ISTINITA PRIČA: 'Dobila sam posao iz snova i zavela šefa, ali njegova žena nije mi ga planirala tek tako prepustiti!'

Na razgovor za novi posao došla sam posebno dotjerana, ali s knedlom u grlu. Ovo je bio već osmi pokušaj da se zaposlim i već sam počela gubiti svaku nadu da ću uspjeti. Studio za građevinarstvo, na čiji sam se natječaj javila, bila je modernistički opremljena zgrada. Uredi su uglavnom bili odvojeni velikim staklenim stijenama, čime se dobivao dojam prostranosti. Sve puno svjetla u kombinaciji s bijelim zidovima stvaralo je pozitivno ozračje.

Ipak, dlanovi su mi se znojili od treme i neizvjesnosti ishoda današnjeg razgovora s vlasnikom. Usprkos tome trudila sam se izgledati sabrano, profesionalno i zrelo. Imala sam trideset i dvije godine i moje referencije dosad nisu bile bogznašto jer sam radila uglavnom na kraćim zamjenama.

Firma u kojoj sam se nadala zaposliti bavila se projektiranjem stambenih i poslovnih objekata, konzaltingom u arhitekturi te koordinacijom u projektiranju stambeno-poslovnih objekata. Trebali su arhitekta kao zamjenu za stalnog radnika koji je otišao na dulje bolovanje. Iako nikome nisam željela zlo, potajno sam se nadala da će to bolovanje potrajati što dulje i da će zaposliti baš mene.

Vlasnikov širok i srdačan osmijeh omekšao je moju napetost.

- Gospođice Viktorija, diplomirali ste 2005. i vidim da imate nešto iskustva u struci.

- Da, na žalost, sve na kraće vrijeme, uglavnom zamjene. Nedavno sam radila kod vašeg prijatelja Marija, on mi je i rekao neka se javim vama s obzirom da me sam, na žalost, nije mogao zadržati. Znao je da tražite nekog...

- ... sposobnog - nadovezao se i nasmiješio. Mario vas je nahvalio kao vrijednu i kreativnu.

- Zbunjena sam.

- Bez lažne skromnosti, molim. Trebate znati da nam treba osoba koja će obavljati poslove planiranja i projektiranja, ali i osmišljavanja unutarnjeg i vanjskog uređenja. Pouzdat ću se u vaš ženski senzibilitet. Kolega Tibor u susjednom uredu bavi se nadzorom i vođenjem izgradnje i konzaltingom s investitorom. Često ćete surađivati pa bi bilo dobro da vas odmah upoznam.

Tibor je baš tada podigao glavu s kompjutorskog ekrana i nasmiješio mi se.

Znači li to da sam primljena i da ću baš ja raditi ovaj posao? Srce mi je počelo tući dvostruko brže, a u meni je sve pjevalo. Kad je Tibor ušao u prostoriju, ustala sam i rukovala se s njim.

Moj šef Damir stajao je sa strane i sa zanimanjem me promatrao. Bio je vrlo zgodan čovjek, u četrdesetim godinama. Markantnog i profinjenog lica i ruku istodobno njegovanih, ali i muževnih i snažnih. I po njegovu preplanulom tenu dalo se zaključiti da mu nije bio stran posao na terenu.

Sutradan sam već započela s radom. Ured sam dijelila s Andreom, smeđokosom i smeđookom tridesetogodišnjakinjom običnog izgleda i općenito nekako neprimjetnom. Puna obzira, ponudila me kavom. Taj mi je prvi radni dan prošao uglavnom u prikupljanju informacija. Pohvatala sam skice i nedovršene ideje svog prethodnika koje uopće nisu bile loše, dapače. Možda ću promijeniti tek neke sitnice, doraditi.

