LATINO ZAVODNIK

ISTINITA PRIČA: 'Romantična ljubav brzo je splasnula, prešutio je da ima trudnu djevojku!'

'Zaveo me kao pravi latino zavodnik'

Rođena sam jedne jeseni u jednom starom gradu pokraj rijeke. Rijeka je bila lijepa, ali ne bi se baš moglo reći da je grad imao turističku budućnost. Niske obiteljske kuće držale su se jedna uz drugu kao djevojke u kolu. A bilo ih je svakakvih: debelih, mršavih, plavih, bijelih, žutih. Iza njih su se širila dvorišta i vrtovi, puni rajčica, trešanja, krušaka, mrkve, kelja, djece, mačaka, pasa, kokoši, pataka i veša na štrikovima.

Između dvorišta su ograde postojale najčešće samo zato da bismo ih mi djeca mogli preskakati ili da bi se susjede dok razgovaraju imale na što nasloniti.

Voće u tuđem vrtu oduvijek je bilo slađe. A tek ako se do njega dođe da nitko ne vidi! Ne znam bi li se susjeda Marica ljutila da je znala da smo Dinko i ja kriomice brali njezine maline. U svakom slučaju, bile su to najfinije maline na svijetu. Rasle su uz ogradu koju ni one nisu priznavale kao granicu nego pomoć u širenju dobrosusjedskih odnosa. I s vremenom su je sasvim prešle. Iako je malina bilo i u našem vrtu, one s druge strane bile su, dakako, puno slađe. Do njih se dolazilo tunelom koji smo Dinko i ja prokrčili u najvećoj tajnosti.

Tu smo si napravili i skrovište. Tajno, misteriozno, samo naše. Donijeli smo stare kartone što ih je susjedni dućan odlagao u našem haustoru i uredili si brlog u kojem smo provodili sate i sate maštajući.

Naši roditelji nisu imali vikendice ni u planinama ni na moru, tako da smo ljeto provodili zavučeni u hlad malina maštajući o dalekim toplim krajevima.

Dinko je sanjao o Meksiku. Velikim šeširima, gitarama, pjesmi. Ma ni meni Meksiko nije bio mrzak, ali sam nekako bila širih vidika, nisam se ograničila samo na njega. Ima pjesama i sunca i u drugim zemljama, zar ne? Gdje? Nisam točno znala, ali slutila sam da ima. Dinku je Meksiko bio dovoljan. Ne zato što je o njemu nešto znao, nego zato što o svemu drugome nije znao ništa.

Odraslima je bilo zabavno nazivati nas parom. Nama je to teško padalo i nikad nismo razgovarali o tome. Bilo nas je sram. Što ćeš, mi smo iz grada u kojem je sve dolazilo sa zakašnjenjem. Nama je i Valentinovo tek nedavno stiglo. Oduvijek se znalo kada je čiji imendan, kad su Svi sveti, Sv. Nikola, Božić, Sveta tri kralja, fašnik, ali da je i Valentinovo naš "tradicionalni" praznik koji valja slaviti, doznali smo tek nedavno.

Ma dobro, pustimo sad to. Važno je da smo Dinko i ja rasli u gradu pokraj rijeke, u vrtu s malinama i u snovima o čarobnom jugu gdje je sve ljepše, bolje i zanimljivije nego kod nas. A to da su crnokose djevojke i mladići zgodniji od naših plavokosih ne treba ni spominjati. Pa tek kad se onako lijepo dotjeraju…

Ma nije da nije i kod nas bilo prilike, ali ne kao tamo daleko. Ljeti smo i mi odijevali dekoltirane haljine, bijele hlače, stavljali sunčane naočale na nos, slamnati šešir na glavu i pokazivali se u raskoši boja i nakita.

Kad smo malo narasli, Dinko je odnekud dovukao u vrt cigle, vezao ih konopcem i dizao umjesto utega. Za prave nikad nije imao novca, a i roditelji mu nikad ne bi dali ni pare za takve "kajgodizme".

