.

- Došla je u salon neobična žena. Izgledala je prekrasno, iako raščupana, umrljane šminke. Bilo joj je sasvim svejedno koju će haljinu kupiti. Možeš li zamisliti, tražila je od mene da joj kao stručnjak preporučim neku haljinu. I, što sam mogao? Preporučio sam i upravo tu je kupila - objasnio sam u kratkim crtama.

- Svaka čast! Za kad ju je rezervirala? - upitala je mama.

- Kako misliš za kada? - čudio sam se.

- Za koji je termin rezervirala haljinu?

- Nije rezervirala, odmah ju je odjenula i u njoj izašla iz salona.

- Svašta! Za takvu mladenku još nisam čula. Jesi li joj objasnio koliki je rok vraćanja haljine?

- Vraćanja? Kakvog vraćanja? Zašto bi je vraćala? - čudio sam se.

- Siniša, prestani se ludirati! - mamin ton se promijenio.

- Ne ludiram se. Prodao sam joj haljinu, ona ju je platila, ne razumijem zašto bi je vraćala - bio sam istinski zbunjen.

- Kako misliš prodao? Prodao za ovaj novac koji si donio? - mama je skočila s trosjeda kao da ju je zmija ugrizla.

- Da, dvaput sam provjerio cijenu - objasnio sam.

- Vjenčanice se iznajmljuju! - dreknula je.

- Iznajmljuju? I toliko koštaju! - sada sam ja bio taj koji se iskreno začudio.

- Siniša, crni Siniša, kao da živiš na Marsu. Kolike se godine tvoj brat i ja bavimo ovim poslom, a ti ne znaš ni da se vjenčanice iznajmljuju, sramotno.

- Sramotno je što se toliko naplaćuju te lude haljine. Tko bi pomislio da se iznajmljuju? - iskreno sam rekao što sam mislio.

- Ima situacija kad ih i prodajemo, ali tada je iznos puno veći, crni sine! A ja sam mislila kako će nam najveća briga biti hoće li na kemijskom čišćenju izaći nečistoće kad si rekao da je djevojka haljinu odmah odjenula na sebe. Jesi li barem uzeo njezine podatke?

- Nisam, ni kad idem u trgovinu po kruh i mlijeko, ne traže me osobnu iskaznicu.

- Znala sam. Dragi sine, svojim si nas poslovanjem danas doveo u minus od više od tisuću eura - rekla je mama, potom mi još ponešto objasnila vezano uz posao.

- I, što sada? - zanimalo me.

- Ništa, što mogu? Staviti oglas u novine i tražiti ženu koja je na današnji dan uplakana odjenula vjenčanicu i izašla u njoj iz salona? Nećemo zbog toga propasti, ali sasvim je sigurno da u salon više nikad nećeš ući. I, tek toliko da znaš, ne planiraj putovanje nego smisli kako ćeš mi vratiti iznos za koji sam u gubitku.

Pokušao sam pregovarati, ali uzalud, mama je bila tvrd orah.

Tih se blagdana kako u društvu, tako i u obitelji govorilo uglavnom o mojoj prodaji vjenčanice.

Nakon blagdana prihvatio sam se konobarenja u disko klubu kako bih zaradio da mami vratim dug, ali i za novo putovanje. Fotografirao bih što mi se svidjelo po svijetu, prodavao fotografije. No, kako bi mi novac dolazio, još bi brže odlazio.

****

U Frankfurtu, u zračnoj luci čekao sam let za New York. Učinilo mi se da vidim poznato lice. Što mi je bliže prilazila, bio sam siguran da sam tu ljepoticu već negdje vidio. A onda sam se sjetio, bila je to djevojka kojoj sam na Badnjak prodao vjenčanicu. Bilo je ljeto, a ona odjevena u kratku, šarenu haljinicu koja joj je savršeno pristajala. Nije gledala u mom pravcu, prošla je mimo mene. To što je bila sama, ali i prisjećanje riječi koje je izrekla kad je izlazila iz salona, potaknulo me da krenem za njom.

- Gospođo, pričekajte malo - viknuo sam za njom na hrvatskom.

Čula me, okrenula se. Kad su nam se pogledi sreli, poželio sam je kao što nikad ni jednu nisam. Izgledala je predivno.

- Vi? Odakle vi ovdje? - prepoznala me.

- Imate li vremena za kavu? - pitao sam jer nikako nisam smio prokockati prigodu koja mi se ukazala.

- Let imam tek za dva sata, putujem u New York - rekla je.

Bio je to za mene znak sudbine.

- Ja sam Siniša - predstavio sam se.

- Mihaela - odgovorila je.

- I ja putujem u New York - rekao sam.

Čim smo se smjestili u kafiću, ispripovijedao sam joj kako sam prošao zbog njezine vjenčanice. Nije se prestajala smijati dok me slušala. S njezine perspektive to i jest bilo jedino smiješno.

- A gdje je suprug? - pitao sam nakon što sam završio priču o vjenčanici.

- Nisam se udala. Toga sam dana bila ostavljena, ali i ostavila muškarca pred oltarom.

- Ne razumijem? - zainteresirao sam se.

- Toga sam se dana trebala udati. U ranu zoru, kradom da nitko ne zna, otišla sam u stan koji smo zaručnik i ja uredili za zajednički život. Željela sam ga vidjeti još jednom prije vjenčanja, a zatekla sam ga u krevetu s drugom ženom. Nije se čak ni ispričao kad me ugledao. Rekao je da ionako nije bio siguran je li mu ženidba pametan potez. Pobjegla sam kući, razderala vjenčanicu.

Kad je njegov najbolji prijatelj, koji mu je trebao biti vjenčani kum, saznao što se dogodilo, došao je k meni, priznao mi da me voli i predložio da on bude mladoženja. U tom mi se trenutku to činilo idealnim načinom osvete, zato sam prihvatila. Ali nisam se pojavila na vjenčanju, shvatila sam da bi to bila ludost. Eto, tako sam istoga dana bila i ostavljena i ostavila. Kao što sam rekla, nije bilo sa srećom - nasmijala se.

U zrakoplovu smo uspjeli zamijeniti mjesta te smo sjedili jedno pored drugog. A kad smo se vratili natrag u Hrvatsku, počeli smo se viđati i ubrzo se odlučili vjenčati.

Ne moram ni govoriti koliko su mama i brat bili sretni kad su čuli da sam pronašao djevojku kojoj sam prodao vjenčanicu, a posebno kad su čuli da joj moraju pokloniti još jednu vjenčanicu.

Upravo zbog toga, božićni blagdani za nas imaju posebnu, sentimentalnu vrijednost. Zbog čarolije ljubavi koja nas je tada povezala, želimo da i naš sin vjeruje u čuda. Ona se i događaju samo onima koji u njih vjeruju. Ove mu godine pripremamo prekrasno iznenađenje pod borom. Više smo nego sigurni da će nakon njega opet povjerovati u Djedicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 17:52