Bila sam udubljena u nacrte na svom radnom stolu kad je Damir ušao. Podigla sam pogled i susrela se s njegovim sivim očima. Štrecnulo me nešto u trbuhu i strelovitom se brzinom popelo do grla. Jučer nisam to osjetila. Što je to danas? Neki strujni udar. Sekunda i pol zbunjenosti i u njegovu pogledu, a onda ljubazno pitanje:

- Kako ide, Viktorija?

- Evo ide, hvala, pokušavam pohvatati konce. Ali Ivica je ostavio sve uredno i pregledno, vjerujem da ću se snaći i ovo privesti kraju ako se kolega ne vrati prije.

Damirovo se lice smrknulo.

- Na žalost, bojim se da će njegovo bolovanje potrajati dulje nego što je planirao.

- Da nije nešto ozbiljno? - upitala sam i istog se trena sjetila kako sam jučer poželjela da ostanem što dulje. Posramila sam se.

- Izgleda da je karcinom agresivnog tipa. Ivica rapidno propada, ali nećemo ništa unaprijed prognozirati. Nadajmo se da će sve biti dobro - na Damirovu se licu moglo vidjeti iskreno žaljenje.

- I ja se nadam - nadovezala sam se istim tonom.

- Zamolio bih te jednu uslugu ako mi možeš priskočiti - odmah je prešao na ti, što meni nije nimalo smetalo. Atmosfera je tako bila prisnija. Ja sam njemu persirala, ali je on inzistirao da to ne bude tako "jer nije toliko star". Zaista, nije bio star, ali imao je četrdeset i šest godina, dakle četrnaest više od mene. Bože, o čemu ja to razmišljam? Kakve uopće ima veze koliko je moj šef stariji od mene i koliko on izgleda mladoliko?! Uostalom, on je oženjen. Ne trebaju mi problemi u životu. Tek sam izašla iz jedne burne i nadasve neugodne veze i sada mi zaista ne trebaju ljubavne komplikacije.

- Viktorija, kamo si odlutala? - probudio me iz mojih razmišljanja. Trebalo bi mi prevesti nešto s engleskog. Molim te, dođi u moj ured.

Mogao mi je proslijediti mailom, pomislila sam i krenula za njim. Sjeo je u svoju fotelju, ja do njega. Gledali smo u ekran sjedeći jedno do drugoga tako da su nam se koljena svako toliko dotaknula, a ja sam posve jasno mogla osjetiti miris njegova parfema u svojim nosnicama. Uzbudilo me to, olfaktivni sam tip. Zapravo sam i auditivni i vizualni tip. Postajem antena za prijem svih mogućih vibracija kad mi se netko sviđa. Pogledala sam ga krajičkom oka, a on se sav usmjerio na gledanje redova na ekranu. Djelovao je usredotočeno. Sabrala sam se.

Subota je, protezala sam se u krevetu dok mi je sunce škakljalo kapke kroz prozorske žaluzine. Mmmmm, kako bi mi godila kava, još da mi je netko skuha. No, osim mog žutog mačka i mene u stanu nije bilo nikoga. Žuti se došuljao do mene lijeno se češući o rub kreveta i ispustivši jedno kratko promuklo mijau, tek toliko da me obavijesti kako bi izašao. Ustala sam. Bilo bi šteta provesti ovako krasan dan u stanu. Odlučila sam nazvati Andreu da zajedno odemo na kavu pa u shopping, a potom na kraći jogging. Odjenula sam trenirku i udobne tenisice, a kosu svezala u nemaran konjski rep. Godio mi je ovako ležeran sportski izgled bez potpetica i šminke.

U trgovačkom sam centru isprobavala krpice dok me Andrea strpljivo čekala u onoj svojoj svetačko- misionarskoj pozi nasmiješenog lica. Nimalo nije bila nervozna pa sam se mogla do mile volje naužiti preodijevanja i isprobavanja.

Izašavši iz kabine, nisam je vidjela. Zaokružila sam pogledom po trgovini i ugledala je u razgovoru s djevojčicom od dvanaestak godina i dječakom koji ju je potezao za jaknu, a mogao je imati pet godina.

