TAJNI OBOŽAVATELJ

ISTINITA PRIČA: 'Bivši ljubavnik zagorčavao mi je život! Prijetio je da će sve otkriti mom suprugu!'

'Ta jedna strastvena noć nije mi značila ništa'

Spavaš li? - upitao je moj suprug Marko dok sam po tko zna koji put te noći uzalud pokušavala ignorirati zvonjavu telefona koja je dopirala iz prizemlja.

- Dobro, ja ću se javiti. Da mi je samo znati koja budala nema pametnijeg posla u ove sate? - mrzovoljno je dodao kad mu nisam odgovorila. Dok je Marko izlazio iz sobe, srce mi je mahnito tuklo. Bože, tko je to i što hoće od mene? Tko god da jest, više mu očito nisu dovoljne sve one opscene poruke koje mi gotovo svakodnevno šalje mailom, ogorčeno sam pomislila zadrhtavši od nelagode i na samu pomisao o tome što sve stoji u njima. Koliko god da sam razmišljala o svemu, nikako nisam uspijevala dokučiti tko bi mogao stajati iza toga.

U početku me takve poruke i nisu pretjerano brinule jer sam vjerovala da je riječ o nekome tko se samo želi dobro našaliti na moj račun. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, a tekstovi postajali sve vulgarniji, nisam mogla ne zapitati se nisam li se ipak nekome zamjerila u posljednje vrijeme. Činilo se da onaj tko ih šalje zna gotovo sve o meni, od toga gdje radim, pa i to da sam udana za Marka. Pretpostavljala sam da je riječ o nekome tko nas poznaje.

Iz dana u dan osjećala sam sve veću nelagodu, no unatoč tome ništa nisam željela govoriti Marku. Ionako je već imao dovoljno problema na poslu. Željela sam vjerovati da ništa ne traje vječno te da će nepoznatom počinitelju ovakva tortura ipak jednom dosaditi. Ali, kada su mi prije nekoliko dana uznemirujući pozivi počeli pristizati i na fiksni telefon, shvatila sam da griješim jer tko god da je bio, definitivno nije imao namjeru odustati.

- Ne mogu vjerovati kakvih sve budala ima na ovom svijetu. Nazove, a potom šuti. Mislim, stvarno… - promrmljao je moj suprug više za sebe kad se napokon nešto kasnije vratio u sobu. - Ovih ću dana svakako o tome obavijestiti službu za kor…..- nije uspio ni dovršiti započetu misao kad se iz prizemlja ponovno oglasio telefon. - Oh, Bože, ne opet! - procijedio je zaputivši se natrag.

- Pusti, ja ću to riješiti! Ionako moram u toalet. Tko god da jest, sad će me doista čuti! - dodala sam skočivši iz kreveta.

- Halo? Tko je tamo? - odlučno sam upitala kad sam napokon podigla slušalicu. Premda sam se mogla zakleti u to kako s druge strane jasno čujem nečije disanje, nisam dobila odgovor. Osjetila sam kako mi tijelo podilazi jeza, no unatoč tome odlučno sam nastavila dalje.

- Ostavi me već jednom na miru? Čuješ li? - povikala sam premda zapravo nisam imala pojma s kim razgovaram. Ne pričekavši odgovor, zalupila sam slušalicu. Dakle, ne želiš reći tko si?! Dobrooo… Prije ili kasnije napravit ćeš pogrešku i ja ću doznati tko si. A tada….Tko preživi, neka priča - mrmljala sam si u bradu ni sama ne znajući koliko sam zapravo blizu istini. - Tako. Noćas nas više nećeš uznemiravati - bijesno sam dodala odloživši slušalicu pokraj aparata.

- I, tko nam to noćas ne da spavati? - našalio se Marko kad sam se ponovo vratila u krevet. - Hmmm… zapravo, možda to i nije bila tako loša ideja. Gluho doba noći je kao stvoreno za zločeste stvari… - dodao je mazno se privijajući uz mene.

- Ne sad Marko. Umorna sam i jako mi se spava - slagala sam okrenuvši mu leđa. Premda sam zbog toga osjećala grižnju savjesti, vođenje ljubavi je doista bilo posljednje o čemu sam mogla razmišljati u tom trenutku.

