ISTINITA PRIČA: 'Tetošenjem nisam pomogla mužu narkomanu!'

Policajac koji je sjedio iza šaltera u policijskoj postaji uputio mi je leden i prijekoran pogled.

- Vaš je muž upravo priveden zbog pljačke, gospođo - obavijestio me. - Vlasnik dućana uhvatio ga je u obijanju blagajne.

Rekavši to, rukom mi je pokazao na visokog mladića koji je također stajao ispred šaltera.

On se okrenuo i pogledao me. Za razliku od policajca, pokazao je barem malo suosjećanja.

- Ali vi ste tako mladi, gotovo djevojčica - primijetio je. - Kako to da ste se udali za takvog probisvijeta?

- Luka nije probisvijet - uvrijeđeno sam odvratila.

Poželjela sam umrijeti od srama. Luka nikad nije učinio ništa slično, iako sam se uvijek bojala da će se to dogoditi.

Iz hodnika koji je vodio prema ćelijama došao je drugi policajac i obratio se kolegi na šalteru.

- Onoga što ste maloprije doveli hvata apstinencijska kriza - rekao je. - Trese se i preznojava.

Djelatnik za šalterom napravio je gadljivu grimasu.

- Vaš je muž narkoman, gospođo? - upitao me.

Drhtaj straha prostrujao mi je tijelom.

- Ne, nije narkoman! - povikala sam. - On je bolestan čovjek. Potrebna sam mu. Ja mu jedina mogu pomoći.

- Ako je bolestan, pozvat ćemo liječnika da ga pregleda - odvratio je policajac.

- Već ga je pregledala hrpa liječnika - odgovorila sam. - Nije bilo nikakve koristi. Kažem vam, sada mu samo ja mogu pomoći!

Bila sam toliko očajna da sam potrčala u hodnik koji je vodio do ćelija.

- Luka? - povikala sam. - Gdje si?

- Maša!

Njegov slabašni glas dopirao je iz ćelije na dnu hodnika i požurila sam tamo. Stisnulo mi se srce kad sam ga vidjela tako mršavog i iscrpljenog, naslonjenog na rešetke. Znala sam koliko pati. Već dva dana nije uzeo nimalo kodeina.

- Sramim se, Maša - promrmljao je. - Kad su nas izbacili iz stana, počela me nesnosno boljeti glava. Bila mi je hitno potrebna jedna doza, a ti nisi imala novca. Oprosti mi.

- Psst, smiri se - nježno sam mu prošaptala. - Sada sam ovdje, tvoja Maša je tu da ti pomogne.

Provukla sam ruku kroz rešetke i pomilovala ga po kosi koja mu je bila mokra od znoja i slijepljena za čelo. Lice mu je bilo mrtvački blijedo.

- Izvuci me odavdje - preklinjao me. - Neću moći još dugo izdržati. Ako me izbaviš, obećajem ti da će mi biti dobro. Pokušat ću se prestati drogirati. Počet ćemo sve ispočetka.

Novi početak. Koliko mi je samo puta u ove dvije godine braka Luka obećavao da ćemo početi sve ispočetka.

- Majica ti je mokra od znoja, odjeni jaknu - savjetovala sam mu. - Znaš da se lako prehladiš.

- Maša, potrebno mi je pod hitno nešto, nabavi mi bilo što - gledao me molećivim pogledom poput malog djeteta.

Oh, Bože, molila sam se u sebi. Daj mi snage da mu pomognem, on potpuno ovisi o meni. Ali upravo mi je u tom trenutku nešto drugo palo na pamet. Zapitala sam se ne bih li mu više pomogla da ga ostavim ondje. U zatvoru nije bilo droge i kad bi izašao, riješio bi se ovisnosti. No, već sam idućeg trenutka odbacila tu okrutnu pomisao. Moj muž nije bio mladić bez mozga koji se drogirao iz puke zabave. On je bio bolestan čovjek. Patio je od tako jakih glavobolja da nije bilo tog lijeka koji mu je mogao pomoći. Samo su mu određeni narkotici mogli ublažiti bol. Prisjećanje na njegove noćne krikove posramilo me što sam i na trenutak pomislila ostaviti svog muža na tako odvratnom mjestu.

- Ljubavi, izbavit ću te odavdje - obećala sam mu. - I naći ću ti nešto protiv bolova.

Nije bilo lako održati to obećanje. Policajac je odmahnuo glavom kad sam ponudila da ću vratiti novac koji je ukrao, nadajući se da će ga to izvući iz nevolje.

- To ne ovisi o meni - grubo je odvratio. - Novac je ionako pronađen, ali vlasnik dućana je svejedno odlučio podignuti prijavu.

Tek se tada izraz njegova lica smekšao. Odmjerio me od glave do pete, primijetivši moje iznošene cipele i pohabanu odjeću. Bila je to ista odjeća i cipele koje sam nosila na dan vjenčanja.

- Zašto ne pođete k gospodinu Marinu, vlasniku dućana i ne popričate s njim? - Ako on odustane od prijave, možda će sve biti lakše.