Čija su to djeca? Ubrzo sam ugledala lijepu plavušu duže kose podignute u punđu, elegantno odjevenu i Damira s njima. Pogledala sam se u zrcalo i u onako sportskom izdanju najradije bih bila nekamo nestala da me ne primijete. Ne, nikako ih nisam htjela sresti. Ovo mu je zacijelo obitelj. Zgrabila sam drugi komad odjeće i ponovno ušla u kabinu. Izašla sam nakon deset minuta kad sam pretpostavila da su napokon otišli.

- Hej, jesi li našla što si tražila? - upitala me Andrea. - Pogodi koga sam srela maloprije.

- Nemam pojma, reci.

- Šefa sa ženom Dianom i djecom.

U tom me trenutku ubo mali žalac ljubomore, ali sam nastojala da se to ne vidi na mom licu i da Andrea ništa ne primijeti.

Sljedećih sam dana bila distanciranija nego inače. Ako sam i gajila neku nadu da će me Damir primijetiti, sada sam je nastojala ugasiti. Odlučila sam se držati hladno i strogo profesionalno. Nisam međutim propustila da se lijepo odjenem i pažljivo našminkam jer sam se držala one izreke Coco Chanel da se svaki dan treba dotjerati kao da ćeš upravo taj dan susresti muškaraca svog života.

Postao mi je nekako nedodirljiv, a samim tim još privlačniji. Ne, ovo što osjećam za njega ne bih smjela osjećati. Lice njegove žene i djece izlazila su mi pred oči i mutila mi dosadašnja maštanja o njemu. Ali srce nije htjelo slušati glas razuma. Vodila sam nijemu bitku sama sa sobom. Bezbroj sam puta napisala SMS, a onda ga obrisala nemajući ga hrabrosti poslati.

Toga sam ponedjeljka bila nešto bolje volje. Podigla sam pogled i vidjela ga kroz staklenu stijenu u susjednom uredu kako nešto tipka na svojoj tastaturi. Pozdravio me smiješkom, a onda opet nešto napisao. Stigla mi je poruka nepoznatog pošiljatelja.

Dmrr67: Danas izgledaš prekrasno...

Gledala sam u čudu u slova na ekranu. Tko je to? Automatski sam postavila i poslala pitanje.

Dmrr67: Imaš pravo triput pogađati.

Viki: Poštar()?

Dmrr67: Ne

Viki: Pratiš me??!! Kako znaš kako izgledam?? Sad se bojim...

Dmrr67: Pratim te svaki dan i bježim od tebe. Molim te, nemoj se bojati.

Prepiska me počela intrigirati. Promeškoljila sam se na stolcu i pogledala u smjeru Damirova ureda. I on je bio zadubljen u ekran i nešto črčkao po kompjuteru.

Viki: Aha, ti si jedan od onih frajera koji nemaju života izvan virtuale. Predstavi se ili nestani zauvijek!

Stanka. Šef je ustao i otišao do automata za kavu. Čekala sam odgovor, ali nije ga bilo. Spustila sam sliku za svaki slučaj i nastavila raditi na drugom programu, ali sam neprestano pogledavala ima li nove pošte. Do kraja radnoga vremena ništa nije stiglo i već sam bila zaboravila na taj dijalog.

Ugrijavši si kakao, sklupčala sam se te večeri pred kompjuterom i odigrala igricu. To je bila moja omiljena razbibriga i način opuštanja u posljednje vrijeme. Odlučila sam provjeriti poštu. Osim nekoliko mailova prijatelja i promotivnih ponuda trgovine namještajem, bilo je tu i pisamce od i dalje nepoznatog Dmrr67.

Sve sam ostale preskočila i odmah otvorila njegov mail.

