ISTINITA PRIČA: 'Napustila sam sina zbog života u metropoli! Pronašao me kad sam izgradila karijeru!'

Marijana, da te čujem: kako bi ti ocijenila svoj život na skali sreće od jedan do pet? Onda? - sedamnaestogodišnja kći naših susjeda nestrpljivo je zaškiljila prema meni preko ruba časopisa koji je držala u rukama. Jana je obožavala ovakav tip psiholoških testova, a posebno ju je veselilo ispunjavati ih sa mnom.

Okrznula sam je pogledom i nastavila sjeckati povrće kao da je nisam čula. Osjetila sam kako mi se vrućina penje uz leđa i udara u glavu. Kakvo je to bilo pitanje? Od jedan do pet? Kako sam mogla tek tako ocijeniti svoj život? I koju sam mu ocjenu trebala dati - dva, tri? Ili možda jedan. Jesam li uopće bila sretna?

- Hej, Marijana! Nećeš da nastavimo ispunjavati test? - Jana je namrštila svoje mlado čelo i upitno me pogledala. Sigurno joj nije bilo jasno zašto nisam samoj sebi bez razmišljanja dala najvišu ocjenu. U njenim očima, ja sam bila najsretnija žena na svijetu.

- Nemoj se ljutiti, ali dosta mi je testiranja za danas - rekla sam ustavši od stola. - Moram sad obaviti jedan telefonski razgovor, a onda me čeka još brdo posla po kući.

Jana je pomalo razočarano spustila časopis na stol i uputila se prema izlazu. Ako joj se nešto i učinilo sumnjivim u mojoj reakciji, nije to ničim pokazala. Na vratima se oprostila od mene dobre volje kao i uvijek, i već sam je nekoliko trenutaka kasnije mogla vidjeti kroz prozorsko staklo kako prelazi ulicu i otvara vrata na dvorišnoj ogradi.

Živjela je preko puta, s roditeljima i troje braće u kući punoj smijeha u kojoj se stalno nešto događalo i slavilo. Da sam barem ja mogla živjeti tako. Tišina u mom stanu već je odavno bila nepodnošljiva. Nedavno sam, doduše, upoznala jednog muškarca koji mi se jako sviđao i u čijoj sam se prisutnosti osjećala poput zaljubljene šiparice, no nekako sam bila sigurna da će i ovaj put sve moje nade otići u vjetar. S muškarcima, naime, nikad nisam imala sreće. Nije da ih je bilo mnogo u mom životu, ali uvijek su moje veze imale nesretan kraj.

Iscrpljeno sam se bacila na trosjed. Nisam više bila u stanju ni pomaknuti prstom po kući, a kamoli obaviti sve ono što sam rekla Jani. I navodni telefonski poziv bio je samo izlika da je se riješim. U grudima mi je srce još uvijek ubrzano udaralo. Ni samoj mi nije bilo jasno kako me jedno tako obično pitanje o sreći moglo u tolikoj mjeri izbaciti iz takta! Bilo je to, naravno, zbog moje tajne koju sam godinama tako brižno čuvala. A moja tajna sustigla me još tog istog popodneva.

Predvečer, negdje oko sedam sati, odlučila sam još nakratko skoknuti do kazališta kako bih se zajedno s kolegama dogovorila o uređenju scene. Kako se radilo o klasičnom komadu, kulise su trebale biti postavljene u raskošnom stilu i to me veselilo. Ovaj sam projekt radila s posebnim zadovoljstvom jer sam se za dugih godina rada u scenografiji često susretala s modernim uređenjima koja nisu bila po mom ukusu.

Sastanak još nije bio gotov kad me pozvala Maja, naša asistentica.

- Marijana, možeš li malo doći? U predvorju je neki muškarac koji želi razgovarati s tobom. Navodno je važno, ali nije htio reći svoje ime.

- Hvala ti. Evo, dolazim - namrštila sam čelo i uzevši mapu sa skicama pod ruku uputila se prema predvorju. Pretpostavljala sam da se radi o nekome iz novina tko je čuo za predstavu i htio nešto o tome napisati. Nije mi se dalo voditi taj razgovor, ali isto sam tako znala da ga ne mogu izbjeći.

