ISTINITA PRIČA: 'Godinama sam trpila prisutnost ljubavnice i naposljetku se izborila za supruga!'

Dok je moj muž Robert prolazio ulicom, o njemu se šaputalo, žene su ga ispod oka mrko gledale, a cijela bi ga se obitelj najradije odrekla. Nisu mogli jer je pola obitelji ostalo bez posla, a Robert je sve muške članove povukao za sobom na rad u Rusiju. Tamo su, s mjesta događaja, svoje roditelje izvještavali o našem ljubavnom trokutu. Robert je, naime, u Moskvu otišao sa svojom ljubavnicom Majom koju više nije ni skrivao preda mnom.

Ne prođe dan da se ne upitam mora li biti tako. I zašto ljudi vole svijet mjeriti prema sebi. Tračaju ga baš oni koji Robertu mogu zahvaliti što imaju posao. Nikad mu neće oprostiti što je drukčiji od njih, što zapravo živi s dvije žene. Iako Maju svi nazivaju pogrdnim imenima, ona sa mnom, njegovom vjenčanom suprugom, ima ravnopravan status. Obje smo ljubavi njegova života. No Maji nije mogao pružiti i taj dokaz svoje ljubavi kao meni. Nije ju mogao oženiti jer bi to značilo da se prije toga nas dvoje moramo razvesti. Nije ju zato manje volio, samo sam ja imala sreću što sam ga prva upoznala, razmišljala sam puna gorčine.

Nije to prvi put da tražim razlog zbog kojeg je naš brak krenuo nizbrdo. I po stoti put se pitam kako ga spasiti. Bolna je i uvredljiva spoznaja da već godinama nisam jedina žena u životu svoga supruga. Uzela sam album s našim fotografijama i stala ga sjetno listati. Kao da će mi on dati odgovore.

Mlada i mršava, u jeftinoj vjenčanici, stajala sam pred oltarom pored njega. Ni Robert tada nije imao ništa. Na vječnu mi se ljubav zavjetovao u pokrpanim hlačama i posuđenom crnom sakou. Nismo, kao današnji mladi, imali vremena preispitivati svoje osjećaje, živjeti zajedno i prije braka. Tada je to bila sramota. Nismo se imali kada svađati jer smo se iz dana u dan borili za egzistenciju. Ja sam bila službenica u pošti, a Robert je radio u općini. Naše plaće nisu bile dovoljne da se pokrenemo s dna, a baš tome smo oboje težili. Zato smo marljivo radili sve što nam se ponudilo sa strane. Robert je imao zlatne ruke i sve čega se primio pretvarao bi u zlato. Građevinski poslovi bili su mu dodatni izvor zarade koji se s vremenom pojačavao. Nakon dobro obavljenog posla jedan bi ga gazda preporučio drugome i tako je naš život krenuo uzlazno. Robert je napredovao, prešao je u urbanistički odjel, gdje se brzo dokazao. Petu godinu braka slavila sam s novim voditeljem odjela.

Za razliku od njega, ja nisam mogla puno napredovati, ali našem sam braku donosila druge radosti. I dalje sam bila službenica, a baš taj posao u državnoj službi omogućio mi je da s našom djecom, Lucijom i Ivorom, budem po godinu dana na porodiljnom. I kasnije bih za svaku njihovu temperaturu, prehladu, sve dječje bolesti bila doma. Njegovala sam našu djecu i nitko me nikad nije pitao zašto sam često na bolovanju. Brinula sam o našoj obitelji, dok Robert često nije imao snage ni presvući se kad bi, mrtav umoran, u kasne večernje sate dolazio s posla. Legao bi 'na samo pet minuta' u dnevni boravak, a ja bih ga pokrila dekom jer sam znala da se neće pomaknuti do jutra.