Marinov dućan nalazio se u predgrađu u kojem smo Luka i ja živjeli u unajmljenom stanu. Kroz staklo izloga ugledala sam postarijeg čovjeka kako slaže staklenke na police. Pomagao je sinu Marinu, mladiću kojeg sam upoznala u policijskoj postaji. Čim sam ušla, prepoznao me.

- Što mogu učiniti za vas - upitao me.

- Moram razgovarati s vama o mom mužu - odgovorila sam.

Nisam mogla kontrolirati podrhtavanje u glasu.

- Ostani ti na blagajni, tata - obratio se postarijem čovjeku koji me sumnjičavo promatrao.

Uhvatio me ispod ruke i poveo u drugu prostoriju, u malen, ali ugodan dnevni boravak. Sjedeći na kauču, sa šalicom kave u rukama, toga sam dana prvi put osjetila olakšanje. Možda je to bilo zbog starinskog stila u kojem je bio uređen dućan, koji me podsjećao na kuću moje bake. Možda zbog toplog i ohrabrujućeg Marinova osmijeha koji mi je uputio ponudivši me kavom. U svakom slučaju, zatekla sam samu sebe kako mu pričam o svom životu.

Moja je majka umrla odmah nakon mog rođenja i othranio me otac, darovavši mi svu ljubav i pažnju koja mi je bila potrebna. Bio mi je sve na svijetu, sve do prije dvije godine kada je iznenada umro i ostavio me potpuno samu. Bilo mi je tek osamnaest godina. Nikad se nisam osjećala tako očajnom i izgubljenom kao na dan sprovoda svoga oca. Upravo sam toga dana upoznala Luku na groblju. On je došao posjetiti majčin grob. Vjerojatno me privukao jer me na neki način podsjetio na mog tatu, imao je isti nježan pogled.

- Jeste li znali da vam je muž ovisnik kad ste se udali za njega? - upitao me Marin.

- Nisam - odgovorila sam.

Na kraju krajeva, toga dana na groblju sam prvi put susrela čovjeka kojeg su mučili pakleni bolovi, isti bolovi koji muče svakog ovisnika kad se nađe u apstinencijskoj krizi. Nisam mogla znati o čemu se radi. Ali sigurna sam da bih pomogla Luki i da sam znala o čemu se radi. Bilo mi ga je žao. Cijelo tijelo mu se treslo od snažnih drhtaja ispred groba njegove majke.

Upitala sam ga mogu li mu ikako pomoći. On mi je objasnio da je teško bolestan, da mu je potreban određeni lijek, jedini koji mu može pomoći, ali nema novca da ga kupi. Bio je tako mršav i propao, baš kao i tata prije nego što je umro. Stegnulo mi se srce i dala sam mu sav novac koji sam imala u novčaniku. Od toga sam dana preuzela brigu o Luki. Nije mi dugo trebalo da otkrijem da liječnici nisu u stanju odgonetnuti koja bolest mu uzrokuje tako nesnosne glavobolje i da su jedini lijekovi koji mu mogu pomoći narkotici, o kojima je postao ovisan. Probadajuće glavobolje bile su stvarne, baš kao i pomoć i podrška koje su mu očajnički trebale. Nekoliko mjeseci nakon našeg susreta smo se vjenčali. Njemu je bilo dvadeset godina. Ja sam bila uvjerena da će pomoći to što ću se brinuti o njemu, kuhati mu zdrava jela i paziti da zdravo živi.

- Ali nije bilo tako - povjerila sam se Marinu, dok mi je on ulijevao drugu šalicu kave. - U to sam vrijeme imala dobar posao, kao tajnica u agenciji za odnose s javnošću dobro sam zarađivala, ali sav sam novac trošila na drogu. Luka nije bio u stanju raditi zbog svojih glavobolja.

On je odložio šalicu na tanjurić.

- Mislite li da mu činite dobro time što mu pomažete da se drogira? - upitao me. - Vidite li što se jutros dogodilo?

- Kasnili smo s najamninom i izbacili su nas iz stana u kojem smo stanovali. Molim vas, povucite prijavu protiv njega, gospodine Marine. Luka je jako bolestan čovjek. Umrijet će ostane li u zatvoru. Ja mu jedina mogu pomoći i sigurna sam da ću ga uspjeti izliječiti od tih glavobolja. Onda ćemo moći početi ispočetka. Pomoći ću mu da se skine s droge, znam da to mogu.

- A gdje ćete živjeti, s obzirom na to da su vas izbacili iz stana?

- Naći ću neko mjesto. Snaći ćemo se - rekla sam, pokazavši odlučnost koju zapravo nisam osjećala.

Imala sam samo pedeset kuna u torbici i mislila sam ih potrošiti na sirup protiv kašlja i odnijeti ga Luki u zatvor. Većina sirupa sadržavala je kodein, a taj mu je sastojak obično donosio malo olakšanja.

- Pričekajte trenutak - zamolio me Marin.

