ISTINITA PRIČA: 'Neodoljivi šarmer pretvorio se u pijanca! Kriza srednjih godina poklopila se s recesijom!'

S njim nikad nije bilo dosadno. Slaviša je bio veseljak, šaljivdžija, imitator, pjevač, svirač, plesač, ma sve što se poželjeti može. Imati njega u društvu, bila je najbolja garancija da će se svi dobro zabaviti. Ništa nije moglo poći po zlu ako je on bio prisutan. Aparatura se pokvarila? Nema muzike? I ne treba, sad će on s prijateljima složiti klapsku pjesmu. Od boca, čaša, pribora za jelo stvorit će instrumente.

Ljudi su umorni i nije im do zabave? Ma samo im se čini, dovoljno je da Slaviša ispriča anegdotu, našali se na nečiji račun pa da svi živnu. Voljeli su ga i rodbina, i prijatelji i šefovi. Neprijatelja mislim da nije ni imao. Osim sebe samog. Jednostavno nije znao reći ne.

Često se znalo dogoditi da krene kući s posla, ali ga netko pozove na piće i začas se okupi društvo. A zaista nema smisla napustiti društvo koje se tek počelo dobro zabavljati, zar ne?

Ja se nisam žalila na njegove izostanke takve vrste. Štoviše, bila sam na neki način ponosna na njega. Bilo je lijepo imati muža s kojim si svugdje dobrodošao. Dodam li da je bio vrijedan majstor svoga zanata i pažljiv suprug, ispada da je sve bilo kako treba biti. I bilo je. Sve dok nisu počeli problemi.

Ne postoji neki dan, neki događaj otkad je sve krenulo nizbrdo. Nije nam se dogodila nikakva iznenadna tragedija, nitko nije obolio od neizlječive bolesti, ništa, ama baš ništa što se ne događa i drugim obiteljima. Svejedno je sve krenulo nizbrdo. Prvo polako, neprimjetno, a onda kad se zakotrljalo, pomoći nije bilo dok nije stiglo do dna i razbilo se.

Ali život ima svoja pravila. Stvari koje se dok smo sasvim mladi "događaju samo drugima", počnu se događati i nama. Prvo su počeli pobolijevati njegovi roditelji. I tako njegova roditeljska kuća više nije bila samo mjesto okupljanja braće i sestara, nego i mjesto gdje smo se sastajali da podijelimo dužnosti oko brige za onemoćale roditelje. Postalo je tužno odlaziti u tihu kuću koja je nekad vrvjela životom. U dvorištu više nije bilo unučadi ostavljene na čuvanje, nije bilo ni kokoši, ni pataka, ni gusaka. Čak je i stari pas morao biti uspavan. Slaviša više nije bio bezbrižan, nego brižan i požrtvovan sin.

A sve se to poklopilo s odlaskom naše djece na studij. Nekako su prebrzo odrasla i krenula svojim putem. I iz naše je kuće nestalo strke, bratskih svađa, traženja tenisica, lopti, zvonjave telefona. Sve je bilo mirno, sterilno čisto i uredno. Toliko uredno da su i meni nedostajale razbacane trenirke po foteljama, knjige ostavljene na kauču, neoprane šalice u sudoperu. Čak su mi nedostajale i hrpe rublja za glačanje. Život je odjednom postao miran i neugodno uredan.

Da je barem i život oko nas bio miran i uredan, možda nam se to ne bi dogodilo. Ali nije. Opća kriza nadvila se nad naše živote. U početku to nismo primjećivali, ustvari nismo željeli primijetiti. Kad su neki prijatelji ostali bez posla, šutke smo suosjećali s njima, ali smo vjerovali da će se uskoro snaći.

- Neće nam biti kao što je bilo - tješili smo se - ali bit će nekako. A ruku na srce, živjeli smo previše opušteno. Zaboravili smo piti običnu vodu, hodati pješice, družiti se po dvorištima. Tako smo se sa smiješkom tješili, ali smo s vremenom sve manje počeli vjerovati sebi samima.

