ISTINITA PRIČA: 'Ostavila sam sebičnog gada, nije želio spasiti život djetetu!'

- Molim vas, shvatite me. Da se radi o meni, ne bih to nikad tražio. Ali moj Denis ima samo šest godina. Prije dvije godine ostao je bez majke, a sad ovo… - čovjek koji je sjedio u mom dnevnom boravku prekrio je lice rukama. Bio je na rubu očaja, a ja sam ga i dalje gledala nijemo, posve zatečena iznenadnim gostom.

Do prije petnaestak minuta nisam ni znala da moj suprug Tomislav ima nekog rođaka Ivana u Londonu, a sada me taj neznanac preklinjao za pomoć. Njegov sin jedinac bolovao je od leukemije i Ivan je došao u Zagreb zamoliti mog supruga, svog rođaka, da se podvrgne medicinskom postupku transplantacije koštane srži kako bi spasio život njegovu sinu Denisu.

- Oprostite mi što se nisam najavio. Mislio sam Tomislavu poslati mail, ali nisam uspio doći do njegove adrese. Osim toga, bilo mi je nezgodno pismeno se obratiti za ovako veliku pomoć - Ivan se malo pribrao i uputio mi molećiv pogled.

- Sve je u redu, nemojte se ispričavati. Samo, Tomo je još na poslu - bacila sam pogled na sat i brzo dodala:

- Ali, mogu ga pozvati da dođe.

- Nema potrebe. Ja sam odsjeo u hotelu. Mogu navratiti i poslijepodne. Ili večeras, kako god vam je zgodnije - predložio je.

- Dobro, ostavite mi svoj broj i Tomislav će vas nazvati - prihvatila sam, a on je ustao.

- Neću vas više zadržavati - još se jednom ispričao i krenuo prema hodniku. I dalje smetena iznenadnim posjetom, slijedila sam ga do izlaznih vrata gledajući u njegova široka ramena. Kad se okrenuo, pogledi su nam se sreli. Pomislila sam kako je Tomislavov rođak iznimno zgodan muškarac. Pružio mi je svoju posjetnicu.

- Tomo će vam se javiti. Ali, vi znate da se prije transplantacije moraju utvrditi indikacije, mislim podudarnost tkiva i sve ostalo - nabrajala sam što mi je palo na pamet, iako je moje znanje iz medicine bilo skromno. No, bilo mi je žao njegova malenog sina i nisam željela da se uzalud nada. Ivan je kimnuo glavom:

- Naravno, upućen sam u sve. Znate, Denis je na popisu za transplantaciju već dulje vrijeme. Ali zasad nismo imali sreće, a on više nema vremena. Njegov liječnik mi je rekao da su u pitanju tjedni. Na žalost, ni ja ni ostali članovi obitelji nismo pogodni donori. Tomislav nam je jedina nada - lice mu se nakratko zgrčilo u bolnoj grimasi, a onda se pribrao i pružio mi ruku.

- Vidimo se, Ivane. Držite se - uputila sam mu riječi utjehe i zatvorila za njim vrata. Pod dojmom onoga što sam čula, odmah sam okrenula Tomislavov broj.

- Tatjana, pa znaš da danas imam važan sastanak. Što je to tako važno da me prekidaš? - čula sam njegov nervozan glas i tek tada se sjetila da mi je jutros spomenuo susret s važnim klijentima iz Slovenije.

- Oprosti, ali doista je važno. Maloprije je ovdje bio tvoj rođak. Ivan, koji već godinama živi u Londonu. Njegov sin…

- Zaboga, koji Ivan? Ne poznajem nikakvog Ivana iz Londona.

- Sin tvoga strica - nastavljala sam uporno, iako svjesna da ga prekidam u važnom sastanku.

- Milivoja?! Pa on ima dvije kćeri.

- Ne Milivoja, nego onog drugog brata tvoga oca. Ne sjećam se imena, ali… - pokušavala sam se prisjetiti.

- Tatjana, što je tebi? Strica Gorana nisam ni upoznao. Nemam sad vremena za takve priče. Doći ću kasno, ne čekaj me s večerom.