- U redu, ali znaj da mi sutra nećeš umaći - šaljivo je dodao poljubivši me u zatiljak. Već nekoliko minuta kasnije začula sam Markovo jednolično disanje i gotovo mu pozavidjela na tome. Unatoč umoru koji sam osjećala u svakoj pori svoga bića, bila sam toliko zabrinuta da nikako nisam uspijevala zaspati. Uzalud sam se pokušavala dosjetiti tko bi mogao biti tajanstveni neznanac koji mi svojim porukama i neprekidnim pozivima ne da mira.

Idućeg jutra za doručkom Marko je opazio moje blijedo lice i tamne podočnjake.

- Ljubavi, što je s tobom? Jutros mi baš ne izgledaš najbolje. Možda ipak ne bi trebala otići na posao. Ako je u pitanju viroza……

- Nije mi ništa, samo noćas nisam dobro spavala. Bit ću u redu, ne brini - bezvoljno sam promrmljala nalijevajući mu kavu. Gotovo istog trenutka prenula me reska zvonjava telefona. Toliko sam se prestrašila da mi je šalica s kavom ispala iz ruke i razbila se o pod.

- Romana, nisi se valjda ozlijedila? - zabrinuto je upitao Marko dok sam nastojala počistiti nered.

- Ne, sve je u redu. Dobro sam. Možeš li se javiti? - nervozno sam upitala, na što je Marko požurio prema telefonu. Napeto sam promatrala izraz njegovog lica kad se napokon javio.

- U redu je, to je samo tvoja mama. Poziva nas na nedjeljni ručak. Želi razgovarati s tobom - kratko me obavijestio pružajući mi slušalicu, na što sam odahnula od olakšanja. Nakon kraćeg razgovora s mamom požurila sam se spremiti za posao. Odjednom sam jedva čekala da dođem u ured kako bih se bacila na posao i barem nakratko zaboravila na torturu koju proživljavam u posljednje vrijeme.

Kada sam napokon stigla i uključila računalo, shvatila sam da imam nekoliko poruka. Odlučila sam se najprije pozabaviti njima, a potom se baciti na konkretnije stvari. Prve dvije bile su od dobavljača i odmah sam odgovorila na njih, no otvorivši treću, ukočila sam se od straha.

„Romana, nemaš pojma što bih ti sve sada radio kada bi to bilo moguće…. Ali ne brinem se, dapače, ovo iščekivanje me silno uzbuđuje. Osjećaš li i ti isto??? Čekam odgovor!!!„ Kao osupnuta buljila sam u riječi ispisane na ekranu. Moj Bože, tko je ovaj i što hoće od mene? Što sam mu skrivila? U glavi su mi se nizala pitanja bez odgovora.

- Hej, Romi, dobro si? Izgledaš kao da si upravo vidjela duha? - iz razmišljanja me prenuo glas kolegice Mire, koja je upravo ulazila u ured.

- Da, samo, ovaj… Mogu li dobiti čašu vode? - napokon sam uspjela promucati.

- Naravno, zar se nešto dogodilo? - zabrinuto je upitala Mira dodavši mi čašu s vodom. Premda to nisam željela, iznenada su mi niz lice potekle suze. Ne mogu više ovako. Doista više ne mogu - zajecala sam.

- Draga? Što je? - upitala je Mira, očito ništa ne shvaćajući, dok sam suznih očiju molećivo gledala u nju. Moram s nekim razgovarati. Više se naprosto ne mogu sama nositi sa tim. Mira je moja dugogodišnja prijateljica i mogu imati povjerenja u nju, pomislila sam donijevši odluku u trenu.

- Romana, zašto mi ranije nisi rekla što proživljavaš? Ma što ti mislila o tome, uvjeravam te da situacija u kojoj se nalaziš nije nimalo bezazlena. Ne misliš li da sve to već predugo traje? Trebala bi sve prijaviti policiji. Tko zna kakav manijak je u pitanju. Zaboga, mogao bi ti čak i nauditi - šokirano je rekla kad sam joj jecajući napokon sve priznala.

- Čini se da ta osoba zna sve o meni i, iskreno, nije mi svejedno. Doista ne znam što učiniti - slomljeno sam procijedila.

