ŽIVOT SA SVEKRVOM

ISTINITA PRIČA: 'Suprug me napustio i odselio ljubavnici, no ostavio je svoju bolesnu majku!'

'Htio ju je strpati u starački dom!'

Moj je suprug otišao od kuće bez ikakve najave. Ostavio mi je samo papirić na kojem je napisao da se zaljubio u drugu ženu i da je odlučio živjeti s njom.

Nisam znala tko je ta žena, no budući da su svi naši zajednički poznanici već znali za njegovu izvanbračnu vezu i, naravno, dosad su o tome šutjeli, nije mi bilo teško otkriti da se radi o njegovoj mlađahnoj kolegici koja je radila u istom uredu gdje i moj suprug.

Bijes, razočaranje, frustracija i očaj. Svi mogući osjećaji navirali su gotovo istodobno. Nisam znala kako zauzeti neki razuman stav prema takvoj prevari, niti kako uopće početi ponovno normalno živjeti nakon takvog razočaranja.

Kao da već sama prevara i napuštanje nisu dovoljni, Goran je odnio sa sobom sve svoje stvari. No, ostavio mi je jedan poprilično velik paket: svoju majku Ankicu. Na tom nevjerojatnom oproštajnom papiriću moj sada već bivši suprug napisao je u vezi s njom samo nekoliko riječi: Ako se ne želiš brinuti o njoj, smjestit ću je u starački dom.

Moja je svekrva imala osamdeset i četiri godine i već je nekoliko mjeseci živjela u našem domu. Iako je bila prilično dobrog zdravlja za svoju dob, ponekad je znala biti jako iscrpljena i bila joj je potrebna gotovo neprekidna pažnja.

- Gdje je Goran? Kada dolazi doma? - pitala me često, posebno prvih nekoliko dana nakon što je njezin sin nestao u vidu lastina repa.

Ja bih si najradije bila stavile čepiće u uši da je ne čujem, no trudila sam se biti strpljiva s njom i umiriti je. Ipak, jednoga sam joj dana bez uvijanja rekla kako stvari stoje, odnosno da je njezin sin otišao živjeti s djevojkom koja mu je po godinama mogla biti kći.

- Kći? Zar moj Goran ima kćer? - pitala je zbunjeno. - Ali ja imam samo dva unuka, Viktora i Luku. Oni su divni mladići, već su završili fakultet i oboje rade. Otišli su od kuće i započeli samostalan život, ali često dolaze, zar ne znaš?

- Naravno da znam, Ankice, to su moji sinovi - odgovorila sam joj uzdahnuvši.

Nije imalo smisla detaljnije joj pojašnjavati što se dogodilo, barem ne u ovom trenutku. Ona je živjela u nekom svom svijetu i sve što bih joj rekla interpretirala je na svoj način.

Naprotiv, moji su sinovi, s punim pravom, tražili da im potanko objasnim što se dogodilo.

- Ali, zar ranije nisi primijetila baš ništa sumnjivo, mama? - pitao me Viktor.

- Zar je moguće da tata baš nikad nije ostavio ni najmanji trag svoje prevare? - nastavio je Luka s nevjericom. - Možda si ga, da si na vrijeme nešto primijetila, mogla nekako zadržati, nagovoriti ga da se predomisli…

- Ne vjerujem da bih ga mogla navesti da promijeni svoju odluku - tužno sam odgovorila. - Kad čovjek izgubi glavu za nekim, ne želi ni čuti ni prihvatiti nikakav razuman savjet…

Ne mogu reći da u posljednje vrijeme nisam primijetila da je nekako drukčiji nego inače. Činio mi se nekako življi i više je brinuo o svom izgledu, no mislila sam da je to stoga što je upravo navršio šezdeset godina pa se na taj način pokušava održati mladim. I sama sam više počela paziti na svoj izgled kad sam primijetila prve bore na svom licu. Mislila sam da je to nekako normalno i nisam se zbog toga zabrinjavala. Tek sada shvaćam koliko sam glupa i slijepa bila, no zaista ni u snu nisam mogla zamisliti da bi se nakon tolikih godina braka mogao zaljubiti u drugu.

Najviše sam patila zbog osjećaja neuspjeha koji me pritiskao kao da mi je netko stavio stijenu na leđa. Činilo mi se da sam u svemu pogriješila. Nisam znala je li pogreška bilo to što sam se udala za muškarca koji nije zasluživao moju ljubav ili to što ga nisam uspjela zadržati. Možda sam baš ja učinila nešto čime sam ga udaljila od sebe ili sam možda pogriješila u tome što sam, nakon toliko zajedno provedenih godina, naš brak počela uzimati zdravo za gotovo. No, sada više nije bilo povratka…

- Neda, draga, kako to da Gorana nikad nema kod kuće? Zar tako puno radi? - pitala bi me svekrva svaki put kad bismo sjele za prostrt stol pa bi joj upalo u oči prazno Goranovo mjesto.