Ja nisam dizala utege, u našem gradu cure to nisu činile, ali zato sam posvijetlila kosu hidrogenom i počela nositi visoke pete.

Nitko nas više nije zafrkavao da smo cura i dečko pa smo na miru mogli polako spoznavati što se pod tim nazivima ustvari skriva. S drugim partnerima, naravno.

Onda je Dinko odnekud nabavio veliki slamnati sombrero, stavio ga na glavu, sjeo na bicikl i ponosno projahao gradom. S gitarom na leđima, razumije se. Kad je god bilo prilike, svirao nam je i pjevao meksikanske pjesme. Hej Halisko, Halisko… Jednoj Nadi to se jako sviđalo. Onda je on počeo manje pjevati nama, a više njoj. Isplatilo mu se.

Nisam im bila na svadbi jer sam bila na međunarodnom seminaru za zaposlenike naše firme. Prvom u svom životu! Sama sam sebi bilo jako važna. Očarao me svijet novih ljudi koji su došli iz "bogtepita" kojih zemalja i mudro kimali glavom na predavanjima koja, baš kao ni ja, nisu puno razumjeli.

Navečer smo imali vremena za "spontano druženje". Kasnije su nas poučili da su ta "spontana druženja" ustvari vrlo pomno pripremljeni programi kojima u ljudi stvaraju osjećaj zajedništva, prijateljstva, ponosa što pripadaju firmi koja je najbolja, ako ne na cijelom svijetu, ono barem u ovom dijelu svijeta! Firmi koja nudi velike mogućnosti mladim i ambicioznim ljudima, brine o budućnosti, okolišu, životinjama, starim i nemoćnim, kućnim ljubimcima i tko zna čemu sve još. Tako su nam barem rekli.

Sve u svemu, bilo je zabavno i poučno. Ovo prvo puno više. Naročito za nas nove, mlade i naivne. I Ricardo je spadao u tu skupinu. S tom razlikom što je svojim južnjačkim temperamentom sve podigao još nekoliko stupnjeva više. Bio je oduševljen novim poslom, lijepom budućnošću i - sa mnom. Tako je barem rekao. A bome i javno pokazivao.

Kad sam samo njegov način udvaranja usporedila s onim što sam doživljavala kod kuće od onog sramežljivog Ivice, sve je višestruko govorilo u korist Ricarda. Ma ni Josip, ni Luka, ni Ivan nisu mu bili ni do koljena. Pa ti dečki nisu znali riječ progovoriti u blizini cura. Samo su nešto mucali, pokušavali, petljali, crvenjeli. Iz Ricarda je poezija naprosto curila. Kad mi je drugi dan poklonio cvijet, znala sam da mi nema povratka. Zbogom pameti…

Kući sam se vratila u oblacima. Ricardova pisma bila su čak brža od mene… Oči su mi sjajile, osmijeh nije silazio s lica i svi su shvatili da se dogodilo nešto veličanstveno.

Nada i Dinko pozvali su me na proslavu godišnjice braka. Otišla sam, naravno, ali moje su misli bile u dalekom svijetu. Negdje gdje je nebo plavo, noći tople, a palme njišu grane. Uzalud se Dinko iz petnih žila trudio naći pjesmu koju ćemo skupa pjevati, meni nekako nije išlo. Pa to je tek blijeda imitacija onoga što zna odsvirati i otpjevati Ricardo! Ricardo, Rikado, Ricardo, zvonilo mi je po cijeli dan u glavi. Ah, da je barem bliže.

A Ricardo je dobro znao što je jednom latino zavodniku za činiti. Kad taj zavoli, onda nema toga što ga može spriječiti da bude bliže voljenoj osobi.

- To je pravi momak. Zna voljeti, a zna i što hoće. Uz njega se stvarno osjećam jedinstvenom - ponavljala sam sretno se smješkajući.