- Ali, Tomo, njegov sin je teško bolestan i…

- Tatjana, moram ići - rekao je hladno i veza se prekinula. Sjela sam u naslonjač zbunjeno i neraspoloženo. Iako je bio na sastanku, mogao me barem saslušati, mislila sam, osjećajući kako me obuzima nelagoda. Pred očima mi se pojavilo Ivanovo očajno lice. Bio je posve slomljen. Dječaku je tek šest godina, a život mu visi o niti. Prije dvije godine u prometnoj nesreći poginula mu je majka, prisjećala sam se Ivanove tužne priče. Iako je Tomislav reagirao nezainteresirano, bila sam uvjerena da će pristati obaviti testiranje čim čuje o čemu se radi. Nisam mogla ni zamisliti da bi odbio pokušaj da se pomogne nesretnom dječaku, koji je uz to njegov rod. Prekinula sam ga usred sastanka i zbog toga je bio neljubazan, uvjeravala sam se, iako me u dubini duše nešto upozoravalo na oprez.

U braku smo bili jedva dvije godine, ali dovoljno da shvatim kako svog muža ne poznajem dovoljno. A ono što sam s vremenom otkrivala, nimalo mi se nije sviđalo, koliko god da sam se nastojala uvjeriti kako u našem braku zapravo nema velikih problema. Kad sam se u dvadeset i drugoj godini zaljubila u Tomislava, bila sam pri samom kraju studija engleskog i njemačkog. Upoznao nas je brat moje kolegice Petre, s kojom sam i nakon studija ostala u prijateljskim odnosima.

- Ne skida pogled s tebe. Čula sam da je jedinac, otac mu je poznati odvjetnik, a on je nedavno postao glavni menadžer u uspješnoj tvrtki. A još nema trideset. Prilika koja se ne propušta - Petra mi je namignula i dodala:

- Ali, ako tebe ne zanima, pokušat ću ja. Mada, sumnjam da kod takvog frajera imam neke šanse - osmjehnula se kiselo.

- Samo izvoli. I nemoj se podcjenjivati - nasmijala sam se prijateljski.

- Lako je tebi govoriti. Ti nemaš dvadeset kilograma viška - Petra je bila osjetljiva na svoj izgled, iako je unatoč pretiloj figuri imala lijepo lice i vedru narav. Petra je ostala uporna pri nagovaranju da pristanem izići s Tomislavom. Iako mi se sviđao, bila sam po prirodi oprezna. Znala sam da je zgodniji od mene i nisu mi promaknuli pogledi kojim su ga žene odmjeravale dok smo se vraćali s našeg prvog izlaska.

- Znači, želiš biti prevoditeljica. Dobro da znam, kako bih mogao pokrenuti neke svoje veze - odmah je nudio svoju pomoć, otkrivajući time svoju hvalisavost, ali i način na koji je smatrao da treba doći do posla.

- Još nisam diplomirala. Uostalom, ne znaš ni jesam li sposobna - branila sam se skromno i kroz šalu.

- Ma daj, Tatjana. Naravno da si sposobna. Ali zašto bi čekala godinama na posao ako ti ja mogu pomoći? Nećeš me valjda odbiti? - upitao me je dvosmisleno i, uz mangupski pogled, privukao u zagrljaj. Nakon samo pola godine hodanja Tomislav me zaprosio. Iako sam u njega bila ludo zaljubljena, dvojila sam trebam li ući u brak nakon tako kratkog poznanstva.

- Tatjana, oboje radimo i super nam je zajedno. Starci su mi prepustili stan, što znači da imamo i gdje živjeti - nabrajao je razloge zbog kojih se trebamo vjenčati. Palo mi je na pamet da mi još ni jednom nije rekao da me voli. Sjedili smo u njegovu novom autu, o kojemu je pričao punih pola sata, nakon čega me je iznenada zaprosio. On je gledao u mene, a ja kroz prozor.

- Što ti je? - upitao me nekako nestrpljivo.

- Tomo, voliš li ti mene? - konačno sam ga pogledala gotovo sa strepnjom. Tomislav je, na moje iznenađenje, prasnuo u smijeh.

