ISTINITA PRIČA: 'Nasamario sam sponzorušu! Spavala je sa mnom jer je mislila da sam bogat!'

Imam dvadeset i sedam godina i nemam djevojku. Moja mama tvrdi da je to zato što nemam "fine manire", a ja da je zato što nemam novca. Ali što moja mama zna o današnjim modernim djevojkama? Moji su roditelji stariji i još uvijek žive u onim nekim vremenima koja su odavno prohujala. Na primjer, kad izlazim van, s neskrivenim negodovanjem gledaju u moje traperice i moju kosu.

- Zašto se ne odjeneš kako valja, Miroslave? Ono odijelo u tvom ormaru…

Pritom misle na moje jedino odijelo, koje su me natjerali kupiti za svadbu mog bratića Ferde. Navlačili smo se danima oko toga, ali na kraju je ipak njihova bila zadnja.

- … samo sakuplja prašinu. A kad bi se dotjerao, pa malo pošišao, pa obuo ulaštene cipele umjesto tih odurnih tenisica…

- Što bi se dogodilo? - gledam ih s nestrpljenjem. Nije lako imati stare roditelje. Svi govore o jazu generacija, a između mene i mojih je pravi ponor. Oboje blizu sedamdesete, zapravo nemaju pojma što bi bilo dobro za njihova sina, odnosno mene.

- Dogodilo bi se to da bi se djevojke okretale za tobom - smijulji se mudro moj otac kao da je posisao svu pamet ovoga svijeta. Vjerojatno mu kroz glavu prolaze slike njegove mladosti kad je onako sav zalizan i uredan žario i palio među ženama. Jadnik. Nema on pojma kakve danas goropadnice hodaju Zemljom. Možeš ti izgledati i kao sam Apolon, no ako su ti džepovi prazni, bolje ti je da se odmah pokopaš.

- 'Ajde, nemojte me daviti - lijepo ih molim i izlazim u svom standardnom izdanju.

A ondje, pustoš. Istina, hodaju djevojke gradom, nalickane i napirlitane, ali pokraj mene prolaze kao da sam zrak. Jedva da me koja okrzne pogledom. Ako se i dogodi neko čudo pa završim s kojom od njih na kavi, čim shvati da sam običan šljaker i da je jedini prijevoz koji joj mogu ponuditi onaj ZET-a, daje petama vjetra. Sve bi one da ih se vozi u skupim automobilima, da ih se izvodi u luksuzne restorane, da ih se obasipa poklonima. Kad sam svojoj posljednjoj curi za Valentinovo poklonio šalicu sa srcem iz koje viri mali ružičasti medvjedić i ružu, malo je falilo da mi sve to ne baci u glavu. Nije mi, doduše, ništa ružno rekla, ali sam po njezinu ljutitom pogledu jasno vidio kakve su joj namjere. Na žalost, s mojom plaćom skladištara više za poklon nisam mogao odvojiti. Još kad sam joj rekao da je sramota da za jednu ružu na dan zaljubljenih naplaćuju dvostruko više nego inače (dvadeset kuna!!), dva dana kasnije veza je bila gotova.

Dobro, možda mi fali malo smisla za romantiku. Možda mi fali malo onog "šlifa" o kojem pričaju moji starci, ali u duši sam dobar dečko. Kad se zaljubim, učinio bih sve za svoju dragu. Možda nemam auto kojim bih je vozao uokolo, ali zato mi ne bi bilo nimalo teško podignuti je na svoja široka pleća i nositi je piška-lonca kamo god poželi. Karikiram, naravno, ali zaista mi ne bi bilo teško. Možda nemam za skupe restorane, ali umirao bih od sreće jedući s njom hot dog na nekoj klupi u parku. Zar više nema takvih djevojaka?

- Mislim da ti biraš one krive - rekao mi je u više navrata Cobra, moj stari kompić iz djetinjstva. On već pet godina hoda sa Šteficom, curom koju obojica poznajemo još iz vrtića. Štefica je stvarno draga, ali meni se takva veza doima maltene incestnom. Pa ona mi je poput sestre!