Uspio je čak isposlovati premještaj da mi bude bliže. Kad već nije u svojoj zemlji, svejedno mu je gdje je. Važno je da sam mu ja blizu - govorio je.

Sad sam ga svježe obrijanog i namirisanog češće mogla sretati. Nismo više morali čekati službeni put ili seminar za zaposlenike "najbolje firme na svijetu". Nitko sretniji od nas.

Nije dugo potrajalo i on se ukazao na vratima naše kuće. Nenajavljen! Vrata mu je otvorila mama, koja uopće nije pala u nesvijest od njegove elegancije, a ni od veličine buketa koji joj je pružio. Nije ju fascinirala ni ljubaznosti kojom ju je obasuo. Samo je podigla obrve, odmjerila ga od glave do pete i značajnim tonom viknula:

- Vesna, dođi, čini mi se da je to onaj tvoj što stalno zove. Dođi ga preuzeti.

Ljutito sam pogledala svoju neosjećajnu majku i smiješkom nastojala prikriti nelagodu. Srećom, nije razumio ni riječ. Ali rafalnom ispitivanju nije mogao pobjeći. Mama ga nije štedjela. Krim-policija je za nju mala beba, ona mora odmah sve znati: i tko je, i odakle je. I tko su mu roditelji, i što rade oni, a što on. Kako to da je mogao uzeti slobodne dane, zašto se nije najavio, ima li braću i sestre, jesu li oženjeni, idu li u nedjelom crkvu. Jedva sam prevođenjem uspijevala umanjiti količinu pitanja i ublažiti njihovu oštricu.

Sve u svemu, dobro je prošao. Pozvala ga je da prenoći kod nas. U zasebnoj sobi, razumije se.

Drugi dan je susjedi preko plota nešto zakukuljeno i zamumuljeno objašnjavala da mi je to samo kolega iz firme. Susjeda se pravila da vjeruje i odmah odjurila razglasiti po susjedstvu da mi je došao dečko iz Amerike. Za nju je sve što nije bila Njemačka, Italija ili Mađarska bilo Amerika. Mama je poput gušterice izbjegavala susrete s bilo kim. Jedva je dočekala da prođu ta dva dana i da se Ricardo ukrca na autobus koji će ga odnijeti daleko od očiju i jezika naše ulice. Vrtjela je glavom, brisala ruke u pregača i smišljala odakle da počne…

Nisam joj dala priliku. Vješto sam izmigoljila razgovoru koje majke vode s kćerima otkad je svijeta i vijeka. Ma nisam mogla dopustiti da mi pokvari divan osjećaj koji me obuzimao svaki put kad bih se sjetila Ricarda, a to je bilo 24 sata na dan.

Ipak nisam mogla vječno bježati. Kad me se dohvatila, smireno je počela priču o daljini, o razlikama u navikama, o tome da ne znam tko su mu roditelji, a još manje preci. Nije zaboravila napomenuti ni to da je Ivica ozbiljan dečko iz ugledne i poštene familije, i da… Ma nisam je htjela ni čuti. Otrpjela sam što sam morala i nadala se da vrijeme radi za mene. Naviknut će se ona već. Vremena se mijenjaju. Svijet je postao selo, a avionske karte jeftinije od autobusnih. Sve je to ona znala, ali svejedno…

Da, baš mi je bilo svejedno. Ricardo je bio sve o čemu sam u životu sanjala. On ili nitko drugi - tako se to nekad govorilo. Ja nisam tako rekla, ali je nekako baš tako ispalo.

On se još nekoliko puta ukazao na našim vratima, što je mama svaki put primila podignutih obrva, s dubokim uzdahom i slijeganjem ramenima, ali muškarac mojih snova nije se dao zbuniti. Danas bih to nazvala "đon obraz", ali onda se to zvalo "pravi muškarac koji zna što hoće".

U svakom slučaju, meni je bilo lijepo i uživala sam u svakom trenutku. Naročito sam voljela razgovarati o njegovoj dalekoj zemlji, kulturi, djetinjstvu. Sve je bilo tako neobično i egzotično. Gutala sam glupe filmove i serije o tom svijetu i jedva čekala da ga upoznam.