- Za početak, sve reći Marku, a tada…. Ravno na policiju. Molim te, nemoj se šaliti s tim - zabrinuto je dodala, na što sam očajno zavrtjela glavom.

- Ne želim Marka zamarati ovakvim glupostima. Dovoljno je što mu posao u posljednje vrijeme visi o koncu. Moram to nekako riješiti sama - rezignirano sam dodala.

- Kako hoćeš, ali da sam kojim slučajem na tvom mjestu…- prekinula se jer joj je upravo u tom trenutku zazvonio mobitel. - Kako god! Samo mi obećaj da ćeš paziti na sebe - brzo je dodala izjurivši na hodnik.

Kad sam se tog popodneva vratila doma, Marko još uvijek nije bio stigao. Kako bih se barem malo iskupila zbog onog sinoć, odlučila sam mu pripremiti finu povrtnu juhu, njegovu omiljenu. Premda smo Marko i ja već pet godina bili u braku, nismo imali djece. Ne zato što ih nismo željeli, već zato što smo se oboje složili da pričekamo s njima barem dok ne riješimo stambeno pitanje. Na našu veliku sreću, potkraj prošle godine uspjeli smo zajedničkim naporima kupiti stan u samom središtu grada. Premda u početku i nije izgledalo tako, osjećala sam kako je naš život napokon krenuo u pravom smjeru. Još su nam samo nedostajala djeca.

Dok sam sjeckala povrće, misli su mi se i nehotice stale vraćati u prošlost. Prisjetila sam dana kada sam još kao maturantica prvi put upoznala Marka. Sjedila sam s prijateljicom u slastičarnici, tada najpopularnijem okupljalištu mladih, kada se pojavio. Onako visok i tamnoput, odmah me oborio s nogu. Još kad se ispostavilo da se on i Nina poznaju od prije, znala sam da ću ga lako osvojiti. Nije nam trebalo dugo i već smo bili ludo zaljubljeni jedno u drugo. Ubrzo smo počeli razgovarati i o braku, a godinu dana kasnije i ozakonili smo našu vezu.

Ipak, koliko god da sam to nastojala potisnuti, nisam uspjela a da se ne prisjetim i ne baš blistavih prvih godina našeg braka. Tada je Marko, unatoč mom protivljenju, naprasno odlučio ostaviti stalan posao u Hrvatskoj i otići na rad u inozemstvo, što je ozbiljno uzdrmalo naš brak. Unatoč molbama i preklinjanju, zaveden obećanjima o brzoj i lakoj zaradi, Marko se nije dao obeshrabriti. Bile su to najduže dvije godine u mom životu. Premda smo se redovito čuli, silno mi je nedostajao. Nisam željela takav život. Neko vrijeme sam čak pomišljala i na razvod, ali sam na sreću brzo odustala od toga.

Na žalost, ne mogu poreći kako je naša razdvojenost na neki način učinila svoje. Sramim se i pomisliti na onaj trenutak slabosti u kojem sam učinila nešto zbog čega se i danas kajem. Prevarila sam Marka. Premda su od tada prošle već gotovo pune dvije godine, još uvijek zbog toga osjećam sram. Jedina utjeha mi je to što Marko na sreću nikad nije doznao za to.

Bruno, ako se uopće tako i zvao, bio je moja najveća životna pogreška. Znala sam to još one noći kad sam se nakon burne proslave prijateljičinog rođendana, ali i koje čašice previše, probudila u hotelskoj sobi pokraj doslovce nepoznatog muškarca. Najgore od svega bilo je što se gotovo ničeg nisam sjećala. Puna krivnje koja me gušila, na brzinu sam se odjenula i poput tata išuljala iz sobe. Mrzila sam se zbog svoje nepromišljenosti. Ta jedna noć s Brunom nije mi značila baš ništa i znala sam da ga više nikad neću vidjeti. Za sve su krivi oni prokleti kokteli - sjećam se kako sam proklinjala u sebi dok sam se u ranim jutarnjim satima žurno vraćala u stan. Još dugo poslije toga osjećala sam sram i gnušanje, no s vremenom sam ipak nekako naučila živjeti s tim svojim grijehom.

