ISTINITA PRIČA: 'Nakon prometne nesreće doživjela sam izvantjelesno iskustvo, u život me vratila kćer!'

Kišilo je kao iz kabla i promet u gradu bio je u većem kaosu nego inače. Mora da se radilo o kakvom štrajku ili radovima jer su ceste doslovce bile zakrčene vozilima. Sjedila sam u svom automobilu i grčevito stiskala volan, čekajući da se kolona konačno pokrene. Pogled mi je neprestano bježao prema satu na komandnoj ploči. Na suvozačko sjedalo odložila sam popis klijenata koje sam morala obići i bojala sam se da neću stići ni na jedan sastanak, iako bih ih ionako najradije sve izbjegla.

Već sam petnaest mjeseci radila za jednu tvrtku, jedinu koja mi je ponudila posao, unatoč mojoj diplomi ekonomskog fakulteta. Utjerivala sam dugove nazivajući dužnike ili se sastajući s njima i upoznajući ih sa zakonskim mjerama koje će se poduzeti protiv njih ako ne podmire dug. Mrzila sam svoj trenutačni posao, osjećala sam se poput pijavice koja siše posljednje kapljice krvi umirućima.

Pa, ako mi se toliko gadio taj posao, zašto sam ga onda radila? Zato što plaća mog muža Marija nije bila dovoljna za otplatu kredita, svih naših računa i dva tjedna odmora na moru koji su služili kao obavezna terapija propisana našoj kćeri Moniki, plavokosoj djevojčici nježnoj poput porculanske lutke, velikih plavih i uvijek pomalo preplašenih očiju, koja je po liječničkoj dijagnozi imala kronično uvećane krajnike i bila tzv. limfatično dijete.

- Sunce, more i pravilna prehrana učinit će čuda, gospođo - uvjeravao nas je liječnik prošli put kad je Monika imala tešku streptokoknu anginu i bila prisiljena piti ne znam ni sama koju po redu kuru antibiotika kako bi se spriječilo da se bakterije ne prošire na srce, bubrege ili krv.

Istini za volju, mojoj su kćeri bili potrebni mjeseci na moru i suncu, a ne samo petnaest dana, pa ipak, jedva smo joj uspijevali priuštiti i ta dva tjedna. Dok sam se probijala kroz promet, pomislila sam kako moja trogodišnja kći, još uvijek iscrpljena i slabašna, vjerojatno upravo sjedi za kuhinjskim stolom, dok je strpljiva gospođa Mira, naša susjeda koja se za simboličnu svotu brinula o malenoj dok smo mi radili, pokušava nagovoriti da pojede barem nekoliko žličica keksa s mlijekom.

Trebala bih biti s njom, ljutito sam zaključila. Monika je patila zbog naše odsutnosti. Bila je gladna ljubavi. Primjećivala bih to navečer kad bih se vratila s posla i ona bi mi se bacila u naručje, grleći me tako jako kao da će me ugušiti.

- Mama, mamice, vratila si se! Hoćeš li se sada igrati sa mnom?

Uvijek bih sjedala s njom na tepih pun lutaka i plišanih životinja, nakon što bi gospođa Mira otišla kući, no nakon nekoliko minuta morala bih početi kuhati večeru, ubaciti rublje u perilicu, oprati sudoper i slične stvari. Monika se osjećala korisno i bila je jako sretna kad bih joj dopustila da mi pomaže.

- Tatice, pogledaj kako sam dobro prebrisala stol! - doviknula mu je prošle subote kad je Mario zijevajući izašao iz spavaće sobe, tražeći nestrpljivim pogledom novine koje mu je poštar donosio svakoga jutra.

- Bravo - pohvalio ju je ulijevajući si kavu u šalicu. Ali odmah mu je nestao osmijeh s lica.

- Nema više šećera, Ivana! - uzrujano je povikao. - Što radi prazna posudica na stolu?

- Pa zašto je sam ne napuniš? - iznervirano sam mu odbrusila.

U posljednje vrijeme to mi se često događalo. Kvragu, čak je i Mario znao da nemam ni trenutka predaha! Zašto se on nije brinuo za neke stvari? Zašto mi nije pomagao? Izgledalo je da mu uopće nije stalo da mi iziđe ususret.

Zapravo sam slutila koji je tome razlog. Moj muž nije želio da radim. U početku je na brojne načine pokušavao osujetiti moju odluku. Nikad mi to nije pokušao zabraniti, jer to nije bilo u njegovoj naravi. On je htio da ja sama shvatim njegove razloge i prihvatim ih.