Stupivši u predvorje, isprva me zaslijepila jarka svjetlost, budući da je u kazališnoj dvorani bilo mračno. Pogledom sam zaokružila preko prostorije, a onda sam ga ugledala. Sjedio je na širokoj kožnoj sofi, napola leđima okrenut prema meni i promatrao ulaz u kazalište. Ostala sam bez daha. Tamna, vrlo kratko podšišana kosa. Visok, vrlo visok. Markantna brada, onako iz profila gotovo kockasta.

Toliko sam se uplašila da nisam mogla napraviti više niti koraka. Mapa pod mojom miškom postala je odjednom teška poput olova. Moje usne polako su se otvorile i oblikovale nijemo pitanje: Matko?

Ma ne, to nikako nije mogao biti on. Pa prošlo je dvadeset godina otkako ga nisam vidjela, u tom se razdoblju morao postarati. Tako mi je govorio razum, pa ipak, moje je srce nastavilo sve brže tući. Kao da je i nepoznati muškarac to osjetio, odjednom se okrenuo prema meni. Bili smo udaljeni oko pet koraka jedno od drugoga kad su nam se pogledi sreli. Istog trenutka osjetila sam nešto poput toplotnog udara, a krv u mojim žilama se pretvorila u lavu. O, Bože, pa to je zaista bio on!

Mjesto u kojem sam se rodila i u kojem sam odrasla nije čak zacrtano ni na jednoj karti. U njemu nije bilo željezničke postaje, a autobus, jedina poveznica s civilizacijom, vozio je jednom na dan. Majka i ja živjele smo kao podstanari u kući jednog starijeg bračnog para o kojem se ona brinula. Braće nisam imala, a otac mi je umro dok sam još bila sasvim mala. Njega sam se sjećala samo po jednoj staroj fotografiji koju je moja majka čuvala ispod svog jastuka i koja je zbog toga bila već sva izgužvana. Mora da ga je jako voljela jer nije bilo večeri a da nije sjetno zavukla ruku pod jastuk i dotakla fotografiju prstima. Kad ga je zbog kratke, ali teške bolesti izgubila, nije znala kako si pomoći. I tako je počela piti.

Čim se sjetim djetinjstva, odmah se sjetim čestih boravaka moje majke po raznim bolnicama. Nikad nisam brojila na koliko je liječenja od alkohola bila, no od njih ionako nije bilo neke koristi. Poboljšanje bi uvijek potrajalo samo neko vrijeme, a onda bi se sve vratilo na staro i ona bi ponovo počela piti.

- To je sve zbog te bijede u kojoj živimo - znala mi je reći.

- Pa daj da onda odemo odavde. Daj da se odselimo u grad! - odgovarala bih joj vatreno. Na sam spomen grada oči bi mi zasjale poput žeravica.

Ona bi, doduše, uvijek kimnula glavom na moj prijedlog, ali ništa nije poduzimala i tako nam je život nastavio protjecati u uobičajenoj deprimirajućoj atmosferi i monotoniji.

- Ako ona nema snage, ja je imam! - pomislila sam nadobudno kad mi je bilo oko sedamnaest godina.

Željela sam po svaku cijenu otići živjeti u metropolu: izlaziti u kazalište, vidjeti svjetla grada, postati plesačica. Samo su se u velikom gradu mogli ostvariti moji snovi. Čim završim školu, mislila sam, odmah ću okrenuti leđa ovom beznačajnom, sumornom mjestu i dati petama vjetra.

- Mislim da bi se trebala spustiti na zemlju i prihvaćati realnost onakvu kakva jest. Umjesto što živiš u oblacima, kad završiš školu, trebala bi naći posao - glasio je uvijek isti majčin komentar na moje planove.

- Ali, ovdje nemam nikakvu perspektivu. Osvrni se oko sebe! Što vidiš? Jad i bijedu! Želiš li da završim kao ti? Da radim kod nekoga za stan i hranu?

Nikako mi nije išlo u glavu zašto ne može podržati moj san. Ne bi li bila najprirodnija stvar na svijetu da je rekla: "Kreni za svojim snovima, dijete. Bit će mi drago ako uspiješ i ako će tebi jednom u životu biti bolje nego što je meni?"

Ali, ne. Ona me umjesto toga ismijavala, obeshrabrivala, govorila mi da sam nezrela i da ću već jednom shvatiti da nitko ne može promijeniti svoju sudbinu.