Kada je moj suprug jednog dana ipak shvatio da plaća kojom je u početku bio toliko očaran, u gradu kao što je Graz zapravo i nije bog zna što, povjerovala sam kako je Bog napokon uslišio moje molbe. Premda su mu za povratak u Hrvatsku trebale čak dvije godine, dok sam toga jutra na aerodromu grlila Marka, znala sam da više nikad neću dopustiti da ode i ostavi me samu.





Upravo sam dovršila juhu i krenula postaviti stol kad sam začula otvaranje ulaznih vrata.

- Mmmm…. nešto divno miriše. Što to radi moja jedina ljubav? - hodnikom se prolomio Markov glas. Odjednom mi se vratilo dobro raspoloženje. Ovo će biti samo naša večer. Ako ništa drugo, danas još niti jednom nije zazvonio telefon - razdragano sam pomislila pojurivši mu u zagrljaj.

Nekoliko dana kasnije, pred kraj radnog vremena, upravo sam se spremala isključiti računalo kad sam shvatila da sam dobila novu poruku. Dok sam ju otvarala, uzalud sam nastojala kontrolirati drhtanje ruku.

„Romana, nisi mi odgovorila na upit. Mene ne možeš zavarati, dobro znam kakva si! Ako te mogu imati drugi, ne vidim zašto to onda ne bih mogao i ja??? Znam gdje ću te pronaći. Samo potvrdi, nećeš požaliti„ stajalo je u poruci. Adresa pošiljatelja je, razumije se, ponovno ostala skrivena.

- Idemo? Zar još uvijek nisi spremna?- vrata ureda su se otvorila i na njima se pojavila Mira.

- Samo malo, ponovno trebaš vode, zar ne? - zabrinuto je upitala ugledavši izraz mog lica. - Što ti je taj manijak napisao ovaj put? - brižno je upitala nagnuvši se nad ekran.

- Bolje da ne vidiš. Ovo je doista…. - procijedila sam u nemogućnosti da pronađem prave riječi.

- Moj Bože, ovome stvarno fali koja daska u glavi - komentirala je čitajući poruku.

- Zašto mi ovo radi? Što sam mu skrivila? Neka me napokon ostavi na miru - nemoćno sam uzviknula dok me Mira zaštitnički grlila.

Nekoliko minuta kasnije, dok smo se pozdravljale na parkiralištu, nisam se uspijevala oteti dojmu da me netko promatra. Osvrnuvši se, ugledala sam mušku siluetu kako zamiče iza ugla.

- Netko… netko je ondje - prestravljeno sam prošaptala. Nisam bila ni svjesna koliko drhtim dok me Mira nije blago primila za ruku.

- Ne brini draga, zacijelo ti se samo učinilo. Ne vidiš li da smo na parkiralištu ostale još samo nas dvije. Svi ostali su već odavno otišli - dodala je ciljajući na zaposlenike. - Kad dođeš doma, pokušaj se malo odmoriti - savjetovala mi je domahnuvši mi iz automobila. Odgovorila sam joj usiljenim osmijehom. Može Mira govoriti što hoće, no sigurna sam da je netko bio tu, razmišljala sam sumnjičavo se osvrćući oko sebe. Živci su mi bili toliko napeti da sam gotovo vrisnula kad mi je u torbi zazvonio mobitel.

- Halo? - uspjela sam se pribrati u posljednji tren.

- Znam da si dobila poruku. Jedino mi još nije jasno zbog čega glumiš nevinašce kada svi dobro znaju da si najobičnija drolja - smrznula sam se začuvši prijeteći muški glas iz slušalice.

- Tko si ti? Zašto me već jednom ne ostaviš na miru? - vrisnula sam dok mi se tijelo nekontrolirano treslo.

- Upamti malena, ovo je tek početak. Ono najbolje tek dolazi - promuklo se nasmijao.

- Što sam ti učinila? Zašto mi to radiš - zaurlala sam. Prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu, veza se prekinula.

Ni danas ne znam kako sam se uspjela sretno dovesti kući. Jurila sam poput luđakinje, neprekidno pritom bacajući pogled u retrovizor kako bih se uvjerila da me nitko ne slijedi. Ako sam ranije i osjećala nelagodu, sada sam u najmanju ruku bila prestravljena. Napokon mi je postalo jasno da imam ozbiljan problem i da ću sve morati reći Marku. Više se jednostavno nisam mogla sama nositi s tim.

