RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Papine vježbe poštenja i empatije u Svetoj godini Božjeg milosrđa

 AFP

Ovogodišnja sezona u milanskoj Scali otvorena je sinoć Verdijevom operom čija tema - iako odabrana godinu dana ranije - pogađa u srž ovaj politički moment mediteranske Evrope, manje ili više katoličke po svome antropokulturnom habitusu i onda kada je svjetonazorski laička (pogledajmo o tome Croceov davni liberalni esej Zašto se ne možemo ne zvati katolicima, a isto tako i crkvenu strukturu navodno ateističkih, ali i te kako eshatološki fundiranih političkih pokreta).

Opera je, naime, Giovanna d’Arco, naslovna junakinja je, dakle, Jeanne d’Arc, Djevica Orleanska, koja se pozvala na Božje nadahnuće da bi Francuze navela da otjeraju Engleze sa svog teritorija u vojnoredarstvenoj akciji svog doba. Dan prije premijere je u Francuskoj suvremena kopija Ivanke Orleanke, zvana Marion Le Pen, penalizirala laičku Francusku, pobjedonosno surfajući na kresti vala panike koji ju je poharao opet, po tko zna koji put (reći ćete da je Francuska znala i sama sijati paniku, pod Napoléonom, ali riječ je ipak o sinu Talijana).

Francuskoj, evropskoj nuklearnoj velesili, ovaj su put bila dovoljna dva žešća masovna atentata pa da se njezino pučanstvo, potomci Vercingetorixa i Karla Martela, uneredi kao grlica i baci se nazad u istu bipolarnu shemu koja je proizvela aferu Dreyfuss i mučko ubojstvo Émilea Zole (još jednog sina Talijana, kojima se Francuzi rugaju da su kukavice s podjednakim moralnim pravom kakvim Englezi kore Škote da su škrti), a pola stoljeća kasnije Petainov kolaboracionizam (pa su poslije, da bi oprali savjest, pobili bez suda oko 600.000 sugrađana, istinskih ili navodnih kolaboracionista, a brojku je iznio general de Gaulle, ne neki fašist).

Angela Merkel još od lanjskih izbora za Evropski parlament daje razumjeti kako sve populizme smatra pogubnima po Evropu, ali da se najviše boji francuskoga, jer on može najbrže i najdjelotvornije uništiti Uniju.

Francuska je već na referendumu zgazila Evropski ustav (iako ga je sastavilo povjerenstvo kojemu je na čelu bio njezin bivši predsjednik Valéry Giscard d’Estaing).

Za Uniju je onoliko koliko joj koristi - ali kad se upaniči zatvara se u kućicu svoje sebičnosti, svoga “svetog egoizma” (e, dobro, tu je formulu razglasio Antonio Salandra, nije bio Francuz, nego genuini “figlio di Troia”, po mjestu u kojemu je rođen, a cijenu su platile Istra, Rijeka i Dalmacija, među prvima). Ako teta ili nećakinja Le Pen uđe u Elizejsku palaču kao predsjednica, pa Nacionalna bojišnica bude diktirala francusku evropsku politiku, Vrag bi, poput domina, mogao porušiti Schengen, euro, na kraju i zajedničko tržište.

Veli Marek Halter, nekadašnji židovski bjegunac iz warszawskog Geta koji je, kao uzbekistanski pionir, na Crvenom trgu uručio Stalinu buket pobjedničkih karanfila 1945 - dakle pisac koji je imao prilike iznutra razmotriti naizgled različite religijske strukture društvene svijesti - da je u Francuskoj, gdje se “naturalizirao” 1980, nahrupio iracionalan, religijski element.

Alternativa? Da mi je netko prije pedeset godina rekao da ću se protiv Francuske, paladinke građanskih prava, pozivati na nekoga papu, gledao bih ga u nevjerici i sugerirao mu da izmjeri temperaturu.

Dok Hollande potvrđuje bankrot socijalista koji su se, za šaku glasova, ukrcali na Meduzinu splav pretprošlostoljetnih liberala, ideale solidarnosti, uostalom evanđeoske, naglašava papa Frane, koji danas otvara Sveta vrata vatikanske bazilike svetog Petra i ponovo inaugurira Svetu godinu Božjeg milosrđa, otvorenu već jednom u Banguiju, “na periferiji svijeta”.

I prije nego što se suočio s ovom provalom “svetog egoizma”, markiranoga politički kroz nacionalistički populizam a ekonomski kroz korupciju, papa Bergoglio je na svoju verziju Kristova barjaka izvezao monograme empatije i poštenja, što košta da košta. Još i više nego neotomist i neokantovac sv. Wojtyła, sadašnji Papa se - možda ne po filozofskom odabiru, nego samo po zovu savjesti, spregnute s vjerom - pokazuje sljednikom sv. Tome Aquinskoga i njegova koncepta općeg dobra, koji je utemeljen izrijekom u Aristotelu, a implicitno i u još jednome Mediterancu, Averroesu (čije protivljenje Al-Gazālīju i ašarizmu možemo smatrati i osnovom za protivljenje salafitizmu o koji se oslanja terorizam). Nije beznačajno što je uz Angelus u drugu nedjelju Došašća Papa podsjetio na jučerašnju pedesetogodišnjicu Pavlova i Athinagórasova ukidanja uzajamnih izopćenja katolika i pravoslavnih te zamolio “Gospodina da se odnosi između katolika i pravoslavaca uvijek nadahnjuju na bratskoj ljubavi”. Istodobno je Sveta Stolica obznanila da je reviziju svoga financijskog poslovanja povjerila renomiranoj međunarodnoj revizijskoj tvrtci PwC. Papa uvježbava, dakle, i empatiju i poštenje. Čekamo rezultate u Hrvatskoj da prepoznamo plodove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 14:33