- Ti si glupan - kažae mi Cobra svako tolko i, ne obazirući se na moje primjedbe, uživa u svojoj vezi sa Šteficom. A dok on uživa, ja čamim sam.

- Doći će već ona prava - tješi me mama, ali po njezinu pogledu vidim da ni ona sama ne vjeruje u to. Mislim da me otpisala po pitanju ozbiljnih veza jer me čak prestala opominjati kako se trebam odijevati i ponašati. I ja sam samoga sebe otpisao.

Kome uopće treba nekakva veza? Dok si sam, možeš raditi što hoćeš i ponašati se kako hoćeš. Kome treba nečije zvocanje i durenje?

Tako sam počeo razmišljati, no onda su uslijedili neki neočekivani događaji…

Najprije su promjene počele u našoj zgradi. U stanu do našeg živio je stari bračni par i njihova odluka da se presele u starački dom moje je roditelje jako iznenadila.

- Nisam mislila da bi se Fištreki odlučili na takvo što - tresla je glavom moja mama. - Pa nisu tako stari i činili su se još u dobroj formi - govorila je mom ocu. - A znaš li da su dali stan u najam? Bogzna tko će nam sad doći živjeti u susjedstvo. Nadam se samo da neće biti nekakva obitelj s hordom djece. Nisam više za to. Vremena kad sam uživala u dječjoj vici su prošla.

Stari ljudi su stvarno čudni, mislio sam. Bilo mi je smiješno kako se oboje brinu oko nebitnih stvari. Meni je takvo što bilo sasvim svejedno. Ionako smo ubrzo trebali saznati tko će nam biti novi susjedi.

- Ja sam Marta - čuo sam nježni glasić kako se obraća mojoj mami u haustoru.

- Moja prijateljica i ja unajmile smo stan od gospodina Fištreka, tako da ćemo odsad biti susjedi.

- Baš je draga ta Marta. Čini se finom djevojkom - zaključila je moja mama zadovoljno kad se vratila u stan. Srce joj je konačno bilo na mjestu jer je saznala tko će živjeti vrata do nas.

- Pazi sad kad počnu praviti divlje tulume - promrmljao sam srčući svoju jutarnju kavu, na što me otac samo mrko pogledao preko ruba naočala. Shvatio sam. Bilo mi je bolje da šutim pa sam i zašutio.

Sljedeća promjena koja je uslijedila, a koja se meni činila daleko važnijom od novih susjeda u našoj zgradi, odnosila se na dolazak nove tajnice generalnog direktora u naše poduzeće. Kakav komad, pomislio sam kad je prvi put prošla pored mene. Mogla je biti mojih godina. Imala je predivnu crnu kosu koja joj je sezala do ramena. Bila je visoka, no djelovala je još višom na vrtoglavo visokim potpeticama na kojima se kretala poput mačke. Crne čarape na dugim nogama, opasno kratka minica, pripijena majica, raskošan dekolte, krupne zelene oči - sve to oborilo me s nogu čim sam je prvi put ugledao. Takvu bi djevojku trebalo osvojiti, pa onda i umrijeti ako treba, razmišljao sam dok sam je svakodnevno gledao kako na putu do svog ureda prolazi pored skladišta u kojem radim. A prolazila je pored mene kao da sam zrak. Visoko uzdignute glave, parajući svojim lijepim nosom nebo, nije nas dečke udostojila niti jednog jedinog pogleda. Jednom, kad sam skupio hrabrost i pozdravio je, samo me svisoka okrznula pogledom, uputivši mi pritom usiljen osmijeh. Pogledao sam se kasnije toga dana pomnije u ogledalu u zahodu i zaključio: pa jasno, tko sam ja? Običan tip u plavom radnom kombinezonu - nitko i ništa za nju. O njoj je kružila priča da voli samo one s debelim novčanikom i da joj se bijednici poput mene ne moraju ni približavati. O, čudna mi čuda, pomislio sam dok sam prao ruke i mjerkao se u ogledalu. Zar nisu sve djevojke takve? Koja to još voli žgolje, s propuhom u džepovima? Prema mojem, dotad ne isuviše bogatom iskustvu, ni jedna.