Ali ja nisam shvaćala zašto bismo se trebali lišiti sitnih životnih zadovoljstava koja si s jednom plaćom nismo mogli priuštiti? Zašto ne pružiti našoj kćeri sve što joj treba? Zašto samoj sebi uskratiti mogućnost da si dokažem da vrijedim, da mogu financijski pomoći svojoj obitelji? Te sam mu argumente gurala pod nos, naglašavajući koliko mi je bitno realizirati se kao osoba. Biti samo kućanica činilo mi se kao imati podrezana krila i nisam se željela predati prije nego što pokušam svim svojim snagama pronaći svoj put. Na kraju, iako je i dalje bio protiv, Mario je popustio, ali od tog se trenutka naš odnos promijenio.

Ispočetka je promjena bila jedva zamjetna, zatim se sve više počela očitovati u ljutitim pogledima, povišenim tonovima i sve duljim šutnjama. Naravno, pomislila sam uzdahnuvši dok sam pretjecala automobile po cesti vlažnoj od kiše, atmosfera u našoj kući i nije bila baš ugodna. Muž i ja uvijek smo bili napeti i umorni. Mario je imao automehaničarsku radionicu u kojoj se ubijao od posla, ali bez neke velike zarade, jer su u njegovoj blizini otvorili podružnice autokuća koje su nudile sve vrste popravaka.

Financijske teškoće, nedostatak zadovoljstva i motivacije počeli su utjecati na naš odnos. Koliko dugo si već nismo rekli ništa lijepo? Kada su to naši noćni zagrljaji izgubili strast i postali mlaki, kao da ih više nije mogao zagrijati plamen želje koji je do tada neprestano gorio? Što nam je život spremao, Mariju, meni i našoj kćeri?

Monika se trudila brisati prašinu s namještaja, ne znajući, jadnica malena, da su se na odnosu njezinih roditelja nakupili kilogrami prašine. Iako sam se zanijela u misli, drsko sam se progurala kroz kolonu automobila histerično trubeći. Na kraju sam ugledala autocestu i, stisnuvši gas, uključila se u promet. Računala sam da bih mogla stići na vrijeme na prvi sastanak, kad sam iznenada kroz prednje staklo zamućeno kišnim kapima ugledala kako mi iz sporednog traka kamion oduzima prednost. Tko je bio taj luđak?!? Naglo sam počela kočiti, ali gume su proklizale na skliskoj cesti i auto je počeo krivudati s jedne strane na drugu, a zatim se zabio u bočni dio kamiona. Sjećam se samo snažnog udarca i lima koji mi je prekrio pogled, iznenadnog udarca u glavu i zatim više ničega.

Prvo čega sam bila svjesna nakon svega bilo je da lebdim. Nisam letjela, već lebdjela po zraku poput papirnatog zmaja nošenog vjetrom i nije mi bilo nimalo nelagodno. Moje tijelo nije imalo težinu i nisam osjećala nikakvu bol, već samo blagu ugodu i lakoću. Moj je pogled privukao zvuk uzbuđenih glasova. Pogledala sam prema dolje i na svoje veliko čuđenje, izmiješano s radoznalošću, ugledala svoje tijelo ispruženo na operacijskom stolu, dok su se oko mene ubrzano, poput mrava, kretali ljudi u bijelim kutama. Tijelo mi je bilo spojeno na razne cjevčice i sonde. Čula sam ih kako pitaju:

- Vitalne funkcije, brzo!

Muškarac koji je sjedio pred monitorom nije čak ni podigao glavu.

- Tlak u opadanju. Puls usporen. Gubimo je!

Strka oko operacijskog stola se povećala, pokreti liječnika postali su ubrzaniji, glasovi uzbuđeniji. Došlo mi je da se nasmijem. Zašto su se tako uznemirili? Meni je bilo sasvim dobro.

Umorna od promatranja tog uznemirujućeg prizora, kliznula sam van kroz prozor. Kiša je prestala padati i nebo je, pročišćeno i bez oblačka, blistalo poput ogromne kristalne kugle. Bio je prekrasan osjećaj letjeti! Počela sam se uzdizati, lagana poput pera, slobodna poput vjetra. Moja je duša bila ispunjena neizmjernom srećom.

Nikada prije nisam bila tako radosna. Uzdizala sam se sve više kad me iznenada neka neobjašnjiva sila počela vući prema dolje. Možda je to bio kakav zračni vrtlog? Učinilo mi se kao da čujem snažan lepet krila. Jesu li to bile ptice ili možda anđeli?