Skromnu, požrtvovnu i tihu, Robert me silno volio. Dane sam provodila podižući našu djecu i čak kad bi mi suprug predložio da se odmorim, da nekamo otputujemo ili odemo makar u kupovinu nove odjeće, odmah bih sve preračunavala u cigle. Zahvaljujući mojoj štedljivosti naša se ušteđevina povećavala. Bila sam čarobnica s kućnim financijama i da nije bilo mene, sigurno bismo i danas bili podstanari. Ovako smo desetu godišnjicu braka proslavili u dvorištu vlastite kuće. Možda nismo bili tako svježi, odmorni i dotjerani kao prijatelji koji su tog dana s nama uživali u roštilju, ali sigurno smo bili manje opterećeni od njih. Nismo dizali kredite u kojima su oni sve teže plivali, nego smo u investicije ulazili korak po korak. Koliko smo imali, toliko smo trošili.

Upravo je ta godina bila prekretnica u našem životu. Kad je Robertova tajnica otišla u mirovinu, na njezino je mjesto došla mlada, simpatična Maja. Dugo mi Robert nije htio priznati da je zaljubljen u nju, a onda sam ga prisilila da stavi karte na stol. Počelo je, govorio je, bezazleno.

Dok ga je gledala tim svojim iskričavim, prodornim zelenim očima osjećao se, priznao je, kao na rendgenu. Njegova zbunjenost ju je očito zabavljala, jer na njezinim je usnama nerijetko vidio osmijeh. Voljela je koketirati s njim, prebacivati dugu plavu kosu s jednog ramena na drugo. Kao začaran, moj ju je muž promatrao dok je nešto unosila u kompjutor, pred njom se ponovno osjećao kao muškarac.

Naš se odnos s godinama pretvorio u prijateljski, pun poštovanja, ali bez strasti. No dok se pred njim nije pojavio izazov, o tome, rekao mi je, uopće nije razmišljao. Kad se Maja jednom nagnula preko stola i namjerno mu pokazala svoje lijepe grudi, moj je muž bio gotov.

Kakva namiguša, pomislio je i hladio se papirima.

Maja je izašla, a on shvatio da mu srce jako dugo nije tako snažno lupalo. Osim njezinim izgledom, bio je jako zadovoljan i njezinim radom. Uvijek bi sve napravila prije roka, nije joj bilo teško ostajati prekovremeno. Maja je bila odgovorna mlada žena čarobnog osmijeha i anđeoskog lica. Kad je pokazala svoje bijele zube, na obrazima bi joj se pojavile rupice, tako slatke da se Robert sve teže suzdržavao ne pomilovati ih. Tada si je priznao da je ponovno zaljubljen.

Tipično za muškarca njegovih godina, statusa, ali i neiskustva, počeo se dotjerivati više nego inače. Obnovio je odjeću, kupio skup parfem i na kraju promijenio auto. Lako sam zbrojila dva i dva, ali tada još nisam znala kako vratiti muža.

Vrlo brzo su uslijedila i česta poslovna putovanja. Njegova soba do njezine, alkohol u neprimjereno doba dana i miris mlade žene učinili su svoje. Kad je istina izišla na vidjelo, Robert je krivnju pokušao podijeliti. Svako jutro bi, govorio je, pomislio zašto više nema takve kemije među nama. Zašto i ja, kao Maja, ne nosim svileno rublje i sneno se protežem pored njega? A kad bi ga mazno poljubila, zaboravio bi na mene i na cijeli svijet. Postojala je samo Maja. Nakon godinu dana njihova zajedničkog života i naša su djeca doznala. Obitelj se pobrinula za to. I dok su Lucija i Ivor čekali oca da sleti iz Moskve, ja sam ostala doma i okrenula njihov broj.

Došlo je vrijeme da i nas dvije razgovaramo, pomislila sam.

Od početka njegove nedopuštene veze navodno je stalno uspoređivao dvije žene koje voli. Pokušao si je odgovoriti s kojom bi volio ostati, ostarjeri. Nije mogao jer nas je obje iskreno volio. Redala su se putovanja s Majom, pa odmori sa mnom. Buđenje pored jedne, pa onda lijeganje uz drugu. Jedna je bila temperamentna, druga tiha, jedna divlja, druga mazna. Jednoj je darovao ruže, drugoj mimoze, jednoj parfem koji je željela, drugoj skupi puder.