- Jesi li je vidio? Prolazi pokraj nas kao da ne postojimo - gunđao je moj kolega Marijan kad sam se kasnije vratio za skladišni pult. - Mala je umišljena do boli, ali i vraški zgodna, to joj se mora priznati… A ti? Što si se onako sav usplahirio kad si je pozdravio? Nisi valjda mislio da imaš nekakve šanse kod takve? Pa njoj se i sam diša upucava, kako bi onda netko poput nas došao u obzir!

Nisam ni sumnjao da bi naš direktor mogao sliniti za ovakvom ljepoticom, ali on je bio sredovječni gospodin koji je uz debeli bankovni račun imao i ženu i dvoje djece. Zar joj nisu dečki poput nas, makar po godinama, bili primjereniji?

- Zaboravi, Mirek - rekao mi je Marijan odmahujući rukom. - Vidim te kako je gledaš, ali nemoj se zanositi. Osim ako ne dobiješ na lotu, i ne pomišljaj da bi te ovakva mogla zamijetiti!

A da pokušam, prošlo mi je kroz glavu. Da joj se prikažem u onakvom svjetlu u kakvom bi me ona mogla zapaziti? Da ne čekam dobitak na lotu, nego da ga jednostavno insceniram?

Takva suluda ideja nije me napuštala cijelog tog dana, a ni idućih. Odjednom je lijepa tajnica, Renata, postala moja opsesija, baš kao i plan kako je osvojiti. Isprva su to bili samo nejasni obrisi u mojoj glavi, a onda je sve poprimilo jasan oblik. Otprilike tri tjedna kasnije točno sam znao što mi je činiti.

- Ooo! - moja mama je ispustila dugačak uzdah divljenja kad me jednog jutra ugledala u potpuno novom izdanju.

- Ma, vidi ti ovo! - rekao je i moj otac zbunjeno, mjereći me s čuđenjem od glave do pete.

Sad, kad sam konačno izgledao onako kako su to oni cijeloga života htjeli, nisu mogli vjerovati svojim očima.

- Pa ti si se ošišao! Kako ti samo krasno stoji ta pristojna kratka frizura! A tek odijelo! Ajme, Mato, vidi ti našeg Mireka! - moja mama nije dolazila k sebi od šoka mjerkajući me u čudu.

- Odavno je mogao ovako izgledati da nije tvrdoglav kao magarac - mrmljao je otac zadovoljno. - No, bolje ikad nego nikad! - zaključio je.

- A kako to baš sad? - zanimalo je mamu. - Aaa! - odjednom kao da joj je sinulo. - To je sigurno zbog ove naše nove susjedice, Marte - smijuljila se, zadovoljna svojim detektivskim sposobnostima.

Nisam se htio upuštati u raspravu. Poznavajući moje roditelje, bilo bi suvišno. Ako su oni zaključili da sam se ja dotjerao zbog Marte, ionako bi ih bilo nemoguće razuvjeriti. Otpivši gutljaj kave s nogu, pozdravio sam ih i izjurio van. Ništa oni ne znaju, razmišljao sam dok sam se spuštao liftom u prizemlje. Odijelo i nova frizura bili su samo djelić moga paklenog plana, a on je bio sljedeći…

- Ti se zezaš - rekao je moj bratić Ferdo kad sam ga molio da mi posudi svoj audi na jedan dan. Znao sam da takav moj zahtjev neće proći glatko pa sam se zato dobro pripremio.

- Ne, smrtno sam ozbiljan - rekao sam lica kao isklesanog iz kamena. - Znaš da možeš imati povjerenja u mene - dodao sam značajno.

Ferdo je, naravno, dobro znao na što aludiram. Radilo se o "malom" incidentu s njegova vjenčanja, kojem sam ja igrom slučaja svjedočio. Naime, neposredno nakon svadbenog obreda zatekao sam mladoženju s vjenčanom kumom u vrlo nezgodnoj situaciji. Skočili su kao opareni kad sam zabunom umjesto u kupaonicu ušao u sobu moje ujne i ujaka i ondje ih zatekao u strastvenom zagrljaju. Možda je Ferdo, za razliku od mene, i bio uspješan biznismen koji je bez problema motao žene oko malog prsta, ali za moje pojmove bio je prava ljiga. Varati ženu s kojoj si se upravo zakleo na vječnu ljubav s njenom vjenčanom kumom? E, za to je stvarno trebalo imati želudac! Bilo kako bilo, ja nisam cinkaroš i Ferdo je znao da je njegova tajna kod mene dobro pohranjena. Ili je barem bila - do sada.