Izašao je iz sobe. Tada još nisam mogla ni zamisliti koliko je velikodušan. Ostala sam sjediti i slušati ljutito vikanje njegova oca, a onda sam začula i ženski glas. Kad je rasprava završila, ponovno sam začula smireni Marinov glas. Tek sam kasnije shvatila da se u njegovoj obitelji uvijek tako raspravlja o problemima. Njegovi roditelji neprestano su se oko nečega prepirali. Ovaj smo put razlog bili Luka i ja. Marinov otac nije htio imati posla s nama, dok je njegova supruga bila na strani svog sina, koji nam je želio pomoći.

- Iznad dućana imamo jednu sobu koju ne koristimo - objasnio mi je Marin kad se vratio. - Vi i vaš muž možete stanovati u njoj dok se ne snađete. I nećemo podići prijavu. Nadam se da će ga uskoro pustiti iz zatvora.

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Marin mi je vratio nadu u bolji život i to je učinio tako diskretno i skromno, kao da se radilo o nečemu tek malo važnijem od šalice kave kojom me malo prije ponudio. Kad je ugledao moje suze zahvalnosti, pocrvenio je do korijena kose, naglo se okrenuo i otišao reći majci da mi pokaže sobu. Kad je Luka napokon bio pušten iz zatvora, nije bio baš oduševljen novošću i pogrešno je protumačio Marinovu ljubaznost.

- Ne sviđa mi se taj čovjek - pojadao se čim smo prvi put ostali sami u sobi iznad dućana. - Ne vjerujem mu i ne sviđa mi se način na koji te gleda.

Stisnula sam mu ruku.

- Ali moramo ostati ovdje, Luka - pokušala sam ga urazumiti. - Nemamo novca i nemamo gdje živjeti. Kad-tad ću vratiti Marinu sav novac koji mu dugujem za najam ove sobe i onda ćemo moći otići.

- Nadam se da će to biti što prije - prekinuo me. - Slušaj, Maša, pronaći ću posao, uštedjet ćemo nešto novca i potražiti drugi stan.

Te smo večeri vodili ljubav. To se nije često događalo. Vrlo brzo nakon što sam se udala, otkrila sam da droga ima negativan utjecaj na Lukin libido. Ne mogu reći da mi je to bilo jako važno. Za mene je seks s njim bio samo još jedan od načina da mu udovoljim. Bila sam mu na raspolaganju, ali pritom zapravo nisam osjećala neki veliki užitak. Luka nije imao sreće u potrazi za poslom i na kraju ga je Marin povezao sa svojim dostavljačem voća i povrća.

- Ne želim da mi čini nikakve usluge - gunđao je Luka. - Prihvatio sam taj posao samo zato što imamo isto radno vrijeme pa ću tako moći biti više kod kuće s tobom i držati tog Marina na oku.

- Nema ništa između nas - strpljivo sam mu ponovila. - On je samo dobar prijatelj, kako meni, tako i tebi.

- Umro bih da te izgubim, Maša.

Prošla su tri tjedna i Luka nijedan dan nije izostao s posla. Budućnost mi se počela činiti ružičastom i čak sam uspjela vratiti Marinu novac za hranu koju nam je u početku kupovao. Željela sam da mu otac više nema što prigovoriti. On nas nikad nije prihvatio i samo je čekao i najmanji povod da nas najuri iz svoje kuće. Sredinom četvrtog tjedna Luka je dobio otkaz. Jednog se jutra pojavio zelen od bijesa jer ga je šef prekorio zbog jedne pogreške u narudžbi.

- Izderao se na mene kao da sam kakav šmrkavac - bjesnio je. - Puknuo mi je film i rekao sam mu da mi je dosta njega i njegovog povrća!

- Otišao si s posla? Samo tako? - iznenadio se Marin. Upravo je pokušavao instalirati hladnjak u našoj sobi i slušao je naš razgovor. - Otišao si samo zato jer te šef iznervirao?

Stajao je na drugom kraju sobe i pogledom tražio moj. Pogledi su nam se susreli i shvatila sam da nas povezuje nešto puno jače od obične simpatije ili prijateljstva.

- Zar nisi mislio na Mašu? - razočarano je nastavio. - Odgovoran si za nju, žena ti je. Zar nisi mogao malo pretrpjeti za njezino dobro?

- Moja mi je majka uvijek govorila da nikome ne dopuštam da me ponižava - grubo je odvratio Luka. - Nitko se ne smije tako ponašati prema meni.

Te je večeri Luku uhvatila jaka glavobolja. Dala sam mu sve tablete protiv bolova koje sam uspjela pronaći, ali ništa mu nije pomoglo. Idućeg sam se jutra probudila i nisam ga zatekla u sobi. Uzeo je sav novac koji smo uštedjeli kako bismo se mogli preseliti. Ostala sam sjediti na krevetu i plakati. Plakala sam sve dok Marin nije pokucao i zabrinuto me upitao je li sve u redu. Znala sam da je Luka otišao potražiti Crnog, svog dilera. Zar nije postojao način da ga se spriječi da se vrati drogi?