- Ne mogu vjerovati. Tko god da jest taj luđak, očito je spreman na sve. Zašto mi već ranije nisi rekla da imaš problema? - zanimalo je mog supruga kad sam mu otprilike sat vremena kasnije, grcajući u suzama sve priznala.

- Oprosti, ali nisam te željela uznemiravati. Vjerovala sam da će prestati - promucala sam.

- Koliko dugo to već traje? Mislim to s porukama. Imaš li pojma tko bi ti želio nauditi? - želio je znati i dalje.

- Nekoliko tjedana ili… mjeseci. I, ne, doista nemam pojma tko bi to mogao biti - tiho sam dodala, na što se Marko zaprepašteno zagledao u mene.

- I nekoliko mjeseci si šutjela o tome? - upitao je u nevjerici, na što sam posramljeno spustila pogled.

- Želim vidjeti te poruke. Zacijelo će nam dati neki trag - prvi je prekinuo nelagodnu šutnju koja je odjednom zavladala među nama.

Bez riječi sam ustala i krenula po svoje prijenosno računalo. Već minutu kasnije Marko je počeo žustro tipkati po njemu. Moram priznati da se nisam osjećala nimalo ugodno dok je Marko poput pravog istražitelja čitao sve one gadosti i pokušavao pronaći neku pojedinost koja bi nam mogla dati bilo kakvu informaciju o njihovu autoru. Kada mu to niti dva sata kasnije nije pošlo za rukom, rezignirano je zaklopio računalo.

- Prokletnik! Čini se da ipak nije toliko glup koliko sam vjerovao. Ipak, iz ovoga što sam pročitao dalo bi se zaključiti kako je frajer doista opsjednut tobom. Čini se kao da te dobro poznaje - pomalo narogušeno je dodao.

- Čisto sumnjam da su Krešo ili Ivor toliko opsjednuti mojom malenkošću. Čim zakoračim u ured, u strahu od obveza bježe od mene kao od kuge - nasmijala sam se pri pomisli na dvojicu svojih ne baš nadobudnih uredskih kolega, no Marko je ostao ozbiljan. Učinilo mi se da iz njegovih riječi progovara ljubomora i moram priznati kako mi je to silno laskalo.

- Dobro znaš da nisam mislio na njih dvojicu. Da te ne poznajem, prije bih rekao da je ovdje u pitanju ljubavnik kojem si ne tako davno slomila srce - trgnula sam se na njegove riječi.

- Glupost! Što ti pada na pamet? - zbunjeno sam promucala popraćena Markovim ispitivačkim pogledom, dok mi je neka ledena ruka stegnula srce. Bruno? Ne, to nije moguće. On čak i ne živi ovdje. Kilometrima je udaljen, uostalom što bi imao od toga, razmišljala sam u nevjerici.

- I, što ćemo sad? - uspjela sam promucati tek toliko da nešto kažem.

- Pričekat ćemo njegov sljedeći korak, a tada smisliti plan. Sumnjam da bi tu policija mogla učiniti bilo što budući da se pobrinuo da dobro sakrije svaki trag. Ne brini, već ćemo smisliti način da uhvatimo budalu koja te uznemirava - umirujuće je dodao zagrlivši me.

Te noći telefon je ponovno zazvonio nekoliko puta, no Marko i ja smo ga odlučili ignorirati. Činilo se kako je i osobi koja nas je zvala ubrzo dosadilo jer je zvonjava prestala. Upravo sam počela tonuti u san kada sam shvatila da mi sada zvoni mobitel. Pogledavši na zaslon, shvatila sam da poziv ponovno dolazi sa skrivenog broja i odmah ga isključila. Bože, ne mogu više….Ovo doista nema smisla. Moram nekako otkriti tko stoji iza ovoga, panično sam razmišljala, a tada mi se, posve nenadano, u glavi počeo rađati plan. Napokon sam jasno znala što trebam učiniti. Što sam više razmišljala o svemu, to mi se više činilo kako je moj plan zapravo jedino pravo rješenje. Premda sam već sada u sebi osjećala silan strah, znala sam da nemam izbora i nisam namjeravala odustati. Jedva sam čekala jutro kako bih vidjela Miru. Marku nisam željela ništa govoriti jer sam znala da bi u tom slučaju sve propalo. On mi nikad ne bi dopustio da se izložim takvoj opasnosti. Uostalom, ovo je moja bitka i kako god, sama ću je privesti kraju, razmišljala sam dok su se prve zrake jutarnjeg sunca polako probijale kroz zavjesu.