- Da, itekako radi! - odgovarala sam s loše prikrivenim sarkazmom koji ona, srećom, nije primjećivala.

- Jadan Goran! - uzdisala bi tada sa žaljenjem.

Iako sam voljela svoju svekrvu, ponekad sam bila u iskušenju da je utrpam u taksi i pošaljem k njezinom "jadnom Goranu", no na kraju bih se nekako ipak suzdržala. Možda je to bilo zbog njezinih očiju koje su, unatoč godinama, i dalje bile tako tople i čiste, ili pak zbog nježnog i razoružavajućeg osmijeha. Kako bilo, nisam mogla ni zamisliti da završi u staračkom domu. Ustvari, kad se počela gubiti, ja sam bila ta koja je predložila da je dovedemo k sebi.

- Mogli bismo angažirati njegovateljicu - rekla sam Goranu - i predložiti tvojoj sestri da se izmjenjujemo. Jedan mjesec neka bude kod nas, a jedan kod nje. Što kažeš na to?





Moj suprug nikad nije imao potrebu razmisliti prije nego što bi odgovorio na neko pitanje.

- Za njegovateljicu nemamo novca, a moja sestra sigurno neće htjeti ni čuti da je primi k sebi, pa makar i samo svaki drugi mjesec - odgovorio je. - Znaš i sama da ona ne bi ni na jedan dan odustala od svog mondenog života i izlazaka. Jedino rješenje je starački dom.

- Starački dom? - ljuto sam pitala. - Zar je to za tebe rješenje? Po mom mišljenju to je samo način da je se riješite i da više ne morate ni brinuti ni razmišljati o njoj. I nevjerojatno mi je da uopće možeš svoju majku smatrati smetnjom.

- Onda dobro, neka ostane s nama - predao se Goran, ali više zato da više ne mora raspravljati o tome nego iz želje da svojoj majci ponudi najbolju moguću skrb.

Ja sam odahnula s olakšanjem jer, iako sam bila svjesna da ću ja biti jedina koja će brinuti o Ankici, nisam mogla podnijeti pomisao da je damo u starački dom. Bila mi je jako draga i bila sam joj zahvalna što me od prvoga dana prihvatila i voljela kao vlastitu kćer, ali i zato što mi je pomogla u najtežim trenucima moga života.

Imala sam samo dvadeset godina kad me Goran doveo kući i upoznao me sa svojom majkom.

- Vidjet ćeš da će ti se moja majka odmah svidjeti - rekao mi je. - Ona je vrlo nježna i brižna žena.

- Misliš li da ću se i ja njoj svidjeti? - pitala sam ga zabrinuto.

- Siguran sam u to - umirio me. - Ti si najljepša i najbolja djevojka koju sam ikad upoznao!

Moja buduća svekrva bila je baš onakva kakvom ju je Goran opisao i zaista me dočekala srdačno i bila prema meni vrlo nježna. I tako sam ja, koja sam tri godine ranije ostala bez vlastite majke, odmah osjetila posebnu privrženost prema njoj. Činilo mi se kao da sam dobila dar s neba, kao da mi je Bog poslao još jednu majku da ispuni prazninu koja je ostala nakon smrti moje majke.

Budući da je Goranova sestra, koja je bila vrlo sebična i buntovna, tada bila otišla iz roditeljskog doma i samo se povremeno javljala, i Ankica je u meni pronašla kćer kakvu nije imala u vlastitoj kćeri.

Kad smo se Goran i ja vjenčali, nas dvije smo postale još bliskije nego prije i moram priznati da ne znam kako bih podigla na noge dvoje djece, rođene gotovo jedno za drugim, da mi ona nije pomagala u svemu.

Njezina mi je pomoć bila možda najdragocjenija kad me, odmah nakon Lukina rođenja, uhvatila duboka poslijeporođajna depresija.

Za razliku od Gorana, koji je s iskrenim veseljem dočekao naše drugo dijete, ja sam Luku doživljavala kao uljeza koji će mi oduzeti energiju koje mi je manjkalo čak i za brigu o njegovom starijem bratu.

Naravno, bila sam potpuno svjesna da Luka nije bio nimalo kriv za takve moje osjećaje, ali osjećaji i razum, na žalost, ne idu uvijek ruku pod ruku. Ja svoje drugo dijete nisam željela i zbog toga sam osjećala užasnu grižnju savjesti. Bila sam uvjerena da sam najgora majka na svijetu!