Marin mi je predložio da ga pošaljem u neku komunu ili u bolnicu na odvikavanje. Ja sam smatrala da to nije potrebno, jer nitko se o mom mužu nije mogao brinuti bolje od mene. Pomislila sam kako nismo smjeli prihvatiti Marinovo gostoprimstvo. Njegov otac nije trpio mog muža i neprestano je imao zajedljive komentare na njegov račun. Osim toga, Luka je bio užasno ljubomoran na Marina. Postojala je prevelika napetost između njih dvojice.

- U bolnici pacijente postupno odvikavaju od droge, po pet do šest mjeseci - informirao sam se o tome nakon što sam te upoznao, rekao je Marin. Uhvatio me za ruku. - Maša, molim te, nemoj biti takva, ne smiješ dopustiti da se Luka uništi i povuče i tebe za sobom.

Ne znam ni sama što mi se dogodilo u tom trenutku. Stajala sam ispred Marina, on me promatrao svojim izražajnim tamnim očima i tijelom mi je prostrujala ugodna toplina. U tom sam ga trenutku poželjela kao još nijednog muškarca do tada. Željela sam da me zagrli i vodi ljubav sa mnom. Zbunjena i preplašena tim mislima, skočila sam na noge i istrgnula ruku iz njegove.

- Ja ne vjerujem da će Luka pristati na to - promucala sam. - Nikad me ne bi ostavio samu ovdje, naročito ne s… - posramljeno sam zastala, a obraze mi je oblilo rumenilo.

- Naročito ne sa mnom? To si htjela reći? Ne vjeruje mi? - ustao je i dobacio mi ozbiljan pogled. - Pa, Luka ima pravo, Maša. Ni ja ne vjerujem sam sebi.

Rekavši to, izišao je iz sobe. Ne vjerujem da bi se iz tog kratkog trenutka privlačnosti izrodilo išta ozbiljnije da sam bila sposobna brinuti se sama o Luki. Ali šest tjedana poslije, otkriće da sam trudna sve je promijenilo.

- Trudna si? Pa to je fantastično! - obradovao se Luka kad sam mu to rekla. Stisnuo me na grudi sretno se smijući. - Dobit ću dijete - promrmljao je, kao da se obraća samome sebi. - To je jedina dobra stvar koju sam učinio u cijelom svom životu.

Zamišljeno sam ga pomilovala po ramenu. Izgledao je kao dijete koje je shvatilo da mu se ostvaruje san. Ali nije primjećivao bijedan sobičak u kojem smo živjeli, dugove koji su nam se nakupljali, a kamoli da uzdržavanje djeteta košta novca koji nikad nismo imali jer se on nastavio drogirati. Te večeri, dok je spavao, dugo sam ostala budna, zabrinuto razmišljajući kakav ćemo život moći pružiti našem djetetu.

Kad sam se idući dan vratila s posla, muž mi je potrčao u susret kako bi me obavijestio da se zaposlio.

- Ovaj put ću znati sačuvati posao - izjavio je. - Radi dobrobiti našeg djeteta.

- Nećeš zarađivati dovoljno za drogu - odvratila sam. Bilo je teško ne sažaliti se nad njegovim izgubljenim izrazom lica.

- Prestat ću s tim, obećajem ti - obećao mi je nesigurnim glasom. - Uspjet ću, Maša, vidjet ćeš.

- Nećeš uspjeti sam - nježno sam mu dala do znanja privukavši njegovo lice k sebi. - Nisi dovoljno jak. Znaš koliko puta si pokušao, bezuspješno. Kad barem ne bismo morali razmišljati o djetetu.

- Nemoj tako govoriti! - povikao je odgurnuvši me od sebe. - Dijete je važnije od mene. Moramo nešto učiniti.

- Da - tužno sam se složila. - Ovaj ti put ne mogu pomoći, ljubavi, i srce me boli zbog toga. Jesi li spreman otići u bolnicu na odvikavanje? To bi moglo dugo potrajati.

- Dugo? - ponovio je uznemireno. - A ti bi ostala sama s…

Nije dovršio rečenicu, nije ni bilo potrebe. Nekoliko minuta je zamišljeno sjedio, a zatim odmahnuo glavom.

- Ići ću - odlučio je na kraju - ali pod jednim uvjetom: ako mi obećaš da ćeš me čekati.

- Naravno da ću te čekati, Luka. Zašto ne bih?

I tako se prijavio na odvikavanje. Sve u svemu, bilo ga je lakše uvjeriti nego što sam mislila. Prošlo je tjedan dana njegova boravka u bolnici kad mi je počeo pisati srcedrapajuća pisma. Bolnica je bila grozno mjesto, tvrdio je. Želio se vratiti kući. Nedostajala sam mu. Bio je sam i patio je. „Ali vratit ću se kući samo ako mi ti to kažeš“, zaključio je. „Učinit ću sve što ti kažeš, Maša. Imam potpuno povjerenje u tebe“.