- Je li ti to mene ucjenjuješ? - upitao me stišćući oči u uske proreze.

- Ja? - pravio sam se grbav. - Bože sačuvaj! Samo te molim za sitnu uslugu. Što te košta posuditi mi auto na jedan dan?

Koštalo ga je, naravno, more živaca i nevoljko je to činio, ali je pristao. Auto, odijelo, frizura, sve je sad manje-više bilo tu, osim…

- Čuj, Ferdo - rekao sam bratiću dok mi je predavao ključeve i knjižicu auta. - Možeš li mi posuditi i nešto novca? Vratit ću ti. Znaš da se možeš pouzdati u mene - dodao sam i opet onim značajnim tonom.

Izvadio je dvjesto kuna mršteći se, a kad sam mu rekao da bi mi zapravo trebale dvije tisuće, zinuo je kao som. No, i opet je pristao. Konačno, ja sam bio taj koji ga je držao u šaci i mogao postavljati uvjete.

Kad su svi uvjeti za ostvarenje mog briljantnog plana bili ostvareni, preostala je još samo jedna sitnica: jedna mala sabotaža na autu lijepe Renate. S obzirom na moje tehničko znanje, to nije trebao biti nikakav problem. Sve je bilo gotovo časkom, a onda je valjalo samo sjesti u Ferdin auto i čekati kraj radnog vremena ispred poduzeća u kojem smo Renata i ja radili. Naravno, da bih mogao sve izvesti kako treba, trebao mi je slobodan dan te sam ga prvi put u životu i uzeo.

Dok sam čekao Renatu lupkajući prstima po upravljaču, počela je padati kiša. Točno u pola pet ugledao sam je kako izlazi iz zgrade. Na trenutak je zastala podigavši pogled prema sivom nebu, a onda, pokrivši glavu ručnom torbicom, potrčala sitnim koracima do svog auta. Jedanput, dvaput, triput… brojao sam dok je okretala ključ uzaludno pokušavajući pokrenuti motor, a onda, kad ga je okrenula i šesti put, odlučio da je vrijeme za akciju. Doklizio sam u "svom" metalik sivom audiju tik do njenog golfa i spustio staklo. Ležerno, kao da se sve odvija pukim slučajem, ponudio sam joj pomoć. Brzim pogledom prešla je preko Ferdina auta, a potom preko mene, i odjednom joj se - gle čuda - razlio širok osmijeh preko lica. To je, znači, taj osmijeh koji je uvijek rezerviran za šmokljane poput Ferde, u skupim odijelima i autima.

Nakon što je mokra pretrčala k meni u auto, na trenutak me pronicljivo odmjerila. Je li prepoznala u meni dečka u plavom kombinezonu iz skladišta? Činilo se da nije.

- Kakva sreća da ste se zatekli ovdje - rekla mi je maznim glasom, očito uvjerena da se susrećemo prvi put.

- Da! Važno je uvijek biti u pravo vrijeme na pravom mjestu - rekao sam praveći se hladnokrvan, dok su mi se dlanovi od uzbuđenja počeli znojiti. - A što kažete na to da popijemo piće prije nego što vas odvezem kući. Uvijek dobro dođe na kraju radnog dana - predložio sam tobože nezainteresirano.

Na moje iznenađenje, smjesta je pristala. Zagrizla je, ciktao je glas u meni. Zagrizla!

Sve je ukazivalo na to da se te večeri neću vratiti kući. Slagavši Renati da moram obaviti kratak poslovni razgovor, izašao sam iz restorana u kojem smo na kraju završili i javio na brzinu mami da se ne brine. Njena izbezumljena reakcija bila mi je potvrda da sam dobro učinio jer bi ona u suprotnom još obavijestila policiju o mom nestanku!