- Kakvo pitanje? Naravno da te volim. Zar bih te prosio da te ne volim? Ti si prava cura za mene, Tatjana. To su mi i starci rekli. Pametna, vrijedna, zgodna. Mama kaže da je vrijeme da se oženim, inače ćeš mi pobjeći - privukao me u zagrljaj, a ja sam odahnula. Ipak me voli. Zašto bi me inače želio oženiti, samoj sebi djelovala sam smiješno.

Nakon vjenčanja uselili smo se u veliki stan u centru Zagreba, u kojem je dotad Tomislav živio s roditeljima. Oni su se preselili u kuću Tomislavove bake, koja je nedavno ostala udovica. Moja svekrva, naime, nije svoju majku željela smjestiti u dom te su se preselili k njoj u veliku katnicu u predgrađu.

- Sva sreća što sam jedinac. Zamisli da nas je troje djece kao kod tebe. Dobio bih samo trećinu stana i morao godinama rintati za stambeni kredit - komentirao je moj suprug, nakon što sam mu predložila da malo preuredimo stan.

- Napravi sve po svome, dušo. Znaš da ja nemam smisla za interijer. Meni će se sve svidjeti - dao mi je svu slobodu u renoviranju i, naravno, otvoren račun za sve troškove.

- Blago tebi, Tatjana. Rekla sam ti ja da je Tomo prilika koja se ne propušta - Petra me je gledala pomalo zavidno dok sam birala kojom ću bojom obojiti spavaću sobu. I samoj mi je u početku braka sve izgledalo idealno. Suprug mi je prepustio uređenje stana, a prije braka pronašao mi je i posao prevoditeljice u jednoj firmi. Imala sam dobru plaću i potpunu slobodu u vođenju domaćinstva. Bila sam odlična kuharica i Tomislav ni na što nije imao primjedbi.

- Tomo, ništa ne govoriš. Kako ti se sviđa? - čekala sam nestrpljivo da prokomentira novi izgled naše spavaće sobe u kojoj su upravo montirali pokućstvo koje sam u katalogu birala danima. Tomislav je stigao s posla i provirio u sobu.

- Nije loše. Znaš da se meni sviđa sve što ti napraviš - poljubio me u obraz i krenuo u hodnik.

- I to je sve? - bila sam razočarana njegovom reakcijom jer je spavaća soba doista bila prekrasno uređena.

- Tatjana, tek sam stigao. Soba kao soba. Rekao sam ti da možeš potrošiti koliko hoćeš. Danas sam na poslu imao ludnicu. Neki kreten je pobrkao fakture i morao sam… Ma, duga je to priča. Umirem od gladi - bacio je jaknu na vješalicu i otišao u kupaonicu.

Obuzela me gorčina. Bilo bi mi draže da sam sobu trebala urediti s mnogo manje novca, a da je on cijenio i pohvalio moj trud. Sve sam više shvaćala da je Tomislav sebičan. Uz to, počela me mučiti i pomisao da je u brak sa mnom požurio jer su se njegovi roditelji odselili k baki, pa mu je dobro došao netko tko će voditi kućanstvo. I majka mu je savjetovala da je vrijeme da se oženi, prisjećala sam se sa strepnjom. Svoj sam brak sve više doživljavala kao neki poslovni dogovor. On je stalno radio i bio zaokupljen svojim poslom. Nikad me nije upitao kako sam ja provela dan ili imam li nekih problema na poslu. Kad je moja mlađa sestra iznenada dospjela u bolnicu na operaciju slijepog crijeva, ni jednom me nije upitao kako joj je. Kad sam svoje sumnje povjerila Petri, bila je iznenađena:

- Tatjana, s tobom nešto nije u redu. Pa svaka žena na tvom mjestu bila bi presretna što joj muž ništa ne prigovara - Petra nije shvaćala moje neraspoloženje.

- Nije stvar u tome. Njega uopće ne zanima što ja radim ili što želim. Toliko sam se trudila oko te sobe, a on kaže "soba kao soba". Očekivala sam više od braka. Ali Tomislav je posvećen samo svome poslu.

- Ne razumijem te. Imaš potpunu slobodu raditi što hoćeš. Biserku muž ne pušta samu ni na kavu - komentirala je situaciju kod zajedničke prijateljice koja se nedavno udala, te još dodala:

- Valjda je bolje tako nego da te drži u četiri zida kao Biserku.