Dmrr67: Otkad si ušla u moj život, nemam mira. Zaljuljala si mi tlo pod nogama. Gledati te svaki dan i ne moći poduzeti ništa jer si ti tako hladna i ne vidiš u meni ništa do... obeshrabruje me u startu. Imam li uopće prava tražiti od tebe nešto? Što ti uopće mogu dati? Ali Viki, Viktorija, kad bi samo malo češće podigla svoj pogled prema meni da iz njega crpim snagu i želju za životom u danu koji je preda mnom...

Ovo je ljubavno pismo, pomislila sam i osjetila neku nelagodu jer izgleda da me osoba poznaje i zna sve o meni. Nastavila sam čitati i što sam dalje čitala sve mi je više svitalo. O, Bože, pa to je Damir! Zavrtjelo mi se u glavi. To nije bio njegov službeni mail. Možda ga je otvorio za mene, a možda ga ima od ranije iz tko zna kojih razloga. Opet ljubomora i sumnja. Pa kako nisam odmah povezala!? Glupača, nasmiješila sam se u sebi i odjednom se moje raspoloženje popravilo.

Sljedeći je dan protekao radno. Nisam baš imala puno vremena ni za što drugo osim skiciranja i ucrtavanja. Damira nije bilo. Bio je na terenu u obližnjem naselju. Stigao je tek oko 16 sati kad smo se mi spremali kući.

- Viktorija - obratio mi se - bi li vam bio problem ostati još sat-dva da završimo ovu dokumentaciju pa da je sutra mogu poslati u Varaždin?

- Ako se baš mora - rekla sam tobože nevoljko da me čuje Anita, koja je već bila na vratima. Prava je istina da sam jedva dočekala da se takvo što dogodi i da mi se napokon očituje u vezi s onim mailovima koje sam od njega dobivala.

Ne misli valjda još uvijek da nisam shvatila da je to on. Kakvu to igru igra? A možda mu i ne treba pomoć nego traži izliku da sa mnom ostane nasamo. Ta mi je misao pala na pamet, ali nekako mi se učinila najvjerojatnom.

- Platit ću vam prekovremene - odmah se nadovezao pomalo razočaran mojim tonom.

- Nije problem, Damire - rekla sam sada već sa smiješkom, a kako smo ostali sami, automatski smo prešli na "ti". Ne znam što ga je to tjeralo da se pred drugima nekako ukoči i persira mi, dok mi je, kad smo bili nasamo, govorio ti. Kao da je htio podcrtati naš poslovni odnos. Kako djetinjasto! Muškarci su zaista ponekad smiješni u tim svojim nastojanjima da nešto sakriju. Damir je djelovao toliko dječački zbunjeno da mi je došlo da ga zagrlim i utješim iako je bio četrnaest godina stariji od mene.

- Nisam stigao ni jesti od posla danas - rekao je nekako umorno i zašepao dok je obilazio stol s namjerom da sjedne za kompjuter.

- Nešto se dogodilo pa šepaš?!

- Nije ništa, pogrešan doskok s jedne skele. Proći će.

- U redu - rekla sam - skočit ću samo dolje do pekare i eto me natrag za minutu.

Prije nego što je uspio išta odgovoriti, već sam jurila niz stepenice i u pekari preko puta kupila upravo pečene brioše s čokoladnim punjenjem.

- Pomislila sam da će ti goditi - rekla sam pružajući mu smotuljak. I meni je pao šećer.

Dok smo uživali u slasnim kolačima, smiješili smo se jedno drugome. Pogled mu je postajao sve mekši.

- Pročitala sam mail - rekla sam bez uvoda. Lecnuo se, vjerojatno ne očekujući da ću ga otkriti tako brzo. - Ne znam što na to odgovoriti, šefe.

- Onda nemoj reći ništa! - odvratio je pomalo tvrdo. - Samo me nemoj ismijati, nije smiješno.

- Ali ne, zaboga, nisam tako mislila. Drago mi je da znam jer..

- Jer što?

- Jer nije ni meni lako cijeli radni dan gledati te preko puta i ne moći učiniti ništa. Nisam znala, iako sam se nadala.