I onda je taj dan stvarno i došao. Od silnih priprema za put, nisam imala vremena za tremu. Pa nije mala stvar pokazati se njegovoj obitelji. Kako li će me prihvatiti? Hoće li kao moja mama sumnjičavo vrtjeti glavom ili će biti razumniji? Nadala sam se ovom drugom. Ta podneblje je to u kojem caruje društvenost, ljubav, muzika, nisu kruti kao mi!

Drhtavica me uhvatila tek kad smo došli u samo mjesto. Već je iz autobusa sve izgledalo neobično. Neobično skromno. Ali, bože moj, autobusi ne voze uvijek kroz najljepše dijelove grada.

Tek kad je autobus stao, ja sam postala svjesna situacije. Nisam znala trebam li vrištati od sreće ili se osjećati neugodno u toj novoj sredini. Najradije ne bih bila ni izašla dok se ne snađem, ali autobus nije išao dalje. Nije mi bilo druge nego se uputiti ljudima koji su nam mahali i smješkali se.

Uzbuđenje, glasovi, grljenje, ljubljenje, tapšanje po leđima. Uh, jedva preživjeh taj srdačni doček. Valjalo mi se smješkati, a bila sam umorna, gladna, žedna i pospana. Put je bio dug i protuprirodan. Vremenska razlika mi je poremetila san, ali ne i osjećaj za hranu. Želudac točno zna kad je vrijeme obroka.

Svjetska kriza i recesija osjećaju se posvuda. Aviokompanije su smanjile razmak između sjedišta i raskoš obroka kojima vas održavaju na životu dok putujete. Sklupčana na sjedalu za patuljke, nisam ni osjetila koliko me put izmučio. Kad sam napokon stigla i protegnula se, bila bih dala kraljevstvo za tanjur kokošje juhe s domaćim rezancima. Ali kokoši izgleda ne vole tako vruće podneblje, a ni žene tog podneblja ne vole se zamarati razvlačenjem tijesta. Ništa od juhice i rezanaca, čak ni kupovnih.

Dobro, daj što daš, bit će nešto drugo. Na takvom suncu sigurno je dozorilo puno voća i povrća. U filmovima sam uvijek bacala čeznutljive poglede prema voćnim aranžmanima na stolu. I sad sam pogledom tražila takvo što. Ali na mjestu gdje bi prema filmskim pravilima trebao stajati kup voća nije bilo ničega! Ricardo mi je objasnio da ovdje voće ima svoju sezonu. U dvorištu je dozrijevao mango, a odmah bih se zaputila u berbu tuđeg voća. Ma nikako, to nije pristojno. Tek sam stigla i ne mogu se tako ponašati u tuđoj kući. Neću umrijeti od gladi i žeđi, osim toga ručak samo što nije.

Napokon je stigao! Moooolim? To se zove ručak? Taj tanjur prazne vodice u kojoj su se kuhale same goveđe kosti? To je ručak za nekoga tko je upravo stigao s dalekog puta?! I to ne bilo tko, nego sin i buduća snaha?!

Ali moram se malo urazumiti. U raznim zemljama vladaju razni običaji, možda su ovdje večere glavni obrok, tješila sam se. Pa da, sigurno je tako, vrućina, sparina, tko bi kuhao po toj vrućini.

Na žalost večera je bila u istom stilu. Kakvo razočaranje! Jedino čega za stolom nije manjkalo bila je govorancija. Ljudi njeguju kod nas skoro već zaboravljen običaj držanja govora i zdravica za stolom. Ma nije to bilo samo odavanje počasti nekome, nego i pravo natjecanje u govorništvu. A recitirala se i poezija. Čula sam puno toga lijepoga te večeri. Svi su se trudili pokazati mi koliko im je drago što sam tu. Nije ni meni bilo krivo, ali da su se barem oko večere potrudili kao oko zdravica.