Omiljeni sport, ribolov, postao je luksuz, jer kad se zbroje članarine, oprema, benzin za odlaske na omiljena mjesta, ne isplati se. No, i bez toga se može. Imamo mi i kod kuće što raditi. Roštiljati se može i u dvorištu. Jedanput kod ovih, drugi put kod onih prijatelja. Može, ali su neki od prijatelja počeli izostajati. Ne žele u goste ako ne mogu i sami pozvati.

A i počeli smo računati. U dućanu sam srela Marka kako zbraja koliko točno treba odrezaka vratine ako nas dođe toliko i toliko. Bilo mu je gotovo neugodno, ali nije više bio u prilici da kupi hrpetinu mesa jer "neće se baciti, pojest će već netko". Taj put mi roštilj kod njih nekako nije prijao, iako je Marko bio najbolji roštilj-majstor među nama. Slaviši nisam ništa govorila, ali mi se učinilo da ni on nije imao apetita kao inače.

A onda se dogodilo ono čega smo se pribojavali. I firma u kojoj je Slaviša ostavio svoju mladost i enuzijazam morala se restrukturirati. Tako se to službeno zvalo, u biti smo znali što znači. Došao je novi gazda kojeg nije briga za prošlost. Zanima ga samo sadašnjojst, a ona je takva da ne može zadržati sve zaposlene. Netko će morati dobiti odkaz.

Slaviša je danima šutio, a onda sam odlučio otići u mirovinu. Nije to izričito rekao, ali ja sam znala da ne želi ugledati svoje ime na popisu onih koje firma otpušta. Radije će otići sam.

- Pa dosta sam u životu radio. Djeca, eto, završavaju školovanje, u kući imamo sve što nam treba. Bavit ću se malo svojim voćnjakom, vinogradom, a možemo kupiti i koju živinu. Zar mi ne bismo znali uzgojiti vlastite piliće?

Sve je to bila istina, ali ustvari se Slaviša bojao onoga što nas čeka. Nije se morao bojati, uz malo pažnje i dobro gospodarenje mogli smo sasvim solidno živjeti, ali eto on se uplašio, odškrinuo vrata crnim mislima. A kad se ona jednom odškrinu, brige potrebne i nepotrebne rastu, bujaju, uvlače se u nas i kroz najmanje pore.

A zabrinut čovjek nije baš zabavno društvo. Slaviša je to znao pa nije želio da ga itko vidi takvoga. Sve češće se povlačio u osamu vinograda, voćnjaka ili jednostavno u fotelju. Sjedio bi s čašom pred TV aparatom i gledao i najgluplje programe na koje nekad ne bi potrošio ni sekunde vremena.

Ja sam odlazila i dolazila s posla i točno znala u kojoj ću ga pozi ostaviti, a u kojoj zateći kad se vratim. On nije bio alkoholičar, daleko od toga, ali se broj praznih pivskih boca u podrumu povećavao. Čaša mu je sve češće počela praviti društvo. S piva je prešao na vino, a ni rakija mu nije ostala strana.

Kad bih mu nešto oprezno natuknula na tu temu da mi se ne sviđa to što vidim, samo bi odmahnuo rukom i nastavio gledati neki bezvezni film. Nije htio sam sebi priznati, ali poslove koje je planirao sve je češće ostavljao za sutra jer mu se "danas eto baš nešto ne radi". A posao je važna stvar u životu svakog čovjeka. I onda kad je najteži, on donosi zadovoljstvo. Lijepo je ujutro znati što te čeka, što moraš obaviti, a navečer zaspati umoran od obavljenog posla.