Ustao je i opet zašepavši krenuo prema meni. Noga ga je izgleda jako boljela.

- Viki, sve ono što sam napisao sada mi je teško ponoviti. Lakše je kad sam skriven iza monitora. Uvjeravam te da mi virtuala nije život, ali s tobom nisam znao kako bih započeo. Ponekad si tako distancirana.

- Možda je to moj obrambeni mehanizam, nisi na to pomislio?

Više mi nije dao da govorim, nego je približio svoje lice mojem i ja sam mogla osjetiti njegov dah na svom vratu. Poljubio me, isprva nježno, a potom sve strastvenije.

Prekinuo nas je prodoran zvuk njegova mobitela koji je u tom trenutku zazvonio.

- Molim? - glas mu je bio pomalo nervozan, a onda je nastavio: - Nisam mogao ranije. Da, bio sam na terenu, a sad moram srediti neku papirologiju. U redu, ne čekaj me s večerom, stići ću čim prije budem mogao. Da, i ja tebe...

- Moja žena - rekao je već se potpuno pribravši. - Zabrinula se.

- Shvaćam - odvratila sam i sama se pomalo ohladivši. Posao je ubrzo bio gotov. Nije predlagao nikakav susret niti tražio da se ponovno vidimo ovako nasamo, iako sam očekivala da hoće. Načeo je nešto i ostavio me samo tako...

Drugi dan na poslu bila sam posebno napeta očekujući da ću ga sresti te da će danas biti jasniji glede sinoćnjeg događaja. Što on zapravo hoće? Ali, toga dana Damir nije došao na posao. Rečeno mi je da mu je gležanj koji je jučer ozlijedio na gradilištu otekao i poplavio i da će morati mirovati barem dva tjedna. Rastužilo me to.

Zakopala sam se u posao nastojeći više ne misliti na Damira i na njegove poljupce koje sam još tako živo mogla osjetiti i koji su me palili po licu, vratu i usnama.

Moj se posao nije sastojao samo od crtanja, bilo je tu i niz drugih aktivnosti - od početne analize parcele do uklapanja u okoliš, u čemu su mi pomagali Tibor i Andrea, svaki zadužen za pojedini dio posla. Ishodovanje lokacijske dozvole za našeg investitora trebala je biti puka formalnost, no tu su uobičajeno nastajali problemi i natezanja.

Toga mi je dana na idejnom projektu, koji sam upravo zgotovila, trebao Damirov potpis i njegova konačna odluka kako bih ga mogla što prije proslijediti klijentu. No Damir je još uvijek bio kod kuće i mirovao.

U međuvremenu se naše dopisivanje potajno nastavilo, a naši su tajni večernji razgovori postajali sve nježniji, a potom i strastveniji. Naša je virtualna ljubav cvjetala i bila toliko opipljiva da sam imala dojam kao da zaista održavam pravu vezu s tim muškarcem. Upoznavali smo se sve više, šaputali si u ekran dok su svi spavali i uživali u tim samo našim trenucima.

Javila sam mu da bih danas trebala svratiti do njega po te potpise. Rekao mi je da mogu doći u vrijeme pauze za ručak, a ne kako sam namjeravala nakon radnog vremena, oko 16.30 sati. Nisam mogla dočekati 11 sati kad sam se s torbom punom dokumenata odvezla do njegove zgrade. Uspela sam se dizalom na peti kat i pozvonila. Čula sam korake i otključavanje ulaznih vrata. Bio je sam u stanu: djeca su bila u školi, a supruga na poslu.

Toga smo dana Damir i ja prvi put vodili ljubav u njegovu dnevnom boravku. Ni trenutka nisam osjetila ni strah ni sram nego samo i jedino veliku želju i potrebu da mu pripadnem i budem samo njegova. Zadržala sam se puno dulje nego što sam mislila da hoću. Vrijeme ručka odavno je prošlo, a ja sam željela samo još ostati naslonjena na njegove grudi i slušati kucanje njegova srca.