Zaspala sam umorna, gladna i sretna. Ono najstrašnije je prošlo. Te priče o snahama i svekrvama su bezvezne.

Večer je bila vruća i vlažna. Učinilo mi se neopisivo romantično spavati pod roza mrežom protiv komaraca. Mjesečina se probijala kroz grane palmi i ja sam utonula u dubok san.

Trajao je dulje nego što sam mogla pretpostaviti. Vrućina i vlaga doslovno su me potopile. Ujutro nisam znala jesam li spavala ili ne. Omamljena sam odbauljala pod tuš u nadi da će me probuditi. I jest, ali ne sasvim. Ustvari više me probudio svrab na nogama. Bile su crvene i kvrgave??!! Što li je sad ovo? Neka čudna alergija koja izbija samo po nogama? Ni slučajno. Odgovor je čekao pod stolom. Čim sam sjela za doručak pod trijemom, počela sam se češati. Rojevi komaraca po danu obitavaju tamo. I noću ih ima posvuda, ali nisam osjetila ubode jer sam bila preumorna. Ali sada!!! Ako išta na svijetu mrzim, to su komarci. Ovi naši su mila majka u odnosu na te tropske krvopije. Sitni su, ne zuje i ne osjetite odmah ubod, tek kad odlete. Ponekad iza njih ostane i kapljica krvi i oteklina koja peče. Bilo mi je nemoguće braniti se od njih, a bome i neugodno stalno se češkati po nogama. Jedina sreća je u tome što ne grizu dok se krećete. Dakle, valjalo mi je krenuti u razgledavanje gradića, iako je bila nesnosna vrućina.

Interesantna šetnja kroz nepoznat egzotični svijet mi je godila. Čopori tamnokose djece neobično sjajnih očiju igrali su se po dvorištima. Banane su visjele u grozdovima, avokada ležala po tlu, debeli plodovi manga čekali da ih uberete. Nije mi čak jako smetalo sunce ni što bezdušno peče. Radovala sam se svakom detalju.

Kako su ljudi ovdje opušteni i veseli. Nikamo im se ne žuri. Sjede u svojim stolicama za ljuljanje i jednostavno uživaju.

Doručak sam prespavala pa sam s nestrpljenjem čekala ručak. Jučer se baš nisu proslavili, ali vidjet ćemo danas. Da vidimo što je danas na jelovniku.

Juha, riža i komad mesa. Ostatak od jučer? Ma ne, vidjela sam da su to danas spremali. Glad je najbolji kuhar, kažu Nijemci, ovdje sam shvatila da su u pravu. Riža i sumnjivi komad mesa bili su ukusniji nego jučer. Dan poslije još ukusniji. Dani su prolazili, a jelovnik se nije mijenjao. Nastojala sam ga obogatiti na svoj način. Avokado s limunom, avokado bez limuna. Bio je ukusan, ali mi svejedno nije mogao zamijeniti hrskavu zelenu salatu ili rajčice, krastavce, paprike.

Ma i riži svaka čast, ali da mi se domoći malo krumpira, a bila bih zadovoljna i s kakvom tjesteninom. Špagete bolonjez počela sam sanjati kao najskupocjeniju deliciju.

Sve te prehrambene nedaće i komarci ipak nisu pomutili moje dobro raspoloženje. Druženje s ljudima neopterećenim poslom mi je prijalo. Vika čopora djece pod prozorom dok se odmaram malo manje. No, nisam se ljutila, ipak su to samo djeca, i to lijepa i dobra djeca.

A kad su mi nakon nekoliko večeri došli svirači pod prozor odsvirati serenadu, zaboravila sam i komarce i rižu s uvijek istim neuglednim komadom mesa i bila baš sretna. Pa koja je moja prijateljica ikad doživjela da joj dečko, zaručnik, muž ili bilo tko naruči serenadu pod prozor?