Bilo je to vrlo teško razdoblje u mom životu. Teže od onog kad sam bila dijete, jer tada još nisam shvaćala jad uvjeta u kojima sam odrastala. Bilo je to i razdoblje u kojem su uslijedile svakodnevne svađe, koje su majku i mene sve više udaljavale. No, mama barem više nije pila. Bila je već godinu dana "suha" i činilo se da će tako i ostati. Za mene je to bio samo dodatni razlog da je napustim jer me više nije trebala i mogla se sama brinuti o sebi.

Matko se u mjestu pojavio neposredno prije mog osamnaestog rođendana. Bilo je ljeto, a on je došao u posjet rodbini. Bio je najzgodniji dečko kojeg sam ikad vidjela i već sam se pri našem prvom susretu zaljubila u njega preko ušiju. Četiri tjedna bili smo nerazdvojni, a onda je on otišao doma i nikada se više nije vratio. Bila sam sigurna da takva ljubav ne može ugasnuti tek tako, no s njegove strane nije bilo nikakvih pisama, telefonskih poziva, ničega!

- Sad vidiš da sam ti dobro govorila: eto što imaš od toga posežeš li za mjesecom i zvijezdama! - majka mi je zlurado govorila dok sam ja neutješno plakala.

Sigurno će se vratiti, sigurno će me htjeti vidjeti, govorila sam samoj sebi i drugima, no to se nije dogodilo. Tek mnogo kasnije sam shvatila da me Matko očito želio ili morao zaboraviti. Ipak je on bio sin bogatih poduzetnika, a ja kći siromašne sluškinje. Prva ljubav u mome životu bila je tako velika i tako vatrena, a završila je tako poražavajuće.

No, ubrzo se pokazalo da Matko ipak nije otišao, a da mi nije ostavio nešto svoje.

Sjećam se, bila je jesen, a ispred prozora ginekološke ordinacije u gradu plesalo je crveno i žuto lišće. Prije samo nekoliko minuta dobila sam potvrdu onoga čega sam se najviše pribojavala: bila sam trudna.

Iako sam ga smjesta obavijestila o tome, Matko ni sada nije reagirao na moja pisma. Telefonom ga nisam uspijevala dobiti, a njegova rodbina u mjestu je uvrijeđeno odbijala mogućnost da bi on mogao biti otac mog djeteta. Kako su rekli, on s tim nije imao nikakve veze i trebala sam prestati širiti takve lažne glasine.

Bila sam mlada, izgubljena i nisam imala pojma što mi je činiti. Neki su spominjali zakonske obveze oca, no kako o nekakvim pravnim potezima nisam imala blage veze, moja konačna odluka je glasila: Baš me briga za njega! Moje dijete i ne treba takvog oca!

Na moje iznenađenje, majka se nije opirala mojoj odluci. Nakon dugo vremena konačno se u nečemu slagala sa mnom.

- Nas dvije ćemo podići dijete - rekla je, dok su joj oči bile vlažne od sreće. Imala sam osjećaj da se istinski raduje unuku i svojoj novoj ulozi bake. Bilo je to kao da je ponovo pronašla smisao života.

Kad se rodio, moj sin Teo imao je samo dva i pol kilograma, no inače je bio zdravo dijete i uskoro smo nakon poroda oboje bili pušteni doma iz bolnice. Taj osjećaj kad držiš novi život u rukama i znaš da si ga ti sam stvorio preplavljivao me neizmjernom srećom. Bila sam ponosna na samu sebe, a i moja majka se ponosila mnome.

U godinama koje su uslijedile Teo je izrastao u slatkog dječačića, koji je bio nešto sitniji od svojih vršnjaka, ali je zato imao fascinantnu sposobnost da se satima zanima s jednom igračkom. Moja je majka obožavala svog unuka, a kako je bivao veći, tako je bila sve zaluđenija njime.

Dok je Teo bio beba, potpuno sam zaboravila na svoje snove o odlasku u grad, no sad, kad je navršio dvije godine, stare želje su se vratile. Isprva bi mi pomisao na novi život samo tu i tamo prošla kroz glavu, no ubrzo nisam mogla više ni o čemu drugom razmišljati doli o odlasku. Neko vrijeme sam uspijevala sakriti svoje osjećaje, a onda više nisam mogla šutjeti.

- Bi li bilo moguće da ti neko vrijeme čuvaš Tea, dok ja u gradu pronađem neki posao? - otvoreno sam upitala majku.