Iskrala sam se iz njegova stana poput lopova i tek kad sam sjela za volan svog automobila, postala sam svjesna da sam postala ljubavnica svoga šefa. Realna ljubavnica, ne više ona virtualna.

Damir i ja nekoliko smo mjeseci skrivali našu vezu. Ali sve sam mu češće bila potrebna na službenim putovanjima. Sjećam se Tuheljskih toplica, masaža i saune, polumraka, glazbe i svjetlosti svijeća. Topline vode koja je mazila moje tijelo zajedno s njegovim rukama kao da nema nikoga, kao da smo sami. Apsolutnog prepuštanja i nebrige za ostatak svijeta, kao da je sutra sudnji dan. Bilo je tu i prekovremenog posla i još mnogo potrebnih i nepotrebnih trenutaka koje smo izmišljali kako bismo ostajali nasamo i posvećivali se jedno drugome. Dakako da su uredom krenula šaputanja i značajni pogledi. Kažu da se jedino kašalj i ljubav ne daju sakriti.

I da, dogodilo se ono što se jednoga dana moralo dogoditi. Stigla je Diana.

- Je li Damir ovdje? - upitala je bez pozdrava, banuvši u moj ured koji je bio tik do Damirova. Lice joj nije bilo nimalo prijateljsko. Ogromna negativna energija koja je izbijala iz te žene na trenutak me pokosila kao grom iz vedra neba, kao Katrina. Razorna mržnja.

Ušutjela sam i skrenula pogled na papire koji su bili preda mnom. U ostalim uredima bio je muk. Tibor je ustao i otišao s isprikom da mora do agencije preko puta, Nina je krenula do automata za kavu, a Andrea je u neprilici gledala čas mene, čas Dianu i nije rekla ni riječi.

U tom je trenutku stigao Damir. Bio je u knjigovodtsvu, jedinoj sobi koja je bila zatvorena pravim pregradnim zidom pa ga nije vidjela do tada. Zatvorio je vrata za sobom i iako su razgovarali tiše da se ne čuje, nisam mogla ne primijetiti nemir i nelagodu na njegovu licu, kao i sve veću uznemirenost i ljutnju na njezinu.

Onda je iz torbice izvadila kutijicu i tresnula njome o stol. Tekućina u kutiji se razlila. S ukrasne vrpce strgnula je posvetu i izašla iz njegova ureda. Tada je stala preda mnom i pružila mi papirić na kojem je pisalo nešto vrlo intimno, a upućeno meni. Shvatila sam da je ono čime je tresnula o mužev stol vjerojatno parfem namijenjen meni.

Eto, dogodilo se. Otkriveni samo. Uh, kako je to sve dalje mučno i neugodno. No mogla sam i očekivati takav rasplet umjesto što sam se naivno nadala da će sve proći bezbolno i da će Damir u konačnici postupiti onako kako je obećavao: ostaviti Dianu koju ne voli i doseliti se k meni koju voli.

Prolazili su mjeseci, ali po tom pitanju i dalje je ostao status quo: on u braku, a ja njegova ljubavnica. Scena koju mi je priredila pred mojim radnim kolegama bila je dostojna svake španjolske ili turske sapunice. Sasula mi je u lice kako to još nije sve što me ide, uz zaključnu prijetnju da sa mnom još nije gotova. Staklena vrata, debljine centimetra i pol, kojima je lupila svom silinom, napukla su i pretvorila se u paukovu mrežu koja je počinjala kraj kvake pa se zrakasto širila prema gore.

Nisam rekla ni riječ. Ustala sam, uzela torbicu i izjurila van. Vozila sam se ni sama ne znam koliko dugo bez cilja. Vrtjela sam u glavi film koji je počinjao s prvim danom moga upoznavanja s Damirom pa sve do danas. Sve naše trenutke. Bila sam zaljubljena. Voljela sam svog oženjenog šefa i on je volio mene. Uhvatila sam se za tu misao jer sam bez njegove ljubavi bila izgubljena.