- Kako to misliš, nećeš doći kući? - pitala me prestrašeno. - Pa gdje ćeš prespavati? Je li se nešto dogodilo?

- Ne, ne, sve je u redu - uvjeravao sam je i konačno je uspio umiriti.

Hoće li ikad shvatiti da sam odrastao ili će me uvijek tretirati kao dijete, pitao sam se dok sam se vraćao do stola za kojim me čekala Renata. Ugledavši me kako joj prilazim, licem joj se razlio osmijeh. Činilo se da mi se trošak za večeru kojom sam je počastio - jastog, šampanjac i jagode sa šlagom - isplatio. Renata je bila spremna na sve, čak i provesti noć sa mnom. Kad sam joj, naime, oko pola noći ponudio da je odvezem kući, mazno se privila uz mene i rekla kako se njoj nigdje ne žuri.

- A tebi? - dahnula mi je na uho.

Naravno da mi se nije žurilo! Pogotovo ne kući!

Predložila je da odemo k njoj, ali ja sam se uživio u svoju novu ulogu bogataša te sam galantno Ferdinim novcem unajmio sobu u hotelu. Na recepciji sam još naručio šampanjac i ružu za sobu. Renata je bila oduševljena. Šetala je zaneseno s ružom po sobi i nisam mogao da se ne zapitam bi li je isto tako oduševljeno mirisala da ju je dobila kao njena prethodnica, uz keramičku šalicu i plišanog medvjedića?

U svakom slučaju, bila je to noć za pamćenje, a što je više odmicala, to sam ja sve više zaboravljao kako je zapravo sve posljedica iluzije koju sam kreirao.

- Ti si muškarac mog života - mrmljala mi je sneno na uho pred jutro. - Mlad, zgodan, uspješan… Gdje si se dosad skrivao?

U skladištu, poželio sam joj reći, ali sam je umjesto toga samo poljubio. A možda Renata i nije takva sponzoruša kakvom su je svi prikazivali, razmišljao sam dok sam tonuo u san. Možda je samo teže osvojiti njeno srce. No, sad, kad sam u tome uspio, sad nam ništa više ne bi trebalo stajati na putu. Morao sam priznati da je i meni bilo zabavno voziti luksuzan auto, trošiti bez razmišljanja novac na skupe stvari, spavati s ljepoticom… Toliko sam se uživio u svoju novu ulogu da sam zaboravio da sam zapravo Pepeljuga čija će se kočija ujutro pretvoriti u bundevu.

Sljedećeg dana, u subotu, vratio sam Ferdi neoštećen auto i ostatak novca koji mi je posudio.

- Samo ti je to ostalo? - gledao je osupnuto u parstotinjak kuna koje sam mu dao, ali se smirio kad sam ga uvjerio da ću mu za nekoliko mjeseci vratiti sve do u lipu.

- I? Je li se barem isplatilo? - zanimalo ga je.

O da, i te kako, potvrdio sam. No, ono pravo trebalo je uslijediti tek u ponedjeljak, u poduzeću. Jedva sam čekao da ponovo vidim Renatu. Njeno iznenađeno lice kad shvati da joj je muškarac njezina života, kako me nazvala, cijelo vrijeme bio ispred nosa. A tek moji dečki! Već sam mogao vidjeti njihova iznenađena lica kad vide lijepu Renatu kako mi se baca oko vrata. O da! Za to je vrijedilo ući u dug u kakav sam ušao.

Cijelu nedjelju bio sam nervozan i hodao kao po iglama. Kad me Renata nazvala i pitala kada ćemo se ponovo vidjeti, jedva sam se suzdržavao zadržati hladnokrvnost.

- Neka to bude iznenađenje, može? - rekao sam joj na kraju razgovora, na što je ona samo ispustila dubok uzdah.

- Jedva čekam - šapnula mi je mazno u slušalicu. - Volim tvoja iznenađenja…

Hoće li voljeti i ovo koje sam joj namijenio za ponedjeljak, pitao sam se kad smo prekinuli vezu. Trebalo je pričekati još samo jedan dan da dobijem odgovor na to pitanje, no moja intuicija mi je govorila da će biti oduševljena.