Požalila sam što sam joj se povjerila. Kad sam ubrzo shvatila da Tomislav nimalo ne žudi za djecom, moje razočaranje brakom još se povećalo. Nakon što sam mu predložila da od bivše radne sobe njegova oca napravimo dječju sobicu, lice mu se smračilo:

- Ni govora. To će i dalje biti moja radna soba.

- Ali ti uglavnom radiš u dnevnoj sobi. Kada si doma - podsjetila sam ga ironično, jer je Tomislav veći dio dana provodio u svom uredu, a kod kuće je tek ponekad radio za računalom.

- Svejedno. Ovo ostaje radna soba. Uostalom, nemamo djecu - ustanovio je glupo.

- Ali ćemo ih imati. Valjda želiš djecu? - odjednom me obuzeo strah. Shvatila sam da o tome nikad nismo razgovarali jer sam ja podrazumijevala da oboje želimo djecu.

- Nemam ništa protiv djece, Tatjana. Ali ne još. Pa tek smo kratko u braku.

- Godinu i pol - precizirala sam.

- Zar je već toliko prošlo? - našalio se neuspješno. Kad je vidio moje ozbiljno lice, dodao je pomirljivo:

- Doći će i djeca na red. Kad proširimo firmu, imat ću veću plaću. Moći ćemo si priuštiti i veći stan - nastojao me oraspoložiti besmislenim prijedlogom jer smo već imali dovoljno velik stan. Vjerovala sam ipak da je moje neraspoloženje privremeno i da će Tomislav s vremenom uvidjeti da se i on mora potruditi da naš brak bude uspješan. Kad je te večeri konačno došao kući, odahnula sam.

- Konačno. Moram ti ispričati o Ivanovu posjetu - započela sam, ali me je odmah grubo prekinuo:

- Poštedi me večeras. Slovenci su odustali od posla. Cijeli dan pregovora ni za što - ljutito je odbacio aktovku u kut.

- Žao mi je zbog toga, ali molim te, saslušaj me. Obećala sam tvom rođaku da ćeš ga večeras nazvati. Ostavio je broj.

- Tatjana, čuješ li ti mene? Umoran sam kao pas. Idem pod tuš i u krevet.

- Nemoj tako sa mnom razgovarati! Riječ je o teško bolesnom djetetu - konačno sam povisila glas, pa me iznenađeno pogledao.

- Mogu li se prvo istuširati? - ljutito me upitao. Nakon pola sata konačno sam mu uspjela ispričati o Ivanovu posjetu. Na satu je već bilo devet.

- Nije tako kasno. On je u hotelu i čeka tvoj poziv. Očajan je i, molim te, reci mu da ćeš taj test obaviti čim prije - završila sam svoje izlaganje. Tomislav, koji me je dotad šutke slušao, vrtio je iznenađeno glavom:

- Ne mogu vjerovati što tražiš od mene! Da se podvrgnem opasnoj operaciji zbog nekog tamo Engleza kojeg u životu nisam vidio. I kada bih to trebao napraviti, Tatjana? Možda sutra! A preksutra moram na put. Slovenci su nas odbili, ali imamo priliku kod Mađara. Zato preksutra s Davorom putujem u Budimpeštu. Dakle, kao što vidiš, nemam ni želje ni vremena za bilo kakvo testiranje koštane srži ili čega već ne - izgovorio je hladno i ironično.

Bila sam šokirana njegovim odgovorom, toliko da neko vrijeme nisam znala što bih rekla. On je moju šutnju, kao i obično u posljednje vrijeme, pogrešno protumačio.

- Vidiš i sama koliko je to glupa ideja, Tatjana. Malome će već netko pomoći. To je u Engleskoj, tamo imaju super zdravstvo. Idemo u krevet - ustao je s kauča.

- Ne mogu vjerovati da odbijaš! Riječ je o šestogodišnjem djetetu, sinu tvog prvog rođaka, a ne o nekom Englezu. Ti si mu zadnja šansa - ponovila sam Ivanove riječi.

- Zar je tebi važnije tuđe dijete od zdravlja tvoga muža? - ljutito me upitao.

- Tvoje zdravlje time ne bi bilo ugroženo. Kako možeš biti tako sebičan?