O, Bože, zašto se to baš meni događa? Zašto su moji odabiri uvijek pogrešni? Sjetila sam se tada svoje prethodne veze i košarice koju sam dobila od svog bivšeg, koji me zamijenio za kolegicu. I ja sam tada poput Diane svom bivšem radila scene iz istog razloga pa sam je mogla razumjeti. Da, trebalo se to dogoditi baš meni pa da shvatim kako je ta ljubav, strast, što li, slijepa i bezobzirna i kako gazi sve pred sobom s izlikom da nam je potrebna. A drugi? Što je s njima, s njihovim osjećajima i potrebama?

Pitala sam se je li uopće moguće ostati vjeran? Predvidjeti i spriječiti u startu pogrešan korak svoga partnera koji ga vodi na stranputicu s nekim drugim. Može li se to uopće spriječiti? Ne radi li se tu o egoizmu nas samih, posesivnosti da do vječnosti zadržimo nečiju naklonost i pažnju misleći pritom da se stvari koje smo obećali s danom našeg vjenčanja neće nikad promijeniti. Što mi uopće znamo s devetnaest, dvadeset, dvadeset pet kad se sve mijenja, svaka stanica u našem tijelu, kad ništa nije stalno pa tako ni naše potrebe ni interesi.

Kakva crna obećanja!? Damir se zaljubio, i ja sam se zaljubila. Među njima je već dulje vrijeme vladala napetost i općenito im je odnos bio loš. Dugotrajna je to bila ignoracija i neslušanje onoga drugoga, kao i nepokazivanje interesa jedno za drugo. Kako mi je pričao, ni Diana se nije pretjerano trudila oko njega, vječito je bila odsutna u svojim mislima i zaposlena nekim aktivnostima izvan kuće. Odgovaralo mu je to jer je na taj način bio manje pod njezinim nadzorom i imao više vremena za mene.

Čemu danas takav njezin ispad? Možda se pobojala za materijalnu egzistenciju i siguranost, jer sumnjam da joj je do njega kao osobe pretjerano stalo. Takvom mom razmišljanju pridonijele su priče kolegica iz ureda kako se ona bahati i rasipno ponaša.

Neka Diana ide dovraga! Da, borit ću se za njega. Sad nema natrag. On je odlučio, a ja sam ionako već ponižena. Dakle, nema odstupanja, Damir je moj. Okrenula sam bijesno svoj auto i otišla do stana nemajući se više namjere vraćati u ured. Na mobitelu su bila njegova četiri propuštena poziva koja nisam ni čula jer mi je CD u autu svirao prilično glasno da nadglasa vrištanje mojih misli. Ušavši u stan, bacila sam ključeve od auta na stol i prišla štednjaku s namjerom da skuham kavu. Nazvala sam ga.

- Možeš li doći k meni sad odmah?

- Viki, doma imam dramu, nemoj, doći ću čim je urazumim.

- Nemoj da bude kasno! - dreknula sam u slušalicu i prekinula vezu. Već mi je bilo dosta tog njegovog oklijevanja. Razapele smo ga i zakucale na križ nemajući očito ni jedna ni druga namjeru popustiti, a kamoli odustati.

Nije mi se javio cijelo popodne, ni cijelu večer. Zaspala sam u suzama, sama i ostavljena. Moram nešto smisliti.

Drugi se dan pojavio na poslu blijed i s tamnim podočnjacima.

- Viktorija, obratio mi se punim imenom, što mi je govorilo da mi ima reći nešto ozbiljno.

- Odlučio sam se iseliti iz našeg stana.

- Možeš se doseliti k meni, znaš da imam mjesta.

- Negdje ću morati, iako možda nije prikladno. Prijeti mi rastavom.

- Prijeti? Zar razvod nije bilo nešto što si i meni samoj spominjao više puta i namjeravao učiniti vrlo skoro?