Zabrinutost je sve više prelazila u mrzovolju. Govorio je sve manje, a i kad bi progovorio, bilo je to da bi nešto prigovorio. Nisam znala kako reagirati. Počela sam ne žuriti s posla kući. Nije mi se išlo u tu otužnu atmosferu koja je zavladala među nama. Ni ja sama sebi nisam htjela priznati, ali danas dobro znam da sam bježala od kuće. Tražeći neko mjesto gdje ću se ljudski osjećati i gdje će mi biti ugodno, sjetila sam se svog mladenačkog neispunjenog sna. U jednom razdoblju svog života željela sam postati slikarica. Podsjetila me na to obavijest na vratima pučkog učilišta pokraj kojeg sam svaki dan prolazila. Započinjala je s radom grupa u kojoj i osobe treće dobi mogu učiti slikati. Nije mi dala mira. Da se upišem na taj tečaj? Nije li prekasno bilo što započinjati u ovim godinama?

Svoje sam razmišljanje povjerila Vesni, prijateljici iz djetinjstva.

- Prekasno započeti?! - uzviknula je. - Miro, što znači prekasno? Nikad nije prekasno da učiniš nešto dobro. Osim toga, ti uopće ne započinješ. Ti samo nastavljaš tamo gdje si stala. Sjećam se samo kako su te nastavnici likovnog hvalili. Dobivala si i nagrade na nekim izložbama, zar ne?

- Ma nisu to bile neke ozbiljne izložbe. Dječje...

- Ozbiljne ili ne, dječje ili ne, ali tvoji su radovi svugdje dobivali nagrade. Moje nisu ni slali. Dakle? Nemaš što čekati. Upisuj se odmah. Iz ovih stopa.

Poslušala sam je. Kupila sam pribor za slikanje i kad god bi me obuzele teške misli, odlutala u svoj svijet boja.

Slaviša u početku nije ni registrirao da sam se počela baviti slikanjem. On više uopće nije primjećivao da bilo što radim, a ja sam mu prestala pričati kako sam provela dan, što mi se dogodilo, što želim, planiram. Njemu to ionako nije dopiralo do mozga. Bilo mu je važno samo da ima što pojesti, što popiti...

Tonuo je sve dublje. Dok je on tonuo, ja sam izranjala. Išla sam prema nekom novom vedrom nebu i suncu. Razmak između nas postajao je sve veći.

Što sam se ja više veselila svojim satovima slikanja, to je on postajao mrzovoljniji. Prigovarao je za svaku sitnicu, tražio razlog za svađu. Nije bio glup da ne shvati da je zaglibio u živo blato dok ja letim prema nebu. Postao je ljubomoran na moju životnu radost.

Pokušala sam s njim razgovarati o nama, o njemu, o djeci, o situaciji u kojoj smo se našli. Uvjeravala sam ga da je potrebno samo malo dobre volje pa da opet sve bude po starom. Da opet bude onaj moj vedri, duhoviti, šarmantni muž na kojem su mi prijateljice zavidjele. Ništa nije pomagalo. Naši razgovori na tu temu kao da su ga gurali još dublje u kal. Sjećanje na to da je nekad bio nešto drugo kao da mu je bilo uteg na nogama, umjesto da budu krila koja će ga podići. Pio je sve više, postajao mrzovoljniji, agresivniji. Bilo je pitanje dana kada će podignuti ruku na mene.

A onda se napokon i to dogodilo. Kažem napokon jer je naš odnos postajao kao bolni čir koji raste. Nismo ga se mogli riješiti dok ne pukne. Trebalo je istisnuti sav gnoj ako smo željeli izlječenje.

Zbilo se to nakon moje izložbe. Bilo bi glupo umišljati si da sam postala slikarica, da je ta izložba događaj od prvorazrednog značaja za naš grad. Nikome od nas slikarstvo nije bilo profesija nego razbibriga i uljepšavanje života, ali radovali smo se kao djeca: birali slike, izrađivali pozivnice za članove obitelji, prijatelje, rođake, susjede.