Pretpostavljala sam kakva će biti njezina reakcija, no bila je burnija nego što sam očekivala.

- Pa ne možeš tek tako ostaviti svoje dijete! Kako si ti to zamislila? Da ga viđaš samo jednom mjesečno? Ti si mu majka, a ne ja!

Procijenila sam tada da mi je najpametnije popustiti, barem taj put, no osjećala sam da nemam mnogo vremena. Prošla sam dvadesetu i vrijeme mi je polako curilo kroz prste. Ako sad ništa ne poduzmem, razmišljala sam, moj će san zauvijek umrijeti. Onda ću zauvijek ostati u tom depresivnom mjestu i završiti kao - moja majka?

Takve misli tjerale su mi paničan strah u kosti pred budućnošću. Imala sam osjećaj kao da vlak života juri velikom brzinom, a ja neću uspjeti uskočiti u njega ako ne potrčim. Isto tako sam znala da ću se kajati cijeloga života ako u tome ne uspijem.

Bio je dan kao i svaki drugi. Ujutro sam probudila Tea. Ovio je svoje ručice oko moga vrata i nekoliko trenutaka me čvrsto držao. Kao da je nešto naslutio. Pogledala sam u spakiranu putnu torbu koju sam sakrila ispod svog kreveta i oblio me hladan znoj. Pomislila sam: još se uvijek stignem predomisliti.

U tom trenu otvorila su se vrata i u sobu je ušla moja majka. Čim ju je ugledao, Teo se odvojio od mene i potrčao njoj u zagrljaj. Ona ga je podigla u vis i zavrtjela oko sebe, dok je on ciktao od veselja. Bila je to slika koja mi je pomogla da učvrstim svoju odluku. Slika koje sam se željela sjećati, koju sam namjeravala ponijeti sa sobom. Kad mi bude teško, trebala me podsjetiti na to kako je Teu dobro s mojom mamom.

Zajedno smo doručkovali, a onda sam upitala mamu:

- Možeš li pričuvati Tea na sat vremena? Moram zubaru. Gotovo sam zaboravila na termin. Mogli biste otići do Marićevih. Vidjela sam da su jučer dobili male patke.

Teo je pljesnuo ručicama, a i mojoj se mami prijedlog dopao. Sa starom je Marićkom rado čavrljala i razmjenjivala recepte. Upravo tako sam si to i zamišljala kad sam joj predložila da je posjete.

Dok su napuštali kuću, Teo se više nije ni osvrnuo na mene. Samo je pričao o patkicama. Ja više nisam bila važna.

Probadanje u mojim prsima pretvorilo se u žareću bol. Čula sam mamu i svog sina kako se udaljavaju iz dvorišta, a potom su njihovi glasovi potpuno utihnuli.

Srce mi je snažno tuklo. Vlak je kretao za tri sata. Novac za kartu sam dugo vremena štedjela. Za povratnu nisam imala dovoljno. Koljena su mi drhtala. A onda se u meni ponovo probudio onaj stari zov: sad ili nikad!

Brzo sam kleknula pored kreveta, izvukla putnu torbu, odjurila još u kupaonicu po četkicu za zube i gurnula i nju unutra.

Pri svakom pokretu bol me sve više razdirala, no zabranila sam samoj sebi razmišljati o odustajanju. Moraš to sad provesti, bubnjalo mi je u glavi. Još jedan, posljednji pogled na skučeni prostor koji je dvadeset godina bio moj dom, a onda samo naprijed, bez okretanja glave unatrag!

Autobus me dovezao do prvog većeg mjesta u kojem sam presjela na vlak. Nakon dva presjedanja, konačno sam stigla na svoj cilj: Zagreb.

Nisam postala plesačica, kako sam maštala. Moje sposobnosti nisu bile dovoljne za to. No, testiranje se odigravalo na pozornici, koja je u tu svrhu bila opremljena posebnom kulisom. Upravo ta kulisa je u meni pobudila posebno zanimanje. Vidjela sam skice scenskog uređenja rasprostrte na stolu, nad kojima je jedna žena srednje dobi marljivo radila.

- Ne pomažeš mi ako tu stojiš - rekla mi je užurbano.

Već je drugi put brisala gumicom na istom mjestu. Radilo se o jednom slavoluku od kamena iza kojeg se protezao pitoreskni park.