- Ne razumiješ, nije to tako jednostavno. Uskratit će mi djecu.

- Ona to ne može učiniti, nema prava.

- O da, ima. I koliko je ja poznajem, ustrajat će u tome da me u potpunosti odbije od njih, a to ne želim i ne smijem dopustiti. Da, želim rastavu, ali ne pod tu cijenu.

- Razumijem, odvratila sam zamišljeno.

- I što ćeš sad učiniti?

- Naći dobrog odvjetnika. Ne preostaje mi ništa drugo.

Dani koji su uslijedili bili su sve samo ne mirni i idilični. Njegov je, ali i moj mobitel zvonio na desetke puta na dan. Prijetila je i vikala. Odlučila sam ne reagirati na provokacije.

Telefon opet zvoni. Diana. Jednom, dvaput, peti put. Javit ću se.

- Reci Diana...

- On je još uvijek moj muž! - grozila mi se s druge strane žice. - Nemoj se zanositi mišlju da ću mu dati rastavu! To nikad nećeš doživjeti!

- Prekini, Diana, među vama više nema ničega, nemoj mučiti ni sebe ni njega. On je odlučio, a ja sam s njim jer ga volim!

- Upropastila si mi život, uništila si moju obitelj, uzela si mojoj djeci oca. Zar te nije stid?!

Ovo je bilo previše! Prekinula sam vezu i bacila mobitel u zid. Rasuo se. Usput ću promijeniti broj. Toga sam dana dala pojačati i bravu na ulaznim vratima.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Damir i ja živjeli smo "zabranjenim" životom, pod stalnim osuđujućim pogledima susjeda. Nije me to usrećivalo jer mi je, htjela ja to ili ne, ipak bilo stalo do odobravanja i prijateljskih susreta. Sve to nisam vidjela u očima susjeda. Vladao je neki prividan mir.

Oboje smo bili na godišnjem i spremali se na put u Dalmaciju, a onda jednoga dana Damir nije došao na ručak. Nije ga bilo ni na večeri i nije mi se javljao na telefon. Poludjela sam od brige i pomislila kako se vratio Diani. Oko jedanaest sati navečer pojavio se na vratima slomljen i blijed.

- Pokušala je samoubojstvo - rekao je kratko.

- Tko??! - upitala sam, iako sam znala odgovor.

- Bili smo na ispumpavanju želuca. Treba pričekati da prođe ova noć, liječnici se nadaju da će sve biti u redu. Nazvala me mala sva uspaničena i u suzama kad je došla iz škole i nije mogla probuditi mamu.

Bio je to početak našega kraja. Okrenuo se i otišao u kupaonicu pod tuš. Dugo je ostao tamo, sve dok se voda nije rashladila. Te smo večeri ležali u krevetu praveći se da spavamo i nijemo zurili u mrak.

Diana je uspjela potkopati našu vezu. Tim je činom Damiru pomutila privid sreće koji je mislio da ima sa mnom. Od toga je dana svaki dan bio u bolnici sve dok mu se žena, koja je to još uvijek na papiru bila, nije oporavila i došla kući. Djeca nisu htjela doći k nama nego je on odlazio u njihov stan i brinuo se o njima. Kao da se tim očajničkim činom njegove žene opet vratila njihova bliskost, opet su bili obitelj.

Mene je sve to uznemiravalo i nisam u našoj vezi više nalazila ni mira, ni ispunjenja, ni prvotnog zadovoljstva. Za koga da se borim? Ne, neću više trčati za ljubavlju.

U kartonsku sam kutiju pobacala neke svoje knjige, fotografiju s radnoga stola i još se jedanput okrenula da u sjećanje utisnem posljednji pogled na ured u kojem sam provela kratak, ali lijep dio svoga života. Pet godina mladosti. Odlazim bez ičega, kako sam i došla, ili ipak ne? S jednim životnim iskustvom više, a to je ipak nešto.