Slaviša je rekao da će doći, ali se na kraju nije pojavio. Prijatelji su pitali za njega, ja sam izmišljala razloge nedolaska, ispričavala ga i sa strepnjom iščekivala da vidim što ću naći kod kuće.

Moje su se strepnje pokazale opravdanim. Našla sam ga totalno pijanog, oko njega prazne flaše i bljuvotine. Bilo je suvišno bilo što reći. Umjesto da te večeri zaspim vesela nakon lijepih riječi koje su mi uputili poznati i nepoznati posjetitelji, noć sam provela plačući. Bila sam najosamljeniji stvor na cijelome svijetu.

Nadala sam se da će mi jutro donijeti olakšanje. Da će se otrijezniti i naći riječi isprike. Uzalud. Spavao je kad sam otišla.

Popodne ga nije bilo kod kuće. Navečer smo se sreli ne samo kao dva stranca, nego kao dva neprijatelja. Osjećala sam da me mrzi jer mi zamjera što sam našla svoja životna zadovoljstva u svijetu u kojem nema njega. I ja sam sebe ulovila kako ga promatram kao stranca, kao čovjeka prema kojem ne gajim nimalo ljubavi. Više sam se uplašila tog svog, nego njegovog osjećaja. Bila je grozna spoznaja da mi osoba koju sam voljela više od svege, osoba s kojom sam provela divne zajedničke trenutke, osoba koja je otac moje djece, više ne znači ništa. Što se to dogodilo s nama? Zar je tako moralo biti? Može li se još što učiniti za nas?

Potražila sam savjet stručnjaka. Pokušala sam i njega nagovoriti da zajedno potražimo rješenje našeg problema. Na moje molbe odgovorio je šamarom. On nije lud! Kome treba pomoć, neka je potraži gdje treba, a njega neka ostavim na miru. Pale su i gadne riječi koje su više boljele od šamara.

- Vi tu ne možete ništa, ako on sam ne želi pomoć. Spasite sebe iz takve situacije. Pustite ga neka propada dok sam ne uvidi što čini - glasio je savjet stručnjaka.

Tri dana nakon toga spakirala sam svoje stvari i napustila našu kuću. Bio je toliko pijan da nije ni shvatio što se događa.

Prvi su mi dani bili teški. Ne samo dani, i tjedni, i mjeseci. Ali kako je vrijeme odmicalo, nalazila sam svoj mir. Najviše me brinulo što će na sve reći djeca. Hoće li mi zamjeriti što sam ostavila oca? Pa i jesu u početku, ali kad je počeo i njima zagorčavati svaki trenutak boravka u kući, shvatili su zašto sam to morala učiniti. Neki su prijatelji imali razumijevanja za moj postupak, a neki baš i ne. Najgore je bilo s njegovom obitelji. Krenule su svakakve priče o "pravom razlogu" mog odlaska iz kuće, vrebali su na svaki moj korak, postupak, izjavu. Boljelo me, ali odlučila sam sve to stoički podnijeti. Znala sam da Slaviši nitko ne može pomoći ako si sam ne pomogne.

A onda me jednoga dana došla potražiti susjeda. Nije mi baš bilo drago kad sam je ugledala. Pomislila sam da se radi o još jednoj znatiželjnici koja je došla po nove teme za tračeve o tome zbog čega smo se rastali, iako službeni zahtjev nisam bila ni podnijela. Ponudila sam joj kavu i sama sebi obećala da ću pristojno otrpjeti njezino gostovanje, ali da ću je otpremiti bez ikakvih informacija o tome kako, zašto, kada, zbog koga, čega...

Nakon što me, onako reda radi, upitala kako sam, počela se meškoljiti. Osjetila sam da mi nešto želi reći, a da ne zna kako bi. Svojim pitanjima o tome što ima novo u starom susjedsvu ohrabrila sam je da se raspriča.

- Ma susjeda, kako da vam kažem, nisam baš sasvim slučajno došla. Ne znam hoćete li se ljutiti što se miješam u vaš život, ali ako to ne učinim, osjećat ću se krivom dogodi li se nešto loše.