Ni djecu ni posao nije zapostavljao. Kao da mu je veza s Majom dala novu energiju, snagu za sve, pa i održavanje braka. Svakodnevne je obveze obavljao s osmijehom, glavobolju mu je uzrokovalo samo pitanje 'što će biti sutra'. Nadao se da će se sve riješiti samo od sebe, da će jedna od nas dvije napraviti prvi korak i pokrenuti lavinu razrješenja. No obje smo mudro šutjele. Ja sam i dalje bila savršena majka, domaćica i supruga, zbog čega me nije mogao prestati voljeti. Osjetila bih njegove iskrene osjećaje svaki put kad bih mu se bez riječi privila na grudi. A Maja je i dalje bila umiljata, strastvena, dostupna kad god ju je Robert poželio.

Znao je da ću uvijek biti uz njega i nerijetko mi je govorio kako je lijepo starjeti uz mene. Znala sam da to isto šapuće i njoj. Nekad smo se voljeli, imali djecu, puno stekli pa je Robert znao zašto mu u ovim trenucima gledam kroz prste. No očito nije znao zašto je Maja s njim, zašto od njega ne traži da me ostavi. Kad bi se zapleo u mrežu vlastitih dvojbi, sam je sebi djelovao kao neodoljiv muškarac. Mislio je da ni jedna od nas ne može živjeti bez njega, pa stoga obje pristajemo na sve. Takva situacija godila je njegovoj taštini, no odgovor zašto je Maja s njim još nije imao. Dobio ga je godinu dana kasnije, nakon što smo nas dvije obavile taj razgovor.

- Molim te, dođi u moj ured - rekao mu je tog jutra načelnik općine, inače naš kućni prijatelj.

Pola sata kasnije pokucao je na njegova vrata i sjeo u udobnu kožnu fotelju.

- Je li istina ono što se priča po hodnicima? - upitao je bez okolišanja.

Nije imalo smisla negirati. Naravno da je imao svoje ljude posvuda pa izmotavanje ili laganje Roberta ne bi odvelo nikamo.

- Da, istina je!

- Čestitam! Nadam se da ćeš i u Moskvi obaviti jednako dobar posao. Ali mogao si mi barem reći da su te zvali iz ministarstva. Zar si meni zadnjem namjeravao reći? Ili ne bih ni sada to doznao da te nisam pozvao? - rekao je prijekorno mašući prstom.

Mom je mužu pao kamen sa srca. Bio je uvjeren da ga zanima njegov odnos s Majom, no on ga je pozvao radi tek ugovorenog posla.

- Znaš da se o tome ne govori dok se ne potpišu svi ugovori. Velik je posao u igri - odgovorio mu je Robert.

- Želim da cijelo vrijeme pomno nadgledaš radove jer je riječ o velikoj prilici. Posao je ozbiljan, ako ga dobro obavimo, dobit ćemo i sljedeći. Bude li problema, očekujem da ih sve riješiš kao i dosad. Maja također putuje s tobom - rekao mu je šef.

- Dvojio sam trebam li prihvatiti taj posao jer to znači da najmanje tri godine neću biti doma - priznao je moj muž.

- I za to ćeš biti adekvatno nagrađen, a tvoja Vera je pametna žena. Ni ona ti ne bi savjetovala da propustiš ovakvu priliku! Uostalom, uvijek govori da si pravi karijerist!

Bio je u pravu, doista bih ga nagovarala da prihvati posao. Robert je, otkad smo zajedno, uvijek bio željan izazova i uspjeha. A uspješno obavljen posao u Moskvi puno znači i za njega i za cijelu obitelj. Zato sam ga i podržala kad je te večeri došao kući i rekao da na dulje vrijeme odlazi u hladnu Rusiju.