Bilo mi je teško čitati njegova pisma. Kao da su mi prenosila muku koju je proživljavao u bolnici, sa zaključanim vratima kao u kakvom zatvoru. Jednog sam dana odlučila pisma pokazati Marinu. On me izbjegavao od onoga dana kad mi je priznao da Luka ima razloga biti ljubomoran na njega, ali nisam znala kome drugome bih se obratila za savjet. Marin je bio sam u dućanu. Otac mu se u zadnje vrijeme nije osjećao dobro i njegova majka povjerila mi je da bi morao ići na operaciju, ali nisam zapamtila o čemu se točno radi. Marin nije želio pročitati pisma.

- Ne smiješ se obazirati na to što ti piše - samo mi je rekao. - U bolnici dobiva najbolju moguću terapiju. Ne očekuje valjda da će se lako riješiti ovisnosti. Jedino mi nije jasno zašto ima potrebu uvlačiti i tebe u to kroz što prolazi.

Ljutito se okrenuo, praveći se da je usredotočen na slaganje stvari na police.

- Želiš li moj savjet, Maša? - iznenada me upitao. - Prestani mu glumiti mamu.

Znala sam da ima pravo i uvjerila sam ga da me ta pisma ne uznemiravaju, iako to nije bila istina. „Ne mogu više“, žalio se Luka. „Ovdje su svi okrutni, nehumani. Strašno patim“.

Tog se dana na poslu nisam uspijevala ni na što usredotočiti. Oči su mi bile pune suza i nisam mogla raditi na računalu. Rekla sam šefu da se ne osjećam dobro i on me pustio ranije kući. Marin i njegova majka vjerojatno su pomislili da sam bolesna jer je on pošao za mnom u sobu. Upravo sam se sva u suzama bila bacila na krevet kad mi je prišao.

- Mašo, što nije u redu? - upitao me.

Bez riječi sam mu pružila posljednje Lukino pismo. On je bacio tek letimičan pogled na njega, a onda ga bacio na pod.

- Ali zašto? - procijedio je kroz zube. - Zašto te tako muči?

Nisam znala što bih mu odgovorila i iznenada sam se našla u njegovu zagrljaju. On me nježno stisnuo uza se.

- Jadnice malena - mrmljao je. Zatim se sagnuo i poljubio me u obraze oblivene suzama.

Kad sam podigla lice prema njemu, nježno je svojim usnicama dotaknuo moje. Taj lagani dodir u meni je razbuktao vatru i nesvjesno sam se još više privila uz njega, žudeći za njegovom toplinom.

- Maša, volim te - nježno je prošaptao.

Prekrio mi je lice poljupcima i ja sam mu uzvraćala takvom strašću kakvu nikad prije nisam osjetila. Toga sam dana s njim otkrila što je ljubav. Ne majčinska ili ljubav iz sažaljenja, već prava ljubav između muškarca i žene, taj osjećaj predivnog ispunjenja i bliskosti.

- Što da radim? - zbunjeno sam upitala kad smo došli k sebi i počeli razmišljati o našoj situaciji.

- Žao mi je, Maša - uzdahnuo je Marin. - Ali dogodilo se. Volim te i želim od prvoga dana kad si ušla u ovu kuću. Moraš ostaviti Luku.

- To bi ga ubilo. Ne mogu to učiniti.

- Ti ga ne voliš. Prema njemu osjećaš samo sažaljenje.

- Volim ga, na jedan drukčiji način nego tebe, ali ipak ga volim. Obećala sam mu da ću ga čekati. Molim te, ne dodiruj me više, Marine, nemoj me čak ni gledati. Imam potrebu razmisliti o svemu.

- Ne želim biti tvoj ljubavnik - rekao je ustavši. - Želim da budeš potpuno moja. Znam da očekuješ Lukino dijete, ali svejedno te želim. Voljet ću to dijete kao da je moje rođeno. Kad-tad morat ćeš se odlučiti između mene i Luke, radi dobrobiti svog djeteta. A ja ću čekati taj dan.

Idućih sam se dana osjećala kao da me netko podijelio napola. Jedan dio mene žudio je za snažnim Marinovim zagrljajem, iako me on više nije ni dotaknuo. Drugi dio mene čekao je Lukin povratak. Možda sam prema njemu ipak osjećala samo sažaljenje, kao što je tvrdio Marin, ali što je to mijenjalo? Je li ta činjenica mogla izbrisati dvije godine koje smo proživjeli zajedno, dijeleći dobro i zlo? U utrobi sam nosila Lukino dijete i dala sam mu obećanje koje sam namjeravala održati. On je pet mjeseci proveo na odvikavanju i kad se vratio, izgledao je mnogo bolje. Čak je nabacio i nekoliko kilograma.

- To se događa kad se skidaš s droge - objasnio je.

Nedostajalo je još nekoliko tjedana do poroda i sve o čemu je Luka htio razgovarati bilo je dijete. Tvrdio je da je siguran da se radi o dečkiću.

- Nazvat ćemo ga Mislav, po mome ocu - rekao je. - Poginuo je u nesreći na radnom mjestu, kad su mi bile dvije godine. Volio bih da moj sin bude hrabar poput njega, a ne ništarija poput mene.

- Ne podcjenjuj se, naročito ne sada kada si se prestao drogirati.