Narednog jutra u uredu, dok smo Mira i ja ispijale kavu, opširno sam joj iznijela ono što namjeravam učiniti.

- Romi, nemoj biti luda. Mislim da to nije najbolja ideja. Čovjek bi mogao biti opasan. Što ako ti naudi? Ne, ja doista ne želim biti dio toga - sumnjičavo je zavrtjela glavom.

- Ali, to je jedini način da se napokon uvjerim tko me već mjesecima ne pušta na miru. Možeš li zamisliti kako se osjećam? Osim toga, više nisam u pitanju samo ja, već i moj suprug koji je isto tako nemoćan. Znam da me Marko voli, ali kad je pročitao poruke u mom računalu, postao je jako sumnjičav. Uostalom, tko i ne bi? Ukoliko ništa ne poduzmem, bojim se da bi se to itekako moglo odraziti na naš brak - molećivo sam se zagledala u nju.

- Hm, ne znam baš. Jesi li sigurna u to da policija ništa ne može učiniti? - kolebala se nekoliko trenutaka prije negoli sam nemoćno odmahnula glavom. - No, dobro. Ako mi obećaš da ćeš se čuvati, možeš računati na mene. Kada krećemo u akciju? - napokon je pristala.

- Čim me sljedeći put nazove, pokušat ću zapodjenuti nekakav razgovor. Vjeruj mi, dosad sam bila toliko prestrašena da mi takvo što uopće nije padalo na pamet. Doista više ne želim gubiti vrijeme. Ovo ionako već predugo traje. Naravno, Marko ne smije znati ništa - samouvjereno sam odgovorila, premda se uopće nisam tako osjećala.

Prošlo je nekoliko dana, a moj telefon, za promjenu, nije niti jednom zazvonio. Već sam povjerovala kako je tajanstveni obožavatelj napokon odustao, kad mi je u ured stigao novi mail od njega: „Draga, ti moraš znati da te tvoj suprug već dugo vara, ali ja sam tu da izliječim tvoje bolno srce. Voljena moja, trebaš pravog muškarca. Znaš ti dobro tko sam ja. Kada se sretnemo, sve će ti biti jasno!!! - stajalo je u poruci. Bože, kakvih sve budala ima na ovome svijetu, pomislila sam okrećući glavom u nevjerici. Taj doista više ne bira način!

Iz razmišljanja me prenula zvonjava telefona.

- Dobar dan, jesam li dobio gospođu Romanu? - uljudno je upitao muškarac s druge strane kad sam se javila.

- Da, izvolite? - zbunjeno sam odgovorila.

- Oprostite, nisam se predstavio. Doktor Lujo pri telefonu. Žao mi je što vam moram reći da je vaš suprug jutros na putu do posla imao nesreću - rekao je.

- Oh, Bože, nije valjda… - užasnuto sam promucala.

- Ne brinite se, prošao je tek s nekoliko ogrebotina, no još je u šoku. Trenutno je u bolnici pa ako biste mogli doći k njemu… - šokirano sam slušala liječnikove riječi.

- Naravno, odmah krećem - kratko sam rekla prekinuvši vezu.





Dok sam se vozila prema bolnici, osjetila sam kako mi strah sve jače steže grlo. Kada sam nešto kasnije napokon ugledala Marka i uvjerila se kako njegove ozljede uistinu nisu ozbiljne, ponešto sam odahnula.

- Marko, ljubavi, što se dogodilo? Tako si me uplašio - rekla sam ljubeći ga.

- Ni sam ne znam. Kočnice su jednostavno otkazale poslušnost. U jednom trenu pokušao sam zakočiti, ali nisam mogao. Siguran sam kako tu nisu čista posla. Sreća je što nisam brzo vozio, inače je moglo biti puno gore - rekao je vidno šokiran.