- Ja bih ovaj slavoluk napravila tako kao da ga sačinjavaju grane dva hrasta - izrazila sam svoje mišljenje a da me nitko nije ništa pitao. - Tako bi slika djelovala romantičnije i manje kruto.

Žena je podigla pogled. Gledala me nekoliko trenutaka, a onda se počešala po bradi.

- Hm, u pravu si. Znaš li nešto o ovom?

Slegnula sam ramenima. Nisam znala ništa o scenografiji, samo sam spontano rekla ono što mi je palo na pamet. No, žena je promijenila skicu i napravila onako kako sam joj predložila. Točno tako je kasnije bila postavljena scena i postigla velik uspjeh. Žena, koja se zvala Jagoda, otkrila je tom prilikom moj talent i uzela me pod svoje. Pobrinula se da dobijem odgovarajuće obrazovanje, a u konačnici i posao.

Jagoda mi je dugi niz godina bila poput majke. Radila je još dugo prije nego što je službeno otišla u mirovinu, no na kraju se odselila iz Zagreba i otišla živjeti svojoj sestri na more. No, koliko god bila bliska s Jagodom, nikada joj nisam otkrila da sam zapravo majka. Nakon što sam tako dugo šutjela o tome, ni samoj sebi više nisam mogla priznati da sam napustila svoje dijete.

Sada je moj sin bio odrastao muškarac, star kao ja tada kad sam se otisnula u svijet, i nakon svih tih godina ponovo je stajao preda mnom.

- Teo, ja… - više od toga nisam uspjela reći. Glas me odjednom izdao.

Iz njegova je pogleda isprva izbijala nesigurnost, koja je odjednom prerasla u mržnju. Mogla sam ga vrlo dobro razumjeti. Zar ga nisam hladnokrvno ostavila samog u najzabačenijoj provinciji, Bogu iza nogu, bez ikakve šanse za bilo kakvim prosperitetom? S bakom koja je u svakom trenutku mogla početi ponovo piti? Činilo mi se kao da su mi se tek u tom trenutku otvorile oči. Kao da sam dva desetljeća spavala!

Užasno sam se stidjela. Htjela sam mu nešto reći, ali moje usnice se nisu micale. Konačno sam od srama spustila pogled, iako ga zapravo nisam željela prestati gledati. Kako je samo narastao! I kako je bio zgodan!

No, možda je bilo dobro da nisam ništa rekla. Ionako nije postojalo nikakvo opravdanje za moj egoistični postupak. Još manje za to što se nakon svog odlaska nikada više nisam javila.

- Baka je umrla prošli tjedan - Teov glas je zvučao tvrdo, poput optužnice.

- Imala je rak. Sve je išlo jako brzo. Nije se morala dugo mučiti.

Slušala sam ga kao skamenjena. Shrvalo me to što mi je upravo rekao, ali nisam bila sposobna pokazati nikakav osjećaj. Baš nikakav!

- Da te možda i to ne ostavlja hladnom? - odjednom me napao.

- Imaš li ti pojma što sam sve prošao posljednjih dana da bih te pronašao? Koliko me to stajalo? I da sam godinama živio u uvjerenju da je moja majka mrtva?

Baka mi je ostavila pismo u kojem mi je objasnila što se stvarno dogodilo. Pronašao sam ga neposredno nakon sprovoda.

Instinktivno sam ga uhvatila za ruku. Ruke su mi se tresle. Osjećala sam se poput smeća.

- Daj da odemo negdje gdje ćemo biti sami i u miru razgovarati - tiho sam mu predložila.

Slijedio me ledena pogleda. Odvezli smo se do mog stana. Dok smo ulazili u kuću, vidjela sam Janu kako se preko ceste uputila k meni. Brzo sam za nama zatvorila vrata. Pretpostavljala sam da je vidjela da nisam sama pa se vjerojatno ionako vratila.

Teo mi je pričao kako je živio u godinama bez mene. Priznao mi je da me se nije sjećao. Znači, bijes koji sam vidjela u njegovu pogledu pri našem susretu rodio se tek nakon što je pročitao pismo. Inače, kako mi je objasnio, nije imao loše djetinjstvo. Moja se majka dobro skrbila o njemu. Možda bolje nego o meni jer nikad više nije pila. Školu je završio s odličnim uspjehom i samim pohvalama. Sad je upisao fakultet, ekonomiju.