Tjedan dana nakon njegova povratka Marin mu je ponudio posao u dućanu.

- Tako će moj otac konačno moći na operaciju - objasnio nam je.

- Imaš povjerenja u mene? - iznenadio se Luka. - Mislim da sam imao pogrešno mišljenje o tebi.

- Volio bih ti pomoći da ponovno staneš na svoje noge - odgovorio je Marin, izbjegavajući pogledati Luku u oči. - Volio bih da vratiš snagu i naučiš se oslanjati na sebe.

Znala sam što mi pokušava dati do znanja: bude li došao trenutak u kojem svom mužu više neću biti potrebna, moći ću ga ostaviti. Pokušala sam odvratiti pažnju od ubrzanog kucanja svoga srca i okrenula se na drugu stranu. Dok je Marinov otac bio u bolnici, sve je teklo u najboljem redu s poslovanjem dućana. Tek kad se vratio i otkrio da mu je sin zaposlio Luku, počeli su problemi. Tog se poslijepodneva nisam dobro osjećala pa sam legla u krevet. Iznenada sam iz prizemlja začula Marinova oca kako viče.

- Jesi li lud, Marine? - vikao je. - Zar ćeš dopustiti tom narkomanu da radi s našim novcem? Siguran sam da će nas pokrasti čim mu se pruži prva prilika.

Uslijedio je muk, a onda sam začula kako Luka trči uz stube. Baš kad sam pokušala ustati, osjetila sam trudove. Zgrčila sam se od boli i ugledala Lukino lice blijedo od straha.

- Maši je potrebna pomoć! - povikao je potrčavši natrag u prizemlje.

Rodio se prekrasan dječak, kao što je Luka i predvidio, snažan i zdrav. Nazvali smo ga Mislav. Luka je bio tako ponosan na svog sina da je lebdio pola metra iznad zemlje kad ga je prvi put ugledao. Ali kad je završilo vrijeme posjeta i kad se morao vratiti u dućan, vidjela sam kako se smrknuo. Kad me Marin prvi put došao posjetiti u bolnicu, otvoreno sam ga upitala kakva je situacija u dućanu.

- Sada kad se moj otac ponovno može kretati, neprestano drži tvog muža na oku - priznao je Marin.

- Bi li nam mogao pomoći da nađemo neki drugi smještaj? - zamolila sam ga. - Možda bi bilo dobro da se Luka barem navečer makne od dućana…

- Već sam vam ga našao - odgovorio je smiješeći se. - Ali ne zbog Luke, već zato što sam znao da će ti trebati više prostora sada kad imaš dijete. To je mali, namješten stan, nedaleko od dućana. Ali moraš mi obećati da ćeš me, kad se preseliš ondje, nazvati ako ti bilo što zatreba.

Kad je Luka došao po mene, odmah smo otišli u novi stan. Primijetila sam da je Marin oprao podove i na prozore objesio nove zavjese. Nisam mu stigla osobno zahvaliti jer tih prvih dana nakon povratka iz bolnice nisam imala vremena otići do dućana.

Uživala sam u brizi oko svoje bebe. Kad bi Luka bio kod kuće, nije ispuštao malenog iz ruku. No sve sam češće počela primjećivati kako s bolnom grimasom na licu prinosi ruku čelu. Taj sam pokret vrlo dobro poznavala. Iako se nije žalio, znala sam da su mu se glavobolje vratile. Vjerovala sam da su prošle nakon odvikavanja, međutim…

Neprestane rasprave s Marinovim ocem još su dodatno pogoršavale njegovo zdravstveno stanje. Jedne večeri, dok je ležao u krevetu, čula sam ga kako jeca od boli. Ustala sam kako bih provjerila je li s Mislavom sve u redu jer je tog poslijepodneva imao vrućicu. Ali mališan je mirno spavao. Lukini jecaji natjerali su me da požurim natrag u našu sobu.

- Imam sirup protiv kašlja, Luka - rekla sam mu. Znala sam da će se to dogoditi prije ili kasnije i pripremila sam se. - Kodein će ti pomoći.

Luka je iznervirano odgurnuo moju ruku.

- Ne želim to - odlučno me odbio. - Ako ponovno počnem, neću se više uspjeti kontrolirati, to znam.

Ali na kraju ipak nije mogao izdržati bol i popio je sirup. Shvatila sam da više neće moći raditi u dućanu i ostatak noći provela sam budna, razmišljajući kako ćemo dalje. Kad je iduće večeri zazvonio telefon, odmah sam znala da se dogodilo nešto loše. Nepoznati muški glas predstavio se kao policajac.

- Gospođo, bilo bi najbolje da odmah dođete u dućan u kojem radi vaš suprug - rekao mi je. - On je pobjegao, ukravši novac iz blagajne, a pritom je povrijedio i vlasnikova oca.

- Oh, ne… - promrmljala sam ispustivši slušalicu iz ruke.

Umotala sam Mislava u dekicu i potrčala prema dućanu. Marinov je otac sjedio u kuhinji. Štap kojim se pomagao pri hodanju ležao je na podu, slomljen na dva dijela.