- Sada sam sebičan, je li? Koliko sam ti samo novca dao za uređenje stana? I slobodne ruke da radiš po svome. To mi je hvala. Doista nisam očekivao ovakve probleme u braku, Tatjana.

- Ti nisi očekivao? A ja? Ugađam ti u svemu, a ti me nikad nisi upitao ni kako mi je. Služim ti samo kao sluškinja - izbacila sam iz sebe nastojeći ljutnjom prikriti tugu. Strahovala sam da ću svakoga časa briznuti u plač. Bila je to naša prva velika svađa.

- Da sam htio sluškinju, bio bih zaposlio neku - odbrusio mi je i izišao iz sobe.

- Možda si i trebao! - doviknula sam za njim. Potisnula sam suze i posegnula za Ivanovom posjetnicom. Osjećala sam se grozno. Kako da mu javim da njegov rođak ne želi pomoći njegovu bolesnom jedincu? Ipak, kako je vrijeme odmicalo, shvaćala sam da trebam nešto napraviti. Ivan kao na iglama očekuje poziv, bila sam uvjerena.

- Oprostite što vam se tek sada javljam, ali Tomo je tek maločas stigao - počela sam blago i s osjećajem krivnje.

- Rekli ste mu? - upitao je pun nade.

- Da, ukratko. Znate, nije odbio, samo ima nekih problema na poslu. Zapravo, u Tomislavovoj firmi, pa će preksutra morati neodložno na put - mucala sam, osjećajući se posramljeno. No, nisam imala snage priznati istinu. Uz to, još sam vjerovala da će se Tomislav predomisliti. Bio je ljut zbog neuspjela sastanka, a ja sam ga zaskočila s takvim zahtjevom, pronalazila sam opravdanje za njegovo ponašanje.

- Shvaćam vas, Tatjana. Ipak, bilo bi mi drago da se čujem s njim - zatražio je ljubazno, iako sam osjetila da je razočaran što se stvari ne odvijaju brže.

- Otišao je u krevet, ali sutra će vam se javiti. Doista - srce mi je udaralo snažno jer nisam bila navikla nekoga zavlačiti i lagati.

- Razumijem. Pa dobro, dan-dva ne igra ulogu. Ja ću ostati u Zagrebu barem do preksutra. Ali onda moram natrag. Zbog Denisa.

Pozdravili smo se, a ja sam ostala prespavati na kauču. Sutradan sam pokušala ponovno nagovoriti supruga.

- Molim te, Tomo, razmisli još jednom. Dječak je na samrti. Ako to ne napraviš, peći će te savjest - gledala sam ga molećivo, a on mi je uputio sumnjičav pogled:

- Zašto ti je toliko stalo? I kakav je zapravo taj tip? Nisi se valjda zagledala u njega?

- Ti nisi pri sebi! Kako samo možeš. Radi se o bolesnom…

- Šalim se, Tatjana. Dobro, vidjet ću. Kad se vratim iz Mađarske… - počeo je pomirljivo, ali prekinula sam ga:

- Ali Ivan se za koji dan vraća u London. Očekuje tvoju odluku što prije.

- Čini se da si detaljno upoznata s njegovim planovima - lice mu se opet uozbiljilo.

- Ivan je tvoj rođak, a ne moj - hladno sam rekla.

- Po tvojoj reakciji reklo bi se da je obrnuto - ispio je kavu i ustao od stola. U prolazu me ovlaš poljubio u obraz.

- Danas imam brdo posla, a sutra rano putujem. Nazovi ga i reci mu da ću razmisliti. Nije to samo tako leći na operacijski stol. Može nešto poći po zlu, a vjerojatno je i bolno - komentirao je pri izlasku. Zaboga, on nije samo sebičan, već je i kukavica, bila sam osupnuta njegovom reakcijom. Čim sam stigla na posao, nazvala sam Ivana. Dogovorili smo susret jer nisam o tome željela telefonom. Tako sam već na pauzi za ručak sjedila u restoranu hotela u kojem je odsjeo.

- Kako je Denis? - odmah sam ga upitala.

- Nije dobro, na žalost. U bolnici je, na intenzivnoj. Razgovarao sam s Lucy, sestrom moje pokojne supruge. Ona i njen suprug pomažu mi puno otkako je Sandra poginula - spustio je pogled.

