KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Mogu li se napadači iz Kölna sakriti iza tvrdnje o ženskom izazivanju

 Reuters

Razlikuje li se čovjek od životinje? Čime? Koliko? Pitanje je, dakako, retoričko, osobito kada povik “Životinjo!” pripada u notorne ljudske uvrede i kada se pojedina ljudska ponašanja nazivaju animalnim, životinjskima, zvjerskima, odnosno bestijalnima - makar su posrijedi akcije nezabilježene među životinjama.

Sličnosti s inim sisavcima mogu se utvrditi već vanjskim izgledom, a precizirati seciranjem. Ali gdje je razlika, čime je utvrdiva? Govor? Eno je i čimpanza kadra služiti se znakovnim jezikom ljudi. Sućut i milosrđe? Kuja koja usvoji mače, lisica koja čuva zeca i slični primjeri (a pun ih je Internet) kazuju da ponekad imamo od životinja što učiti u pogledu empatije s različitima. Vjera u zagrobnost? Ta i neandertalac je, svjestan neumitnosti smrti, obredno sahranjivao suplemenike (i proždro one iz drugog plemena, baš kao i poneki sapiens).

Neki kažu da je razlika u smislu za apstrahiranje, za paradoks, odatle i za smijeh.

Drugi pak tvrde da je razlika u tome što je čovjek kadar odgovorno usmjeriti, odnosno suzbiti svoje nagone - pa i dva osnovna, za samoodržanjem (koji ga tjera grabiti, koji mu generira strah odakle se rađa agresija) i za održanjem vrste (koji ga tjera kopulirati i kopuliranjem se baviti: mišlju, riječju, djelom, pa i propustom). Obično sklop procjene kada i što suzbiti te kada i za što riskirati i sam život zovemo savješću, ali se razlikujemo po uvjerenju odakle nam to: od Boga, ili naprosto iz potrebe za suživotom sa sličnima, koja i životinjske čopore navodi na suradnju i samoograničenje slobode.

Ne bih se čudio da jednog dana otkriju centar u mozgu zadužen za savjest, odnosno gen koji savjest kreira - ali pomalo sumnjam da će utvrditi da eventualan gen za paradoks izravno surađuje s eventualnim genom za savjest.

Paradoksalno je, naime, objašnjenje kölnskog napastovanja žena koje je ovih dana iznio Sami Abu Yusuf, učeni imam tamošnje salafitske džamije Al Tawheed. Veli čovjek da muškarci koji su napastovali žene u Kölnu u novogodišnjoj noći nisu za to krivi.

Krive su, naravno, žene, te Havine kćeri, jer su se odijevale na zapadni način, dakle izazovno, te su se namirisale parfemima koji su navodili muškarce na nasilje.

Kad bi to bilo točno, kad bi parfemi zaista djelovali kao feromoni koje emitira sisavka kada se tjera - po čemu bi ti muškarci bili različiti od odgojno zapuštenih pasa lutalica? Po tome što se nisu poklali međuse za ženku, nego su nasrnuli skupno, kao neuljudni dupini? I kako to da je u većini slučajeva napastovanje (ljubljenje, grljenje, pipanje) funkcioniralo kao diverziv, jer su odustajali od “muževnosti” pošto bi žrtvi maznuli torbicu, ponajprije mobitel i nerijetko novac, pa bi otperjali dalje? Postoji li parfem za krađu? I to među onima kojima, baš ondje gdje su selafije na vlasti, odsijecaju ruku kojom su ukrali?

Ne tako davno su zastupnice u talijanskome Zastupničkom domu, i desničarke i ljevičarke, bez razlike, došle u visoki Dom utegnute u traperice, prosvjedujući protiv presude Vrhovnoga kasacijskog suda koji je silovatelju u olakotnu okolnost ubrojio što je žrtva bila u trapericama, pa ga time izazvala i, pazi sad, olakšala mu “posao”. Ostavimo po stranu tehnikalije: tkogod je kome skidao traperice mogao se uvjeriti da je daleko lakše zadići suknju, ako je o tome - ali takav akt, ako se provodi protiv volje one druge osobe, nema nikakve veze s erotikom, nego s dominacijom, po istom obrascu po kojemu jači pas simulira koitus sa slabijim, ne zato što je gay, nego da i simbolično utvrdi hijerarhiju.

Imam koji ide tako daleko da zorno dokazuje da su mu vjernici životinje, bez ljudske savjesti, odnosno sudac (katolik ili ateist, svejedno, u konkretnom slučaju bilo ih je obje fele) koji traperice vidi kao izazov, zapravo zaslužuju veoma gostoljubiv tretman, u prostoriji s udobno tapeciranim zidovima, da se ne ozljede ako opet pomahnitaju.

Naravno, ne pretendiram biti u pravu. U Njemačkoj su se oko kölnskoga sramnog nasilja u Der Speiegelovoj debati izravno razišle historijske feministice, poput Alice Schwarzer (73), prijateljice Simone de Beauvoir, i one novije poput Anne Wizorek (35), koja upozorava da se ne kriminaliziraju svi migranti bez razlike: “Opasno je da feminizam zlorabe ekstremisti da bi napali određene grupe stanovništva… Pogrešno je raspravljati o nasilju samo kad ga počine ‘drugi’…”. Schwarzer na to odgovara da je osnovna svrha antirasizma danas suzbijanje feminizma, kao što je to bila osnovna svrha klasne borbe sedamdesetih godina.

Eto, ne mogu shvatiti da postoji instinktivan antifeminizam, kao što ne vjerujem u instinktivno nasilje, potaknuto parfemom.

Ali moj stav je možda diktiran ideologijom koja (još) vidi razliku između čovjeka i životinje, koja (još) smatra da postoje i odgoj i obrazovanje, a ne samo ono što “usišemo s majčinim mlijekom”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:55