- Moskva, uostalom, nije na kraju svijeta. Dolazit ćeš barem nekoliko puta godišnje, a i ja ću posjećivati tebe - rekla sam čekajući njegovu reakciju.

Znala sam da će tamo živjeti s Majom, a to znači da je naš brak u ozbiljnoj opasnosti. Pomno sam pazila na svaku gestu, izraz njegova lica.

- Bojim se da to neće biti moguće - odgovorio je.

Sve ove godine osjećala sam njezino prisutnost u našem životu, a sada je došao i trenutak u kojem ćemo napokon o tome i razgovarati. Zato sam najjače adute položila na stol.

- Ideš tamo živjeti s ljubavnicom? - šokirala sam ga mirnoćom svoga glasa.

Znala sam da mu se život s Majom čini primamljiv, no on nije znao da sam itekako svjesna njegova preljuba. Nije očekivao ni ovako izravno pitanje. Shvatio je da sve znam i nije bilo smisla negirati.

- Možda. Ali najvažniji razlog je ipak posao - zbunjeno mi je odgovorio.

Vidjela sam strah u njegovim očima. Kao da je grčevito smišljao kako zadržati i brak i ljubavnicu. I ono malo samopoštovanja koje je još imao.

- Želiš li da se prije toga razvedemo? - mirno sam upitala.

- Ne. Volim i tebe i nju - priznao je.

- Siguran si da to ne govoriš iz žaljenja? Zato što smo dugo zajedno, imamo djecu, stvorili smo dom? Ničije žaljenje mi ne treba, mogu živjeti i bez tebe - sama sebi zvučala sam odlučno.

- Sasvim sam siguran. Nikad te nisam prestao voljeti niti si u mojim očima bila manje vrijedna. Samo sam osjetio potrebu za nečim drugačijim, intenzivnijim, strastvenijim. Tvoj odlazak ne bih podnio - rekao je.

Kad sam ga zagrlila, bio mi je spreman skinuti sve zvijezde s neba. Ali ja nisam bila spremna na mrvice u svom braku. Tim više što sam donedavno imala sve.

- Nikad nemoj dopustiti da se među nama osjeti njezina prisutnost jer ću samo tako znati da te ne gubim. Neka sve ostane kao i dosad. Uostalom, život čine sretni trenuci, a ne vječnost. Mi smo ih, hvala Bogu, imali dovoljno. I da, zapostaviš li ikad djecu, razgovarat ćemo drugačije - zaprijetila sam mu.

- U ovaj posao i idem zato da bi ona živjela bolje nego mi. Želim ih egzistencijalno zbrinuti, a ne da, poput nas, u život kreću od nule. Osim toga, ne odlazim zauvijek. Nekoliko godina brzo će proći. Dolazit ću kad se za to ukaže prilika pa neće ni osjetiti da me nema. A nećeš ni ti - umirio me.

Kad mi je nježno stegnuo ruku, poželjela sam je povući. Ipak, nisam to učinila. Pitomo i krotko, kako samo ja znam, uputila sam mu najtopliji pogled na svijetu.

Znala sam da Robertu predstoji i razgovor s Majom.

Svaka ljubavnica na zajednički život gleda kao na svojih pet minuta. Tako je i Maja, slutila sam, uvjerena da će ga u Moskvi nagovoriti na razvod. Možda misli da smo o tome već i razgovarali. Baš me zanima kako će reagirati kad joj Robert kaže da se ne rastajemo. Iako moj muž vjeruje da je miran život s dvije žene moguć, teško da će se baš sve kockice posložiti, razmišljala sam i kovala planove za spas svoga braka.

- Tražiš od mene da ti cijeli život budem druga violina? - upitala ga je Maja toga poslijepodneva.

Njezine inače iskričave oči sada su, pričao je, imale tužan izraz. Nije histerizirala niti mu bilo što uvjetovala. Na moju sreću, još je bila neiskusna i nije se znala izboriti za svoju ljubav.