Osjetila sam kako me obuzima strava. Nisam se usudila postaviti pitanje na koje sam već naslućivala odgovor. Ipak, morala sam znati misli li i on isto.

- Misliš da je netko namjerno pokvario kočnice? - sa zebnjom sam upitala.

- Ne samo da mislim, siguran sam u to - zamišljeno je odgovorio. Nikakve riječi više nisu bile potrebne. Užasnuto sam shvatila da se Marko našao u opasnosti isključivo zbog mene. U njegovu pogledu pročitala sam kako i on vjeruje da bi ovo moglo imati veze s osobom koja me već mjesecima uznemiravala.

- Ne brini Marko, sve će biti u redu. Ja ću se pobrinuti za to - izletjelo mi je ljubeći ga na polasku.

- Molim te, samo mi obećaj kako ćeš pripaziti na sebe - doviknuo je kao da je naslućivao moje namjere.

Upravo sam žurila prema parkiralištu kad mi je u torbi zazvonio mobitel. Kad sam na zaslonu ugledala nepoznat broj, obuzela me panika. Premda sam zapravo već danima očekivala taj poziv, odjednom nisam bila sigurna postupam li ispravno. Osjetila sam kako mi noge otkazuju poslušnost i spustila sam se na prvu klupu. Bože, što da radim, razmišljala sam lomeći se u sebi. Mobitel je zvonio i dalje, a ja sam skupljala hrabrost javiti se.

- Molim, tko je tamo? - napokon sam se javila. S druge strane linije odgovorila mi je prijeteća tišina.

- Znam da je netko tamo! Što želite od mene i tko ste uopće? Ostavite me na miru! - ponovila sam po tko zna koji put kad mi se obratio hrapavi glas od kojeg mi se zaledila krv u žilama.

- Volim te, Romana! Kada ćeš to napokon shvatiti?

Premda mi je strah paralizirao tijelo, posljednjim krajičkom zdravog razuma znala sam da ga moram što duže zadržati na liniji. Samo ću tako biti u prilici više doznati o njemu. Panično sam smišljala način kako da zapodjenem razgovor.

- Imate predivan glas. Poznajemo li se? - drhtavo sam upitala i odmah požalila zbog toga. Veza se istog trenutka prekinula i osjetila sam kako me obuzima očaj. Mobitel se ponovno oglasio. Ljutito sam posegnula za njim, no ovaj put sam primila poruku kojom me tajni obožavatelj pozvao na večeru. Bilo je naznačeno mjesto i vrijeme. „Samo ti i ja„ stajalo je na kraju poruke.

Ovo je bila prilika koju sam čekala i nisam je smjela propustiti. Odlučila sam odmah nazvati Miru. Više no ikad, željela sam zauvijek okončati ovu farsu.

Sljedećeg dana u naznačeno vrijeme Mira me ostavila pred restoranom.

- I, upamti, tko god da jest, moraš ostati pribrana. Ne zaboravi uključiti snimanje na mobitelu kada za to dođe vrijeme - savjetovala me na polasku. Bila sam uplašena, ali njezina mi je nazočnost ulijevala hrabrost. Mira me trebala čekati u autu. U slučaju da se dogodi nešto nepredviđeno, trebala sam je samo nazvati i ona bi odmah pozvala policiju.

Već s ulaza moglo se primijetiti kako je restoran solidno popunjen, što me dodatno ohrabrilo. Vjerovala sam kako mi se u gomili ne može dogoditi ništa loše. Još jednom sam duboko udahnula kročivši unutra.

Zapravo nisam imala pojma koga bih trebala očekivati te sam se zbog toga zbunjeno osvrtala oko sebe. Osjetila sam kako mi tlo izmiče pod nogama kad se moj pogled susreo s jedinim poznatim očima u restoranu. Ne, to ne može biti on, šokirano sam pomislila. Ipak, sada su neke činjenice dobile novi smisao. Nemoj glumiti nevinašce, kada svi znaju da si obična drolja, riječi njegove pretposljednje poruke su mi se motale glavom. Moj Bože, taj čovjek je bolestan, pomislila sam približavajući se stolu. Za to vrijeme moj domaćin je galantno ustao, a lice mu je sijalo od zadovoljstva što me nakon dugo vremena ponovno vidi.