Dani su prolazili i ja sam se uspjela odmoriti, uhvatiti ritam svakodnevice. Nakon desetak dana osjećala sam se mnogo bolje što se tiče klimatskih uvjeta, ali ostalo, počevši od tih divljih komaraca, e o tome bi se dalo razgovarati.

Polako mi je počeo smetati nerad. Jest da sam na odmoru, jest da su to dani za ljenčarenje, ali baš toliko? Gradić je malen, sve sam brzo vidjela i upoznala. Bila na brojnim "svečanim večerama", naslušala se zdravica i govora i naljuljala se u hamakama. Činilo mi se da je vrijeme da se počne nešto konkretno događati. Ako ne meni, ono barem Ricardu. Što? Nisam ni sama znala. Dvorište iza kuće bilo je veliko i zapušteno, mogli smo barem to urediti. Mogli smo peći neke kolače od manga koji je u međuvremnu dozreo, mogli smo oprati prozore, popraviti vodokotlić. Raditi nešto, bilo što… Ricardo nekako nije dijelio moje oduševljenje za takve aktivnosti. Razumjela sam ga. Samo ispočetka. Dugo nije bio s prijateljima pa dok se ispričaju... U početku sam mu pravila društvo na takvim okupljanjima, ali s vremenom sam se na njima počela osjećati glupo. Nisam imala volje slušati "veličanstvene misli" o tome kako bi trebalo pokrenuti zemlju, unaprijediti je, stvoriti od nje raj. Najbolje ideje dolazile su uvijek poslije ponoći, uz pune čaše i jezik koji se počinje plesti. Nesretnog govornika, nesuđenog političara, ujutro bi boljela glava i nije bio u stanju svoje riječi provoditi u djelo.

Ako se nije govorilo o politici, bilo je riječi o ljubavi i zaljubljenosti. U prosjeku se gotovo svaki treći dan nekome od poznatih dogodila velika ljubav. Velika, prava, najveća, ljubav za cijeli život! Valjalo ju je, naravno, opjevati i proslaviti.

- I to hitno. Što prije, dok se nije počela gasiti - ulovila sam sebe kako na glas komentiram taj ljubavni vatromet što je prštao oko mene. Ricardu moja opaska nije baš bila smiješna. Ipak su to njegovi prijatelji. Pogledao me malo čudno i ja sam shvatila da bih baš mogla promisliti prije nego što nešto komentiram naglas. Imajući to na umu, nisam komentirala ni čudan tajac koji je zavladao kad se, dok smo sjedili s prijateljima, odnekud pojavila Carmelita.

- Ti bokca, koji komad! - uzviknuli bi dečki iz moje ulice. Ovi nisu ništa uzvikivali, samo su se pogledali malo zbunjeno. Nju, mene, Ricarda.

Ona uopće nije bila zbunjena, samosvjesno je prišla Ricardu i pružila mu ruku. On je manje samosvjesno tu ruku prihvatio, pozdravio se s njom. Nevoljko ju je upoznao sa mnom i pozvao na stranu da malo popričaju u miru.

Ženski instinkt me nije prevario kad mi je dojavio da to nije običan prijateljski razgovor. Kasnije sam shvatila da nije bio ni običan ni prijateljski. Ricardo se vrpoljio kao da je sjeo na mravinjak. Carmelita ga je gledala ravno u oči. Taj pogled je bio tako ubojit da mi se činilo da ga je njime pribila na mjesto. Nisam znala što mi je činiti. Bilo mi je glupo nepozvana se uključiti u razgovor, a ni sjediti sama i praviti se da ništa ne primjećujem. Najpametnije čega sam se sjetila tog trenutka bila je glavobolja.

- Ricardo neka samo na miru obavi razgovore i neka se ne žuri kući, meni i tako sada treba samo mir - glasila je moja poruka na odlasku.

