KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Treba li pretplatom financirati televizijsku kuću ili njezin sadržaj

 Arhiva CROPIX

Slijedi li Italija samo svijetao primjer Bosne i Hercegovine ili krči nove putove u evropskom poimanju onoga što se, nelogično ali uobičajeno, zove javnom televizijom?

Da raščistimo pojmove, ako je to uopće još izvedivo i korisno. Kad je riječ o glasilima, osobito o televiziji, pridjevi “javno” i “privatno” koriste se kao suprotnice (kontrari). Preciznije, polazi se od pojma “javnog vlasništva”, što je, navodno, uljudan, politički korektan naziv za državno vlasništvo jer, eto, i naša je Republika nominalno “javna stvar”, “res publica”, pa navodno svi njome ravnopravno upravljamo (posredno, veoma posredno, preko najboljih među nama koje smo izabrali da nas zastupaju u Saboru, zar ne?), a svi je i financiramo (e, to činimo izravno, kroz poreze, tu nam se nitko ne nudi da bude posrednik). Znači li to da je nešto u javnom vlasništvu time a priori javno?

Logika jezika ne mora biti uvijek identična logici naprosto: sjetimo se za koje smo sadržaje od naših predaka naslijedili pojmove “javna kuća” i “javna žena” (zanimljivo, “javni muškarac” nije u rječnicima, ali jest na ponekim trotoarima, što pokazuje da i licemjerje ima rodno određenje).

U tom sklopu je “javna televizija” naizgled dvosmislen pojam, ništa manje nego “javno glasilo” (koje pak može biti u privatnom vlasništvu, zar ne?). Uostalom: koja to televizija nije javna? Neka skrivena od javnosti? Hm.

Vrag je, kao i obično, u detalju. Naime, “javno” i “privatno” nisu suprotnice, stoga jedno ne isključuje drugo. Suprotni parovi su “javno - tajno”, odnosno “privatno - državno”. Novinstvo (ne samo televizijsko) mora pažljivo razlučivati te pojmove i sfere, jer o tome može ovisiti ispravno usmjerenje njegove akcije. Još bi oprezniji pritom morao biti zakonodavac. Ipak, kada se vidi pojmovni galimatijas razdrobljen u Zakonu o medijima - očito je obrazovanje zakonodavca u nas ne Sizifov nego naprosto jalov posao: kada im je interes, oni pojmove ne razjašnjuju, nego zakukuljuju i zamumuljuju, a ponekad im to pređe u refleks - inače se suci ne bi zlopatili nagađajući što je zakonodavac htio reći, a što postići.

Ne bi smio biti ključan, naime, titular vlasništva u nekom glasilu, nego interes koji diktira sadržaj i diskurs glasila. Sva su glasila javna (inače nisu glasila nego privatni zapisi), ali je otvoreno pitanje u kojoj mjeri i u kojem segmentu zastupaju javni interes.

Ako je u nas u Evropi poželjna matrica participativne građanske kulture, koja (kako su formulirali Almond i Verba), na bazi širokih socijalnih interesa navodi na sudjelovanje u odlučivanju o općem dobru, u skladu s dostignutom mjerom razvitka predstavničke demokracije i građanske samosvijesti - onda je logično da građani financiraju upravo one sadržaje koji promiču opće dobro i odlučivanje građana o njemu: što je ono i kako ga postići.

To nije novost. Opće dobro zastupao je Aristotel, a na njegovu tragu i Toma Aquinski; od XIX stoljeća teško je naći političara koji se neće pozivati na opće dobro, a ni glasilo, ne bojmo se.

Od početka ove godine Italija je ukinula samostalnu pretplatu na radio i televiziju kao izvor financiranja javnog servisa. Pretplata je smanjena sa 113 na 100 eura godišnje, te unesena u račune za električnu energiju, baš kao i u BiH, s time što svako zajedničko kućanstvo plaća samo jednom, bez obzira na broj i razmještaj električnih brojila. Tko nema nijedan televizor nigdje, može se tog nameta osloboditi.

To bi bio, uostalom, samo oblik ekonomiziranja (kao i uvođenje vinjeta na autocestama), da iza ugla nije još jedan korak: sljedeće godine Raiju, radiotelevizijskom koncernu u stopostotnom vlasništvu Ministarstva financija, istječe ekskluzivni ugovor koji mu jamči sav novac prikupljen pretplatom (zauzvrat, Rai ne smije preći ni minutažom ni postotkom utrška kvotu reklama koja mu je dodijeljena, kako ne bi gušio konkurenciju drugih televizijskih mreža, a ni sve televizije ne smiju zajedno premašiti svoj postotak utrška, kako ne bi pridavile radio ili tiskano novinstvo).

Monopol je već prije ukinut u radiofoniji: parlamentarna zasjedanja prenosi Radikalski radio, jer je na javnom natječaju ponudio najpovoljniju cijenu toga javnog servisa.

Prema tome, od sljedeće godine i neka druga kuća može se natjecati da dobije novac od pretplate. Ako pobijedi (ne znamo kako, jer uvjeti još nisu utvrđeni), Rai bi mogao postati samo jedan od privatnih koncerna, doduše gigantski, ali posve prepušten tržištu.

Vjerojatnije je da će se Italija opredijeliti za isto načelo koje već vlada i u tiskanom novinstvu, i u nakladništvu: da neće više financirati kuću, nego sadržaj. A to neće biti dnevnik, koji je ionako zakonska obaveza. I nije rečeno da to mora biti politika, jer javnom interesu i općem dobru prinose i obrazovanje, i kultura itd.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:18