Dok mi je pripovijedao, u meni je rastao ponos. Istodobno sam ipak bila svjesna da ničim nisam zaslužila takve osjećaje.

I kako sam sad trebala reći Teu koliko mi je žao? Ni samoj mi nije bilo jasno kako sam mogla dvadeset godina potiskivati, nijekati njegovo postajanje! Očito sam se plašila suočavanja sa samom sobom jer si nisam željela priznati kakva sam užasna majka. Nisam mogla vratiti vrijeme niti poništiti učinjeno. No, bila bih dala sve da mi moj sin oprosti. Jesam li uopće mogla to očekivati?

Na vratima je netko pozvonio. Jana? Začudila sam se, inače nikad nije bila tako znatiželjna.

Skamenila sam se kad sam otvorila vrata. Preda mnom nije stajala Jana, već Milivoj, muškarac s kojim sam odnedavno bila u vezi i kojeg sam, o moj Bože, na to sam bila sasvim zaboravila, taj dan pozvala na večeru!

Milivoj mi je predao veliki buket ruža i nježno me privio k sebi utisnuvši mi poljubac. Najradije bih bila zalupila vrata između nas i Tea, pobjegla zajedno s Milivojem nekamo daleko i sve zaboravila. Ali, takvu grešku nisam smjela nikada više ponoviti!

- Imam posjet - šapnula sam Milivoju na uho. Morao je osjetiti da mi cijelo tijelo podrhtava. - Moj sin - dodala sam.

Milivoj me pogledao u čudu. Naravno da mu nisam nikad pričala o Teu, kao niti ikome drugome. Odjednom sam se osjećala kao da sam gola. Što me čeka sad, kad otkrije istinu o meni, pitala sam se. Sve je bilo moguće.

S druge strane, bila sam sretna što ne moram više lagati. Bila sam spremna, možda prvi put u životu, suočiti se s činjenicama i posljedicama.

Kad su si Teo i Milivoj pružili ruke, osjećala sam kao da sam potonula u ledenu vodu.

Budući da Milivoj nije bio upoznat s cijelom situacijom, morala sam mu sve ispripovijedati i objasniti. Naravno, iz mog kuta gledanja, pri čemu sam u svemu ostala iskrena, ne mareći ako pritom bacam loše svjetlo na samu sebe.

Kad sam završila svoju priču, zavladala je tišina. Ipak, suprotno mom strahovanju, niti jedan od dvojice muškaraca nije skočio na noge, počeo me vrijeđati ili izjurio kroz vrata. To mi je dalo nadu i podigla sam pogled. Jasno se vidjelo da se Milivoj borio sa svojim osjećajima, Teo sa svojima.

- Obojica imate i više nego dovoljno razloga da me mrzite - rekla sam, pritom gledajući svog sina.

Iz Milivojeva smjera je prema meni krenula ispružena ruka. Pogledali smo se i ja sam je prihvatila. Nije ništa rekao, no po njegovu pogledu bilo mi je jasno da me se ne kani tek tako odreći. I tada, upravo u tom trenutku, osjetila sam nešto što nikad ranije nisam osjetila ni kod jednog muškarca, a što mi je uvijek nedostajalo: ljubav. Ne samo onu u dobrim, nego i u teškim trenucima. S olakšanjem sam odahnula. Na oči su mi navrle suze.

Teo je progutao knedlu. Ma koliko djelovao muževno, u tom je trenutku tražio moju blizinu. Trenutak kasnije pali smo si u zagrljaj. Sve troje bili smo potreseni, svatko na svoj način. Soba je bila ispunjena emocijama, ali i velikim olakšanjem što je sve ovako završilo.

Od tada je prošla godina dana. Milivoj se preselio k meni i sasvim smo sigurni da želimo zajedno ostarjeti. Sa sinom sam u stalnoj vezi. Rado me posjećuje, no jasno mi je da je razlog njegovih čestih posjeta u puno većoj mjeri Jana nego ja. Moj se sin, naime, zaljubio u moju slatku malu susjedu. Nedavno mi je i sama Jana priznala da ne postoji takva skala s ocjenama koja bi opisala njezinu sreću. Shvaćam je jer mi je i samoj tako. No, o tome ne želim naglas govoriti da nešto ne pokvarim. Zaslužujem li uopće toliku sreću?