Moja intuicija? Nakon onoga što je u ponedjeljak uslijedilo zaključio sam da ja takvo što uopće ne posjedujem!

- Evo je, ide! - čuo sam dečke kako šapuću i vidio Renatu kako se približava dugačkim hodnikom.

Ljubomorno sam slušao kako komentiraju njene noge, njenu stražnjicu, njeno poprsje, a onda sam se sjetio da nisu krivi jer nemaju pojma da je ona odsad moja. No, vrlo brzo su trebali saznati!

Kad se Renata sasvim približila, iskočio sam pred nju i raširio ruke. U skladištu je momentalno nastao muk. Što su sad moji dečki mislili? Vjerojatno da sam poludio. Neka! Sad će oni vidjeti, razmišljao sam radujući se unaprijed njihovoj reakciji kad mi se Renata baci u naručje.

- Što? - zastala je razrogačivši oči kad me prepoznala.

- Iznenađenje o kojem sam ti govorio! - šapnuo sam joj na uho, jedva čekajući da me konačno zagrli.

- Ne razumijem… - mucala je.

- Nije li to divno - smiješio sam se naivno. - Ti i ja u istom poduzeću. Zamisli, možemo se viđati svaki dan!

- Hoćeš reći da radiš ovdje? - skamenjenim pogledom prešla je preko skladišta.

- Da. Možeš li vjerovati? Shvaćam da me nisi mogla zapaziti u ovakvim uvjetima. Zato sam morao malo "pogurati" stvari.

- Kako to misliš "morao si pogurati"?

Potom sam joj, naivno poput djeteta, priznao sve: od posudbe auta i novca do sabotaže na njenom autu. Dok me gledala otvorenih usta, bio sam uvjeren kako se divi mojoj domišljatosti i poduzetnosti. Prije dva dana mi se u krevetu klela na ljubav, ovo mi je trebalo samo podići cijenu u njenim očima. Ili?

- Ti… ti… - mucala je, a ja još uvijek nisam shvaćao što joj prolazi kroz glavu. Zapravo, shvatio sam to tek kad sam osjetio vruću pljusku na obrazu.

- Ali… - sad sam ja stajao kao skamenjen. Ovo nije moglo biti istina. Što se dogodilo s onim da sam muškarac njezina života?

- Lažljivac! Ti nisi onaj za kojeg si se izdavao. Prevario si me. Ne želim te nikad više vidjeti! - prosiktala je gledajući me s mržnjom u očima i tako mi dala odgovor na moje neizrečeno pitanje. Potom se okrenula na peti i žustrim korakom udaljila. Kad je utihnulo glasno lupkanje njenih potpetica, okrenuo sam se prema skladištu. Ondje su stajali moji dečki koji su cijeli prizor pratili širom otvorenih usta.

- Nemoj mi samo reći da ste ti i ona… - započeo je jedan od njih, no smjesta sam ga prekinuo.

- Ne želim o tome. Ni sada, niti ikada!

A možda je moj stari kompić Cobra u pravu. Možda nije problem u ženama, nego u meni. Možda se samo uporno lijepim za pogrešne. Ta nisu sve sponzoruše. Ne mogu biti! Evo, njegova Štefica nije. A sigurno nije ni Marta. Tako me lijepo gleda svako jutro kad se sretnemo dok oboje idemo na posao. Ja u skladište, a ona u tekstilnu tvornicu u kojoj radi kao krojačica. Njoj ne smeta što nemam auto. Navikla se voziti javnim prijevozom. I ne smeta joj ako joj ne mogu ponuditi šampanjac i kavijar.

Oči su joj blistale poput krijesnica kad sam je prošli vikend izveo na kobasice i pivo na Sljeme. Ne znam što mi se to događa, ali čini mi se da bi mogla biti ljubav. Ovaj put ona prava.

- Vidiš kako si odmah upoznao pravu djevojku čim si se uljudio - kaže moja mama, uvjerena kako je odijelo učinilo razliku. Ona, naravno, i ne sluti kakvo sam razočaranje doživio baš zbog njega!