- Da, udario me - upravo je davao izjavu policajcu kad sam ušla.

- Luka nikad nikoga nije udario! - energično sam se usprotivila. - Gdje je Marin?

- Izišao je prije dva sata nekim poslom - objasnio mi je njegov otac. - Zato sam i sišao da provjerim što radi taj bijednik od tvog muža sam na blagajni!

Ponovno se okrenuo prema policajcu:

- Pregledao sam račune i prebrojio novac u blagajni: nedostaje tisuću kuna.

- Nećemo brzati sa zaključcima - prekinuo ga je policajac dok je unosio zabilješke. - Rekli ste da je muškarac liječeni ovisnik?

- Što se to događa ovdje? - umiješao se Marin ušavši u dućan. - Maša, što radiš ovdje s djetetom? Tata, što se dogodilo?

- Nedostaje tisuću kuna, eto što! Onaj narkoman ih je ukrao. Kad sam ga optužio, bacio me na pod i pobjegao.

- Tisuću kuna, kažeš? - ponovio je Marin. - Ja sam ih uzeo prije nego što sam izišao. Luka nije ništa ukrao i sumnjam da je digao ruku na tebe.

Prišao mi je.

- Žao mi je zbog svega, Maša - dodao je.

- Oh, Marine… - zajecala sam.

Brinula sam se za Luku koji je bio sam, u bijegu, tko zna gdje, uplašen znajući da ga slijede policajci.

- Zašto je Luka pobjegao ako je bio nevin? - upitala sam nešto kasnije Marina.

- Vrlo dobro znaš zašto: jer se on ne zna ni sa čime suočiti. Kad ćeš konačno shvatiti da ga ne možeš promijeniti, da mu ne možeš pomoći tetošeći ga poput djeteta? Imaš pravo dijete o kojemu se sada trebaš brinuti - šapnuo mi je obgrlivši mi ramena. - Ljubavi, dopusti da se ja brinem o vama, da vam pružim dom…

Dom? Pa naravno! Sada sam znala kamo je otišao Luka.

- On je sigurno kod kuće! - uskliknula sam, udaljivši se od Marina. - Moram k njemu.

Marin je inzistirao da me otprati. Nosio je Mislava u naručju, a ja sam žurno hodala ispred njih. Bila sam u pravu: Luka je otišao kući dok sam ja bila u dućanu, ali kad sam stigla, više ga nije bilo. Skupa s njim nestao je i sav novac koji smo imali.

Prošla su tri dana tijekom kojih sam mislila da ću umrijeti od straha. Možda upravo zbog toga nisam primijetila da je Mislavu loše. To sam shvatila tek kad mu je skočila temperatura. Kad sam ga uzela u naručje da ga podojim, čelo mu je gorjelo, a obrazi se crvenjeli. Odmah sam nazvala Marina.

- Malenom je loše! - gotovo sam povikala. - Moram odmah k liječniku i vjerojatno ću trebati kupiti lijek, a Luka je uzeo sav novac koji sam imala.

- Odmah stižem. Ništa ne brini - umirio me.

- S kim si to razgovarala? - začula sam Lukin glas iza svojih leđa. - S policijom?

Okrenula sam se i ugledala ga kako tetura. Bio je propao, oči su mu bile crvene, a lice blijedo i upalo.

- Oh, Luka, hvala Bogu da si tu! - uskliknula sam potrčavši mu u zagrljaj. - Ne moraš brinuti zbog policije. Sve je bio samo veliki nesporazum.

Stropoštao se na stolac. Tresao se i to je bio jedan od znakova da je opet u krizi.

- Nema veze, sada je ionako prekasno - promrmljao je.

Shvatila sam da je ovaj puta i pijan.

- Daj mi novac, treba mi za lijek - zamolio me.

- Nemam više. Uzeo si sve sve kad si otišao.

- Lažeš! - povikao je skočivši na noge. - Ti si protiv mene, baš kao i svi!

- Što se to događa s tobom? Prestani! - povikala sam, pokušavši ga zaustaviti i prisiliti da sjedne. Ali on me grubo uhvatio za ramena i počeo tresti.

Upravo u tom trenutku stigao je Marin. Požurio je prema nama i šakom udario Luku. Ovaj je pao na pod.

- Jesi li dobro? - zabrinuto me upitao.

U međuvremenu je Luka ponovno ustao.

- Ne, ne čini to! - povikala sam izbezumljeno.

Stajao je iza Marinovih leđa. Dohvatio je lampu i prije nego što je ovaj uspio reagirati, bacio mu je u glavu.

- Oh, moj Bože, što si učinio? - vrisnula sam, bacivši se na koljena i obujmivši rukama Marinovu glavu. Osjetila sam kako mi krv klizi niz ruku.

- Ti i on… - zarežao je Luka. - U pravu sam, zar ne?

Sagnuo se i brzinom svjetlosti uzeo iz Marinova džepa novčanik.

- Luka, nemoj! - povikala sam. - Donio mi je novac za Mislava! Moram ga odvesti k liječniku. Ako ukradeš taj novac, to je kao da si ga ukrao vlastitom sinu!