- Tako mi je žao. Supruga je bila Engleskinja? - zanimalo me.

- Da, upoznali smo se na studiju. Ja sam u London otišao studirati germanistiku. Inače, moj otac Goran je dugo živio u Engleskoj. Roditelji su bili razvedeni, a ja sam živio s majkom - objasnio je.

- Niste nikad upoznali Tomislava?

- Na žalost, nisam. Otac je sa svojima bio u svađi i rijetko je odlazio u Hrvatsku. A ja sam opet bio bliži s majčinom obitelji. A vi, Tatjana? Imate li vi i Tomo djecu?

Odmahnula sam glavom i zagledala se u jednu točku ispred sebe na stolu. Grlo mi se iznenada stegnulo. U tom času bila sam posve sigurna da je moj brak s Tomislavom promašaj. Čak više nisam bila sigurna ni volim li ga.

- Tatjana, što je? Ako sam nešto pogrešno rekao…

- Ne, ne, niste vi krivi. Samo, ako Tomislav ne bude mogao biti donor, možda bih mogla ja… - i samu me iznenadio prijedlog.

- Zaboga, Tatjana! Hvala vam na tome, ali to je gotovo nikakva mogućnost. Kad bi to bilo tako jednostavno, Denis ne bi bio u takvoj opasnosti - dodao je tiho, a onda nakon kraće šutnje rekao:

- Nešto drugo vas muči, zar ne? Niste mi rekli potpunu istinu?

Pogledala sam ga sa strahom. Njegov je pogled bio blag, gotovo sućutan.

- Tomislav nije pristao, zar ne? Naslutio sam to još jučer. Nije se želio ni javiti na telefon.

- Ne, nije bilo tako… - odmahnula sam glavom.

- Uvijek volim znati na čemu sam. Vi niste nimalo odgovorni za tu situaciju. Samo bih želio da mi kažete istinu, Tatjana - zatražio je. I tako sam mu priznala da Tomislav želi razmisliti, zatajivši da je najprije odlučno odbio.

- Nemam baš vremena. Sutra moram natrag. Jasno mi je da ne mogu nikoga natjerati da ide pod nož - rekao je da mi olakša grižnju savjesti koja se jasno vidjela na mom licu.

- Sigurna sam da će pristati - pokušala sam ga uvjeriti. Ustali smo i Ivan mi je pridržao jaknu. Na trenutak smo se slučajno dodirnuli prstima. Pogledala sam ga u oči, osjećajući kako mi lice oblijeva rumenilo. Osmjehnuo se.

- Kako bilo, drago mi je da sam došao u Zagreb i upoznao vas. Da su okolnosti drukčije… - zastao je gledajući me u oči. Njegove su riječi bile dvosmislene i to smo oboje osjetili.

- Želim reći da bi naš razgovor zasigurno protekao ugodnije. Možda bih tada uspio upoznati i svog rođaka - pokušao se našaliti, iako sam znala da je očajan i u strahu za sina.

- Dajte mi neki kontakt. Nazvat ću vas čim Tomislav donese odluku - zatražila sam.

- Na posjetnici je i moj broj u Londonu - objasnio je, te smo se uputili na ulicu. Osjećala sam da želim još puno toga doznati o njemu, ali razum mi je govorio da to ne bi imalo nikakva smisla. Ja sam bila u braku, a on se vraća bolesnom sinu u Englesku.

Pogledi su nam se ponovno susreli. Ovaj put nisam ni pokušala sakriti koliko mi se sviđa. Osjećala sam da ionako nemam što izgubiti. Još nikad nijedan muškarac na mene nije ostavio tako snažan dojam na prvi pogled.

- I meni je drago što smo se upoznali, Ivane - rekla sam mu iskreno. Prihvatio je pruženu ruku i neko je vrijeme zadržao u svojoj:

- Volio bih da se ponovno čujemo, Tatjana. Bez obzira na sve. Ali ako ne nazovete, razumjet ću. Neću ni Tomislavu zamjeriti. Ipak je to velika žrtva - rekao je velikodušno. Bila sam bez riječi, posve dirnuta i zatečena.