Otišla sam u zadnji čas da ne prisustvujem onome što si ni jedan muškarac ni u najgorem snu ne bi poželio ni nasamo, a kamoli jedan macho muškarac, "uspješan biznismen" pred društvom i prijateljima. Ljepotica od koje svima zastaje dah znala se i ponašati tako da muškarcima zastane ne samo dah nego i srce. Naročito onima koji je nastoje izigrati. A Ricardo je bio upravo taj.

Prvo mu je pred svima prilila piće u lice. Nije se uspio ni snaći, a već mu je opalila šamar. Dobio bi vjerojatno još jedan da se nije spremio na vraćanje udarca. Ali nije uspio učiniti ništa. Cura je imala smisla za organizaciju! Nije bila sama. Odmah su se u ulozi tjelohranitelja pojavila braća. Bila bi nastala gadna gužva da se moj slavni macho nije pretvorio u makovo zrno. Čula sam da je to bilo gadno gledati. Gadno i ponižavajuće. Ali, bože moj, svima prema zaslugama.

Ispostavilo se, naime, da je moj divni Ricardo patio od selektivne amnezije. Kad se otisnuo u svijet za karijerom, ostavio je u gradu u kojem je radio trudnu djevojku! On mi se, doduše, pokušao pravdati time da nije znao, da je među njima već prije bilo sve gotovo. Nemam pojma što sve nije nadrobio. Ali postoji matematika, a i biologija. Zna se koliko trudnoća kod žena traje. Na svim kontinentima. A ona se obično i vidi.

Vrućina, komarci, nerad, a sad još i to! Nekoliko noći nisam spavala, a onda je svanuo dan kad sam se osvrnula oko sebe i upitala se što ja tu uopće tražim. Egzotične krajeve? Doživljaje? Ako je to, onda sam ispunila svoje ciljeve. Našla sam ih. Ali, kad sam već prevalila toliko put, a imam još slobodnih dana, bilo bi ih pametno iskoristiti, zar ne? Nalazim se u zemlji koja osim latino ljubavnika ima i kulturnih znamenitosti. Ovo prvo sam upoznala, sad je red na drugo. Spakirala sam svoje kovčege i dala se na put. Ricardo i njegovi pokušali su me zaustaviti. Kao nije baš tako kako Carmelita kaže. Osim toga, i da je tako, to nije ništa strašno…

Ma baš me briga. Riješite to bez mene.

Lagala bih da sam baš uživala u razgledavanju arheoloških iskopina. Dolazili su trenuci krize, ali i mladići koji su se silno trudili pokazati mi koliko im se sviđam. Njihova "uletavanja" bila su gotovo ljekovita. Promatrala sam ih kao bijele miševe. Proučavala sistem po kojem djeluju i na kojem se, eto, i ja okliznuh. Tri puta: prvi, zadnji i nikad više.

Od svega mi je bilo najgore vratiti se kući i priznati mami da je ipak bila u pravu. Ali, tko kaže da moram išta priznati. Bilo pa prošlo. Čudna mi čuda, što me uopće ispitujete. Bilo je lijepo dok je trajalo i točka. Vratila sam se i sad sam tu.

Dinko me dočekao s posebnim zanimanjem.

- Daj, pričaj, molim te. Kako je tamo? Gitare, pjesme, ljubav….

- Aha, baš tako. Svega ima, čak i previše. Ali Dinko moj dragi, nemaš ti pojma kako smo mi ustvari sretni, kako je lijepo imati četiri godišnja doba, ne biti stalno zaljubljen, svirati samo u posebnim prigodama. Ali ne daj se ti zbuniti. Ljubi svoju Nadu, pjevaj joj pjesmice i vodi malo na naše more, malo u Zagorje. Vjeruj mi, nema ljepšeg od toga. Nego, daj mi reci, onaj Ivica još uvijek pita za mene? Pa kako mu ne dosadi. Moram s njim barem na jednu kavu. Nisam čovjeku dala nikakvu šansu. Ma svemu su krive te naše igre iz djetinjstva. Nema veze, došlo je vrijeme da djeca odrastu. Hajdemo probati kako je to.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 10:27