- Mislav? - promucao je. - Zar mu nije dobro?

Potrčao je prema Mislavovu krevetiću, zatim me zbunjeno pogledao. Prvi put u svom životu shvatila sam kakav je slabić moj muž. I još sam nešto primijetila: bio je potpuno izgubljen, slomljen, svjestan promašenosti svog života. Bolno je zajecao, a zatim izjurio iz stana. S novcem. Odmah sam nazvala hitnu pomoć i, hvala Bogu, Marin je došao k sebi prije njihova dolaska. Tek sam tada učinila ono što sam morala: nazvala policiju.

Dok sam bila u bolnici s Marinom i Mislavom, iz policije su mi javili da su uhitili dilera koji je opskrbljivao moga muža drogom. Upitali su me ima li kakvih novosti o Luki. Rekla sam im da sam pronašla novac za koji sam mislila da ga je ukrao. Ostavio ga je ispred vrata jer je znao da je to za dijete. Nisam znala kada će se vratiti kući, ali nadala sam se uskoro. Obožavao je svoga sina i uvijek mi se vraćao. Policajac me pažljivo saslušao.

- Otkad podržavate muževu sklonost drogama? - upitao me.

- Nije istina da ga podržavam - uvrijeđeno sam odgovorila. - Bolestan je, muče ga nesnosne glavobolje i samo mu droga može olakšati bol.

- Većina ovisnika tvrdi da ima problem koji može izliječiti samo drogom - ustvrdio je. - Obično se radi o prilično uobičajenim problemima, s kojima se oni nemaju hrabrosti suočiti. Često majke ili supruge pomažu takvim ljudima da izađu na pravi put, umjesto da ih svojim tetošenjem vode u propast.

Tetošenje? To je već bilo drugi put da mi je rečeno da tetošim Luku poput malog djeteta. Je li moguće da su imali pravo? Je li moguće da sam ja stajala na putu njegova ozdravljenja? Vjerovala sam da sam mu ja jedina potpora i nije mi bilo ni na kraj pameti da je ponekad potrebno biti spreman gledati voljenu osobu kako pati ako joj se želi pomoći.

Dva dana poslije jedan dječak koji je pecao na sjevernoj obali jezera ugledao je Lukino tijelo kako pluta. Upravo sam bila dovela Mislava kući iz bolnice. Zvali su me iz policije radi identifikacije. Marin je još uvijek bio u bolnici pa sam otišla sama. Nikad neću moći zaboraviti beživotno Lukino tijelo. Plakala sam za njim, plakala jer sam ga voljela, jer sam toliko vremena dijelila s njim snove i nadanja, zbog one noći kad sam na njegovu licu vidjela da sluti svoj kraj. Plakala sam i kad su mi policajci predali njegovo pismo koje su pronašli na obali. Unatoč tome što je vlaga uništila veći dio sadržaja, uspjela sam pročitati posljednje riječi. „Nadam se da ću imati hrabrosti skočiti u vodu. Uvijek sam želio da se Mislav može ponositi mnome, kao što sam se i ja ponosio svojim ocem, ali znam da neće biti tako. Najbolje što mogu učiniti za svog sina je nestati iz njegova života. Volim te, Maša, uvijek si bila tako dobra prema meni. Brini se za naše dijete. Nemoj dopustiti da otkrije da mu je tata bio propalica. Ne želim da me se srami i zato te molim, nemoj mu reći istinu. Zbogom, Luka“.

To sam pismo na dan pogreba položila u njegov lijes. Nisam ga imala razloga sačuvati, njegove su riječi ostale duboko utisnute u moju svijest. Često ga se sjetim dok promatram Mislava kako raste. Prošle je jeseni krenuo u školu i veselo je i vedro dijete. Marin i ja imamo još dvoje djece: Erika sada već ima četiri godine, a Vito je tek počeo puzati. Kad netko od njih učini nešto pogrešno, nije mi lako biti stroga i dosljedna. Marinu se čini nevjerojatnim koliko mi je truda potrebno za takvo ponašanje. Njemu je normalno znati uravnotežiti nježnost i strogoću. Uostalom, on je uravnotežena i snažna osoba i to mu je urođeno. Ja sam, pak, morala shvatiti da opraštanje i opravdavanje ne rješavaju životne probleme i da pretjerana popustljivost ne pomaže ljudima da postanu snažni. Mislim da je to uvijek bio moj problem i, na žalost, morala se dogoditi tragedija da toga postanem svjesna. Možda nitko ne bi mogao pomoći Luki. Marin me uvijek tješi tvrdeći da je tako. Ali ja znam da mu nikad nisam uistinu pomogla. Samo sam vjerovala da to činim. Sve što mogu učiniti za njega jest sjećati se njegovih posljednjih riječi. Nije mi potrebno njegovo pismo da bih znala što ću sinu ispričati o njegovu ocu. Već sam mu rekla da ga je jako volio, i to nije laž, i da je nesretnim slučajem prerano skončao svoj život. To jednim dijelom jest laž, ali dobronamjerna.