- To je samo formalnost. Jesi li se ikada osjećala kao druga žena? Uvjeravam da baš sada nas dvoje započinjemo zajednički život? - odgovorio joj je moj muž.

- Ali bez vjenčanog prstena?

- Važno je samo da smo zajedno, da se budim uz tebe. Sve ostalo doći će samo po sebi - umirivao ju je.

- Pored tebe se osjećam kao kraljica kojoj su izmaknuli tron. Taj zajednički život moja je jedina nada. Tamo ćemo biti sami, više na ulici neću osjećati prijekorne poglede i podsmijeh okoline. Tvoja žena bit će tome izložena, a mene u Moskvi nitko ne poznaje - pomirljivo mu je odgovorila.

Dva tjedna kasnije bili su u zrakoplovu za Moskvu. Nisam ga došla ispratiti, bila sam dovoljno mudra da izbjegnem susret sa suparnicom. Djeca tada još nisu slutila tko je zapravo Maja, a kako je s njima putovalo još nekoliko kolega iz tvrtke, ništa nisu posumnjali. Robert nam je redovito slao novac i posjećivao nas kad god je mogao. Maja ga je za to vrijeme strpljivo čekala.

I onda se dogodio razgovor kojemu se Robert ni u najgoroj noćnoj mori nije nadao. Lucija i Ivor već su bili odrasli ljudi, na pragu zajedničkog života sa svojim izabranicima, a obitelj se pobrinula da doznaju za dvostruki život svog oca. Dok su morali, trpjeli su sramotu koju je nanosio obitelji, a čim su se malo financijski oporavili i prestali ovisiti o Robertu, sve su ispričali mojoj djeci. Kad sam tog dana ugledala njihova ozbiljna lica, znala sam da je došao odlučujući trenutak. I dok su nakon dugog razgovora sa mnom nevoljko otišli dočekati oca, na njegov telefon u Rusiji javila se Maja.

- Ovdje Vera, Robertova supruga - rekla sam.

Osjetila sam iznenađenje s druge strane, no brzo se snašla.

- Zašto me zovete? Znate da Robert danas stiže u Hrvatsku!

- Da ti kažem kako je vašoj priči došao kraj. Kad će se za mjesec dana moj suprug vraćati u Moskvu, s njim u zrakoplovu bit ću i ja.

- I što očekujete da na to kažem? Ne mislite valjda da ću ja zato napustiti naš stan ili njega? - drsko je odgovorila.

- Znam da to nećeš napraviti dobrovoljno. Ali valjda ti je jasno da moj muž neće dopustiti da ja odsjednem u hotelu. I u Rusiju ne dolazim na nekoliko dana, nego ostajem s njim dok ne završi posao. Zato je možda bolje da za tih mjesec dana potražiš nekog ruskog bogataša. Tamo ih ima dovoljno i jedan će te sigurno jedva dočekati - rekla sam.

Neugodan razgovor s Majom bio je završen. Imala sam mjesec dana da smislim kako ću reći mužu da natrag u Moskvu ne ide sam. I da ga više ni trenutka neću dijeliti. Kad su došli doma, Robert i djeca bili su posvađani. Zagrlila sam svog muža dajući im tako do znanja da želim mir i sklad u kući. I dok su Ivor i Robert sjedili u dnevnom boravku, ja sam nakon večere kuhala kavu.

- Mama, zašto se pretvaraš da je sve u redu? Zašto ga ne ostaviš? Imaš li ti ponosa? - ispitivala me ljutita Lucija.

- Naravno da imam ponosa, ali imam i mudrosti. Najlakše je razoriti obitelj i ostaviti ga jer se zaljubio u drugu. Svakome se to može dogoditi, a ja zbog jedne njegove afere ne želim ostati bez muškarca s kojim sam cijeli život. I unatoč svemu, tvoj otac je divan i brižan suprug - odgovorila sam joj.

Kad smo obje ušle u dnevni boravak, zatekle smo oca i sina u žestokoj svađi.