- Sve će biti dobro. Vidjet ćete - prošaptala sam stisnuta grla. Kimnuo je glavom, a ja sam se zaputila na drugu stranu ceste. Kad sam se okrenula, Ivan je i dalje gledao za mnom. Mahnula sam mu.

Odustala sam od daljnjeg nagovaranja supruga, shvaćajući da ga time samo iritiram. Tek kad se vratio s puta, odlučila sam još jednom pokušati. No ovaj me put Tomislav preduhitrio:

- Čuj, napraviti ću onaj test. Razgovarao sam s Davorom dok smo se vraćali iz Budimpešte. Njegov brat je doktor. Davor kaže da to nije rizično, ali da je mala vjerojatnost podudarnosti.

- Davor ti je to rekao? - iako sam bila sretna što je pristao, pogodilo me saznanje da ga je kolega uspio uvjeriti da pomogne dječaku, dok je moje nagovaranje onako grubo odbio. To me još jednom uvjerilo da nimalo ne cijeni moje mišljenje niti mari za moje želje.

- Što je sada? Nisi li to željela? - podrugljivo me upitao vidjevši moje i dalje ozbiljno lice.

- Drago mi je što si uvidio da je to humana gesta. Hoćeš li ti javiti rođaku vijest? - predložila sam mu dok mi je srce brže zakucalo. Nadala sam se da će odbiti.

- Nazovi ga ti. I dogovori sve s doktorima. Samo mi reci kada i gdje da dođem. Idem javiti Petru da smo Davor i ja sve sredili s Mađarima - ponovno mu je u glavi bio samo posao. Njegovoj odluci da pomogne Denisu vjerojatno je pripomogao uspješan poslovni put u Mađarsku. Bio je zbog toga raspoložen, a Davor mu je još rekao da se nema oko čega brinuti ako pristane na testiranje, shvaćala sam ogorčeno.

Iako sam od tog trenutka mislila samo o tome kako ću Ivanu javiti dobru vijest, bila sam sigurna da s Tomislavom više ne želim ostati u braku. Prvi put otkako smo se vjenčali, bila sam sretna što nemamo djecu. Razvod će stoga biti bezbolan. Nije me zanimala njegova imovina, željela sam jedino slobodu. Nemili događaj posve mi je otvorio oči. Sva sreća što sam na vrijeme shvatila kakav je, razmišljala sam. Nisam mogla ni zamisliti da taj sebični muškarac postane otac mojoj djeci. Čim je otišao u ured, okrenula sam Ivanov broj u Londonu. Na moje razočaranje, javila se automatska sekretarica. Uspjela sam sastaviti tek par suvislih, ali nespretnih rečenica o tome da je Tomislav spreman pristupiti testiranju.

Ivan me te večeri nije nazvao. I sutradan sam čekala njegov poziv, ali telefon je ostao nijem. Zar je nešto pošlo po zlu? Možda je Denis preminuo, strašna pomisao nije mi dala mira. Prošao je tjedan dana otkako se Ivan vratio kući. Tomislav me ni jednom nije upitao jesam li ga zvala. Možda je na sve već bio zaboravio.

I onda je iznenada zazvonio moj mobitel. Upravo sam se vraćala s posla. Nepoznati broj na zaslonu izazvao je u meni trenutačno uzbuđenje. Sigurno je Ivan. Što li će mi reći? Javila sam se sa strepnjom i odmah prepoznala njegov glas.

- Tatjana, Ivan je. Oprostite što se nisam ranije javio - počeo je odmah s isprikom.

- Nema veze. Ostavila sam vam poruku o tome da je Tomislav …

- Da, čuo sam, ali nisam vas stigao obavijestiti. Sve do sada - čula sam što govori, ali nisam mogla odrediti njegovo raspoloženje jer je veza bila prilično loša.

- Je li sve u redu? Čujete li me, Ivane?

- Da, čujem vas. Tatjana, Denis je operiran. Prekjučer. Upravo dolazim iz bolnice.

- Operiran je? - uzviknula sam iznenađeno.

- Da, pronašli su donora. Sve se dogodilo iznenada, neočekivano. I prošlo je dobro. Jučer je još bilo kritično, ali sada je moj Denis izvan životne opasnosti. Svejedno vama i Tomislavu od srca zahvaljujem - glas mu je bio uzbuđen i zadovoljan.