Pokušala sam se oduprijeti tom osjećaju težine i sili koja me vukla prema dolje, ali nisam uspijevala pružiti nikakav otpor. Klizila sam sve niže, kroz svjetlost koja više nije bila tako blistava, i iznenada sam ugledala Marija kako sjedi u čekaonici. Držao je glavu zagnjurenu u dlanove i plakao, zapravo jecao. Obuzeta osjećajem sažaljenja, nagnula sam se nad njega i čula kako govori sam sebi u bradu, glasom slomljenim od boli:

- Nemoj me ostaviti, Ivana. Molim te, ostani sa mnom. Monika i ja te trebamo. Već ti predugo nisam rekao da te volim, znam. Daj mi šansu da to ispravim. Ti si oduvijek bila moja snaga, moja sreća, smisao mog života, pa ipak sam prešućivao svoje osjećaje. Sada se sramim samoga sebe, razumiješ li? Ti si mi izgledala tako odsutna, razočarana. Nisam znao kako da ti se približim, ljubavi moja.

Srce mi se kidalo. Zagrlila sam svog muža, prislonila svoje čelo uz njegovo i ponovno osjetila izgubljenu čaroliju naše neupitne ljubavi.

- Nas smo dvoje nerazdvojni, dragi moj, vjerni mužu, dvije bijedne barkice na olujnoj morskoj pučini, ali mi smo par i nikakav cunami nas ne može razdvojiti - prošaptala sam. - I ja tebe jako volim, Mario. Možda smo bili previše odsutni i rastreseni i zaboravili da je ljubav najvažnija od svega.

Ali on me nije čuo i nastavio je plakati, ne prestajući ponavljati rečenicu od koje mi je pucalo srce:

- Ostani sa mnom, Ivana.

Nisam znala kako bih ga utješila, nisam imala čime. Mario nije mogao čuti moj glas niti osjetiti moj dodir.

- Mama, mama, gdje si? Bojim se!

Krik moje kćeri trgnuo me. Izbezumljeno sam se ogledala oko sebe i iznenada, kao da gledam kroz reflektirajuće staklo neke slike, ugledala sam je. Bila je u kući s gospođom Mirom koja joj je mjerila temperaturu. Monika je jecala, plakala i prestrašeno gledala munje koje su parale nebo praćene glasnom grmljavinom.

- Mama! Dođi, molim te. Jako me boli trbuh. Vani su zločesta čudovišta koja žele ući.

Srce me zaboljelo, bila je to bol koju nisam mogla podnijeti. Vratila sam se u operacijsku dvoranu i ugledala svoje tijelo kako se trza na ležaju. Prikopčali su ga na aparate i na monitoru je EKG linija ponovno bila savršena.

- Uspjelo je! - kliknuo je jedan liječnik.

- Više nije u životnoj opasnosti! - potvrdio je njegov kolega.

Svi su izgledali zadovoljno, ali ja sam znala da me natrag u život vratio glas moje kćeri. Jedan mladi i nasmiješeni liječnik pošao je prema čekaonici kako bi mome mužu javio dobru vijest. Kroz staklena vrata vidjela sam kako ga zadržava i moli da pričeka i ima strpljenja. Možda mu je objašnjavao da me trenutačno ne može vidjeti. Osjetila sam kako počinjem tonuti u san.

Prošlo je neko vrijeme, ni sama ne znam koliko. Probudila sam se upravo u trenutku dok su me na pomičnom ležaju vozili na odjel intenzivne njege. Ništa nisam osjećala, ali znala sam da će se bol prije ili poslije uspjeti osloboditi. No nisam se toga bojala. Dok su me gurali niz hodnik, Mario je požurio prema meni, uhvatio me za ruku i nastavio hodati uz mene.

- Ivana… - mrmljao je kroz suze.

Nisam mogla govoriti, ali pokušala sam se nasmiješiti kako bih ga umirila, iako mi je cijela glava bila omotana zavojima kao kakvoj mumiji. I on se smiješio, i ne primjećujući da plače i da svaki put kad otvori usta guta suze.

- Obećaj mi da nas nećeš ostaviti, Ivana! Da ćeš ostati s nama, ljubavi moja - promrmljao je nagnut nad mene.

Poželjela sam povikati da hoću, da više nikad neću ići tako daleko. Da ću prestati raditi i da ću uvijek biti uz Moniku. Da ću je, slobodna od ostalih obaveza, voditi na more svakoga jutra cijeloga ljeta. Da ću opet početi kuhati ukusne večere i krpati čarape. Da ćemo se izvući i bez moje plaće, jer ako me anđeli nisu htjeli uzeti k sebi, nije im bilo druge nego da me štite.

No, ne mogavši ispustiti ni glasa, samo sam pomaknula prste u njegovoj ruci i kimnula. Ali Mario je shvatio poruku. Suze su mu i dalje tekle niz lice, ali ovaj put to su bile suze radosnice.