- Znam da ne mogu utjecati na tebe, ali moraš znati da se grozim načina na koji živiš - rekao mu je temperamentan i odlučan Ivor.

Lucija je sjela pored brata i šutjela. Moja kći nije bila na oca, naslijedila je sve moje osobine. Mirna, staložena i pomalo zatvorena, mlada žena od koje nitko nije očekivao buru emocija. Znala sam da ćemo njezino mišljenje tek čuti i da će način na koji će ga izreći mom mužu biti bolniji od bujica emocija njezina brata.

- S kime god bio, ja sam zauvijek vaš otac - rekao je Robert.

- Jesi, ali kakav otac? Podijeljen? Čovjek s dvije žene, dva lica? - uključila se i Lucija.

- Znam da vam je teško prihvatiti, ali...

- Nije teško nego nemoguće. Misliš da si pravi muškarac ako objema pružaš materijalnu sigurnost?

- To uopće ne želim koristiti kao adut u obrani, ali objema sam rekao istinu. Mogle su me ostaviti, otići svaka svojim putem. Osim toga, financijski ni jedna ne ovisi o meni - odgovorio sam.

- Ne ovise, ali zahvaljujući tebi imaju ono što je drugim ženama nedostižno - rekao je Ivor.

- Vaša je majka bila sa mnom dok sam hodao u pokrpanim hlačama, a i sada je, u ovoj situaciji, ostala dama.

- A ova druga?

- Ne zovi ju 'ova'. Ona ima svoje ime i takvog kakav sam ja može naći kad god se sjeti. I ljepšeg, i mlađeg, muškarca koji bi je odmah ženio - branio je Maju.

- A ti ćeš unatoč svim njezinim vrlinama ostati s mamom? Ma baš si dobar, to je tako plemenito od tebe - teatralno je zapljeskao moj sin.

- Kakav nam primjer daješ? Zar nakon ovakvog odnosa svojih roditelja ja i dalje trebam vjerovati u brak? Vezati se i čekati da me jednom zamijeni mlađom, a mene i dalje poštuje? - sarkastično je dodala Lucija.

- Naravno da trebaš vjerovati, brak je divno zajedništvo. Malo je onih koji su pronašli sve što traže u jednoj osobi, a mi na žalost nismo među njima - branila sam svog muža.

Sljedećih nekoliko dana Robert i djeca razgovarali su uzburkanih emocija. A onda je zazvonio njegov mobitel. Znala sam da je to Maja. Čim je vidio broj, Robert je problijedio, a onda se povukao u svoju sobu. Kad se nakon dvadesetak minuta vratio, bio je utučen. Bio je to trenutak koji sam čekala, pravo vrijeme da mu kažem što sam odlučila.

- Dušo, ovo doista više nema smisla. Rado bih uzela godišnji i otišla s tobom u Moskvu. Ne bi bilo loše da tamo i ostanem. Djeca su odrasla, a ja imam uvjete za mirovinu. Pokušajmo još jednom.

- Pokušajmo što? - tužno me pogledao.

- Voljeti se kao nekad - nježno sam mu rekla.

- Doista si najbolja supruga na svijetu. Nakon svega što sam ti učinio ti i dalje želiš biti sa mnom - gotovo je zaplakao.

- Naravno da želim. A o Maji ne bih razgovarala. Razumijem da si je volio i da je bila divna epizoda u tvom životu. Ali ti si moj suprug i želim da se to napokon završi - zvučala sam jako ozbiljno.

- Završeno je. Upravo me nazvala i rekla da je našla drugog.

- Onda je sve riješeno. Sljedeći tjedan idemo zajedno u Moskvu! - pljesnula sam rukama.

Možda neka druga supruga ne bi bila zadovoljna ovakvim ishodom. Možda se ne bi pristala miriti s mužem tek kad ga ljubavnica ostavi. No ja sam znala da sam baš ja kumovala tom prekidu i bila silno ponosna na sebe. Moj Robert više neće lijegati u dva kreveta niti imati dvije voljene žene. Opet je samo moj.