- Romana, znao sam da ćeš doći. I ti si cijelo ovo vrijeme mislila na mene, baš kao i ja tebe, zar ne? Od danas za nas dvoje počinje jedan novi, potpuno drukčiji život. Ali, o tome ćemo nakon večere. Najprije sjedni ljubavi - progovorio je pružajući mi ruku. Na trudu koji je večeras uložio u svoj izgled mogao bi mu pozavidjeti i filmski glumac, ali da, to je definitivno bio on!

- Bruno, što bi sve ovo trebalo značiti? - tobože nonšalantno sam upitala usput petljajući po mobitelu. Nadala sam se jedino kako Bruno neće shvatiti što zapravo namjeravam.

- Možda je ona noć tebi značila samo zabavu, ali vjeruj mi, meni nije. Volim te i shvatio sam da više ne mogu živjeti bez tebe - odgovorio je dok su mu oči čudno sjajile.

- Dakle, priznaješ da si to bio ti? Ti si me cijelo vrijeme uznemiravao porukama i pozivima, zar ne? - uzviknula sam, na što se nekoliko glava okrenulo u našem pravcu.

- Romana, molim te da sjedneš, vidiš da ljudi gledaju u nas - dodao je nešto nesigurnije, kao da ga je odjednom počela napuštati hrabrost.

- Bruno, dobro me slušaj! Neće biti ništa od ove večere. Žao mi je ako si nešto krivo shvatio. Oboje dobro znamo da je ono što se one noći dogodilo između nas bila jedna velika pogreška. Volim Marka i iskreno žalim što sam ga prevarila, ma što ti mislio o tome. Usput, ne razumijem kako si me mogao onako mučiti cijelo vrijeme? Ili si me samo želio prestrašiti? Čestitam, uspio si, posebice onda kada si pokvario kočnice na Markovu autu - dovršila sam. Sada je već cijeli restoran gledao prema nama.

- U redu, bio sam ljubomoran na Marka, pa što? Volio bih da je poginuo, tako bismo ti i ja zauvijek mogli biti zajedno. Ali još uvijek ima vremena - hladno je dodao.

- Ali kako ne shvaćaš? Ja ne želim biti s tobom! Ne volim te, čuješ li?! Volim Marka! Nitko i ništa to ne može promijeniti - povikala sam.

- Bit ćeš moja ili ću sve detaljno ispričati tvom voljenom mužiću? Uvjeren sam da će se složiti sa mnom kako je njegova ljubljena ženica u krevetu prava tigrica - podrugljivo je dodao. - Ha? Što sad imaš za reći? - nacerio se dok su mu oči plamtjele luđačkim sjajem. Napokon mi je postalo jasno da je Bruno doista bolestan.

- Da, ali samo ako policija ne dozna za to da si pokušao ubiti Marka. Na tvoju veliku žalost, slučajno sam snimila naš razgovor - pobjedonosno sam podigla mobitel u zrak. Ostavit ćeš me na miru ili ću s ovim odmah otići na policiju i prijaviti te. Upamti Bruno, potonem li ja, i ti toneš zajedno sa mnom - zaprijetila sam dok je Bruno, očito ne očekujući ovakav rasplet događaja, zbunjeno zurio u mene.

Nešto kasnije, dok sam uzdignute glave izlazila iz restorana, znala sam da ubuduće, što se Brune tiče, mogu mirno spavati. Izraz njegovog lica jasno je govorio da će zahvaljujući dokazu koji sam pribavila zauvijek odustati od mene. Bruno možda jest bio poremećen, ali nipošto i glup. Uvjerena sam da jako dobro zna kako zatvorska kazna za pokušaj ubojstva nije mala i čisto sam sumnjala da će riskirati. S druge strane, i sama sam ponešto naučila iz svega, a to je da nam se i najmanja nepromišljenost itekako može obiti o glavu. Danas sam sigurna u jedno: volim Marka i više nikad, i ni zbog koga, neću riskirati da ga izgubim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 13:35