Odahnula sam, zanemarivši njegove posljednje riječi zahvale. Tomislav ih zasigurno nije zaslužio.

- Tako mi je drago, Ivane. Najvažnije je da je Denis dobro. I da se oporavi.

- Hvala vam. Kako ste vi, Tatjana?

- Pa nije loše. Stvarno mi je drago zbog vas. I zbog Denisa, naravno - žarko sam mu željela reći da sam cijeli tjedan mislila samo na njega, ali nisam se usuđivala biti tako iskrena. Uostalom, on nije znao da se namjeravam razvesti, a možda mu to ne bi ni bilo važno, zaključila sam osjećajući odjednom neku prazninu u duši. Na liniji je nastao tajac, pa sam čak pomislila da se veza prekinula.

- Ivane, jeste li još tu? - upitala sam skoro sa strahom.

- Tu sam, Tatjana. Volio bih, mogu li vam napisati mail? Nemam adresu, ali pošaljite mi sa svoga barem rečenicu tako da mi ostane adresa. Znam da je to glupo, ali…

- Nije glupo. Napisat ću vam mail večeras - obećala sam izvan sebe od sreće.

Javila sam mu se još istog popodneva. Mailovi su tada krenuli jedan za drugim, i svaki put su bili sve duži i sve prisniji. Ivan je, između redaka, zasigurno mogao pročitati da je moj brak u krizi. Kad sam smogla hrabrosti zatražiti od Tomislava razvod, prošla su dva mjeseca otkako je Denis operiran. Dječak se u međuvremenu oporavio i izišao iz bolnice, a ja sam se s Ivanom putem interneta čula gotovo svakodnevno. U pismima više nisam ni spominjala supruga.

- Razvod? O čemu ti to pričaš? Jesi li skrenula s pameti, Tatjana? - Tomislav je bio iskreno zaprepašten. Očito nije ni naslutio što se sa mnom u posljednje vrijeme zbiva. I da sam već mjesecima zaljubljena u drugoga. Ništa mu nije bilo sumnjivo, sve dok sam šutjela i obavljala kućanske poslove. Uopće me nije poznavao, niti se trudio upoznati me. Srećom, ja sam njega na vrijeme upoznala, mislila sam gledajući ga hladno.

- Ne volim te više, Tomislave. Ako sam te ikad uopće voljela - gotovo s užitkom priopćila sam mu razlog zbog čega želim razvod.

- Imaš drugoga? Tko je taj? Netko s posla? - povisio je glas. Bio mu je povrijeđen samo ponos, ništa više.

- To se tebe ne tiče. Želim razvod!

- Ne računaj da ćeš bilo što dobiti? Moj odvjetnik je tatin prijatelj i…

- Sram te može biti. Briga mene za tvoj novac. Samo te ne želim više nikad vidjeti, sebični gade! - izbacila sam iz sebe, a onda je na mom obrazu odjeknula pljuska.

- Oprosti, nisam te želio udariti - ispričao se brzo, ali ja sam već izišla iz kuće.

- Idem do sestre. Pokupit ću svoje stvari sutra, dok budeš na poslu. To, valjda, mogu? - dobacila sam mu. Bez riječi, zalupio je ulaznim vratima. Te sam večeri Ivanu otvorila dušu. Priznala sam mu da se razvodim i da sam zaljubljena u njega. Sa strepnjom sam čekala njegov odgovor. Svakih pet minuta provjeravala sam na sestrinom računalu poštu. A onda mi je zazvonio mobitel.

- Tatjana, ja sam. Nisam ti želio odgovoriti mailom. Ljubavi, i ja tebe volim. I ja sam se u tebe zaljubio na prvi pogled. Samo onda sam bio izvan sebe zbog brige za Denisa. Inače te ne bih samo tako ostavio. Unatoč tvome braku - izgovorio je u jednom dahu.

Bile su to najljepše riječi koje sam čula. Kad sam nakon dva mjeseca u zračnoj luci ugledala Ivana, pored kojeg je koračao šestogodišnji dječak, shvatila sam da me je do njega zapravo doveo brak s Tomislavom, kojem tako na neki čudan način dugujem pronađenu sreću.