- Pa može li se dogoditi još išta lošije od onoga što nam se dogodilo? - uzdahnula sam.

- Može, može, i upravo sam zbog toga došla. Susjed je nekidan bio toliko pijan da je pao na cesti. Moj ga je muž pokupio i doveo kući. Unijeli smo ga unutra, presvukli. Poslije obišli, odnijeli nešto za jelo... Rasplakao se. Žao mu je zbog svega što se dogodilo. Zna da je kriv, došao bi vas moliti da se vratite, ali kuća je u takvom stanju da ga je sram i pokazati vam kako sada sve izgleda.

Nudile su se neke žene da dođu pospremiti, neke se čak nudile i za kuhanje, pa i više od toga, ali što da vam kažem... Kad je trezan, nije on bedast da ne vidi kamo sve to vodi, pa se onda napije da bi sve zaboravio, i tako u beskonačnost. Ali sad je i bolestan. Napio se, zaspao negdje uz cestu, prehladio se, dobio upalu pluća. Ma grozno, što da vam kažem, a on ne želi da itko zna. Ljutio se kad sam i spomenula da bi trebalo javiti vama ili djeci. I tako nisam ništa pametnije smislila nego doći k vama i sve vam to reći, a vi kako hoćete.

Nije ni trebala dalje govoritii. Već sama činjenica da leži sam kod kuće bolestan, a da to ne želi nikome reći bila je dovoljna. Istog sam se trenutka odjenula i s njom otišla do naše kuće.

To što sam zatekla bilo je kao iz horor filma. Suze su mi same potekle. Prišla sam krevetu. Na prljavoj plahti ležao je čovjek koji nije bio ni sjena mog šarmantnog muža. Čim sam prišla, okrenuo je glavu i zažmirio. Bilo je očito da nema snage pogledati me u oči.

- Odakle sad ti ovdje? Nitko te nije zvao. Odlazi, ne trebam te...

- Kakvo je to pitanje odakle ja ovdje - odgovorila sam blago - Odakle ja u svojoj, našoj kući? A nije istina da me ne trebaš. Trebaš me, i to jako. Upravo kao što i ja trebam tebe - grlo mi se steglo i nisam mogla više progovoriti ni riječi. Sjela sam na rub kreveta i primila ga za ruku.

- Slaviša, nadam se da si uvidio da trebamo jedno drugo. Sada više nego ikad prije.

- Ali ja ne trebam tvoje sažaljenje. Napustila si me, svi ste me napustili....

- Varaš se, ne sažalijevam tebe, nego nas. Nitko te nije napustio. Svi smo cijelo vrijeme tu, samo si ti privremeno napustio nas. I ne samo nas. Napustio si i samoga sebe, krajnje je vrijeme da se vratiš.

Te se večeri nisam vratila u svoj unajmljeni stan. Malo sam pospremila, skuhala čaj, donijela lijekove i zavukla se pod prljavi pokrivač k Slaviši. Stavila glavu na njegove grudi i tiho plakala. Od sreće. Nismo imali ni snage ni potrebe za razgovor. Oboje smo osjećali da smo se ponovno našli.

Upala pluća nije bila ni laka ni bezazlena, ali ja bih se usudila reći da je za njega bila spasonosna. Bio je to prvi i najvažniji korak prema normalnom životu. Ne mogu reći da nije bilo kriznih trenutaka, ali smo ih zajedno prebrodili korak po korak. Isplatilo se stostruko.

Nekad nam je bila najnormalnija stvar živjeti bez stresova, svađa, pijanstva. Ali dok smo to imali, nismo znali cijeniti što imamo. Danas znamo i kako izgleda život natopljen alkoholom, pa zato znamo cijeniti svaki dan proveden u miru i slozi. Uz dobro raspoloženje vratili su nam se i prijatelji, a s njima i posao i novi smisao života.