- Što ti je? Zašto si tako neraspoložena? Zar nisi zadovoljna što si dobila još jednu bebicu koju ćeš moći razmaziti? - ispitivao me suprug.

No, i prije nego što bih stigla odgovoriti, obično bi se umiješala moja svekrva.

- Što ti znaš o tome kako se žena osjeća nakon poroda? - govorila mu je. - Normalno je da je malo tužna, neraspoložena i da nema energije, a ti s tim tvojim pitanjima samo pogoršavaš stvar. Ostavi je na miru - prekoravala bi ga.

Ja sam joj zbog tih riječi bila zahvalna, no kasnije sam nasamo plakala do iznemoglosti zato što sam bila uvjerena da ne zaslužujem njezino razumijevanje.

S vremenom, umjesto da se ublaži, moja se depresija produbila do te mjere da više nisam željela ni ustati iz kreveta.





Tada je moja svekrva zasukala rukave i preuzela brigu o kući i mojoj obitelji. Iz sobe u kojoj sam po cijele dane ležala čula sam je kako čisti, kuha i sprema, čula sam djecu i zvukove s televizije, no sve to činilo mi se kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, svijeta kojem ja nisam pripadala.

Sve dok mi jednog poslijepodneva, dok sam kao i obično ležala u krevetu i buljila u strop, izgubljena u nekim apsurdnim mislima, nije prišla moja svekrva. Sjela je na krevet uz mene, uzdahnula i rekla:

- I meni se to dogodilo. I ja nisam mogla osjećati ljubav prema vlastitom djetetu. I zbog toga sam duboko prezirala samu sebe…

Zaprepašteno sam je pogledala. Njoj se to isto dogodilo?! Ona je bila tako nježna i dobra, puna razumijevanja. I da je baš ona odbijala bebu koju je sama donijela na svijet! Nisam mogla vjerovati u ono što mi je rekla.

- Kako, kako je to moguće? - promrmljala sam u nevjerici.

- Brojnim se ženama dogodi da prema vlastitoj djeci imaju osjećaje koje se ne usude nikome priznati i kojih se stide - nastavila je. - No, ne moraš se zbog toga osjećati kao da si čudovište. Ti si samo obično ljudsko biće sa svim svojim nesavršenostima i krhkošću. Samo ti je potrebno vrijeme da obnoviš snagu i vratiš povjerenje u sebe i budućnost. U tebi se skriva divna majka koja je u ovom trenutku samo još uvijek jako umorna od poroda. Vjeruj mi, Neda, uspjet ćeš i bit ćeš majka kakva želiš biti svojoj djeci - završila je uputivši mi jedan od svojih najnježnijih osmijeha.

Ja sam tada briznula u neutješan plač, no moje su suze bile suze olakšanja. Nisam bila čudovište, moram se samo dobro odmoriti i ubrzo ću ponovo postati dobra majka. I dok sam ja otpuštala svu bol koja se danima nakupljala u meni, Ankica me nježno zagrlila gladeći me po kosi.

Od tog trenutka prestala sam se osjećati kao bezvrijedno ljudsko biće i, malo-pomalo, ponovno sam preuzela brigu o svojoj obitelji. A kad mi je Luka uputio svoj prvi osmijeh, osjetila sam da ga volim cijelim svojim bićem i zaboravila sve ono ružno što sam osjećala nakon poroda.

Sada je moja svekrva bila starica, koja je i dalje bila uvijek nasmijana, ali je i hodala po stanu razgovarajući sama sa sobom. No, ja nisam mogla zaboraviti sve što je učinila za mene, niti ljubav kojom me obasula od prvog dana kad me upoznala.

Goran me napustio i ne pokušavši učiniti nešto za svoju majku, vjerojatno zato što je bio siguran da je nikad neću napustiti. Znao je koliko je volim, čak je i sam često tvrdio da je ljubomoran na bliskost koja je postojala između nas dvije.

Ta je povezanost još uvijek bila vrlo snažna, što sam shvatila kad mi je Ankica jedne večeri, u trenutku kad je bila posve prisebna, rekla:

- Shvatila sam da je Goran zauvijek otišao, ali ne smijemo se zato nas dvije prepustiti tuzi. Mi volimo i poštujemo jedna drugu i nismo same.

Zagrlila sam je očiju punih suza. Neću pozvati nikakav taksi, niti ću ikad ikome dopustiti da je odvede u starački dom. Da, ona je bila majka čovjeka koji me duboko povrijedio, ali za mene je bila u prvom redu majka koju sam imala posljednjih trideset godina i koju sam i dalje željela imati uza se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 09:45