RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Evropski kršćanski korijeni samo su u dobru, kada je lako biti dobar

 REUTERS

Zanimljiv i poučan pogled na mantru o kršćanskim korijenima Evrope ponudila nam je posljednja sjednica Evropskog vijeća u Bruxellesu, prva na kojoj je Hrvatsku zastupao premijer Tihomir Orešković. S obzirom na količinu vremena koja je ondje utrošena, a još više s obzirom na medijski odjek te sjednice, stječe se dojam da je daleko najvažnije pitanje bio takozvani Brexit, preciznije: dodatni ustupci koje treba ponuditi Ujedinjenom Kraljevstvu da nas udostoji svog ostanka u Evropskoj uniji.

Od ostalih članica, mahom siromašnijih od Engleske kao ključne krunovine tog Kraljevstva, zahtijeva se dodatna solidarnost, dodatni materijalni i ini ustupci. Britanija se ponaša kao kapriciozna primadona kojoj je vrhunac karijere davno prošao, pa još samo ekscentričnošću zadržava pažnju. Uostalom nije li bio baš Englez pisac Životinjske farme gdje su pobunjene životinje izborile da sve budu jednake, ali su neke naravno bile jednakije? Utopije zrcale čežnje, distopije ostvarenja, a Životinjska farma svojim mehanizmom reflektira ne samo Sovjetsku Uniju.

Američka Unija (kako su je zvali, za razliku od Konfederacije, strane sukobljene u građanskom ratu, te kako je i dalje zovu njezini predsjednici u redovitome godišnjem govoru o stanju Unije), pobožna zemlja koja i na dolaru deklarira da ondje u Boga vjeruju, pružila je povod za pitanje poglavaru Katoličke crkve, dok se iz Sjeverne Amerike vraćao u južnu Evropu. Posrijedi je bila najava pretendenta na položaj republikanskoga predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa da će, postane li predsjednikom, dati sagraditi zid na granici s Meksikom da bi spriječio penetraciju imigranata s juga.

Zanemarimo načas povijesno dokazanu beskorisnost zidova. Veliki kineski zid nije ni usporio a kamoli spriječio Džingisova unuka kagana Kublaja da preuzme vlast u Kini, Hadrijanov nije spasio Britaniju jer su se barbari ugnijezdili južno od njega, da ne spominjemo Maginotovu, Siegfriedovu, a kamoli Zvonimirovu liniju.

Uostalom, u samom temelju kapitalističke biblije je zakon ponude i potražnje: nitko ne bi švercao ni drogu ni radnu snagu da za njih ne postoje tržište i potražnja (s time što pametna država uvoz regulira i oporezuje a glupa ga prepušta vještije organiziranoj konkurenciji, organiziranom kriminalu, da zarađuje bez poreza i ne mareći za kvalitetu i očuvanje robe/roblja).

Papa Bergoglio je iskoristio priliku da podsjeti kako Kristovo evanđelje teži mostovima ne zidovima, te kako onaj koji zidove gradi nije kršćanin. Papa je pritom odmah dodao da ne zna je li spomenuti gospodin Trump to zaista i rekao. Papa govori načelno.

Upravo u načelnosti je jadac. Trumpov zid je hipotetičan - drugi zidovi su realni, ne samo Netanyahuov, tamo na Mojsijevu i Isusovu Levantu, nego i Orbánov, i Cerarov, Borisovljev, itd. Papina prosudba nije sadržavala nikakav “ali”. Spomenuta gospoda - barem ako primjenjujemo kriterije nosioca vrhovnog magisterija Katoličke crkve - nisu kršćani. Makar se baš Orbán pozivao na kršćanstvo.

Doduše, on nije katolik. Kalvinist je, ne vjeruje da spasenje ovisi o dobrim djelima, morao bi vjerovati u predestinaciju, u Božju odluku da bi mogao biti spašen. Nije slučajno što za mahnita u katoličkoj tradiciji kažu da je “izvan milosti Božje”, ali to samo usput, nisam pozvan suditi razumu ni izabranoga ni onih koji ga biraju, kamoli u Madžarskoj. Napokon, barem kalvinisti kažu da ljudi nisu prirodno skloni ljubiti Boga (koga, kao što možda pamtimo, kršćani ljube u bližnjemu kao živoj ikoni sazdanoj na sliku i priliku Stvoritelja) nego su skloniji služiti vlastitim interesima i odbaciti Božja pravila (sjećamo se i iz zajedničke države da Ugarska nije marila dati drugome ista prava koja je reklamirala sebi, eno još našega grbovlja u njezinu grbu) - npr. nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, udomiti pribjegara.

Kad je riječ o pribjegarima, imigrantima (a svi smo potomci imigranata, osim možda ponekoga u Keniji, Hrvati barem od stoljeća VII, Madžari od stoljeća IX, a bježalo se naveliko i u naše dane), dame i gospoda okupljeni u Bruxellesu pokazali su silnu upornost u međusobnim predbacivanjima i prebacivanjima loptice - ne riješivši praktički ama baš ništa. Kao u igri graničara (sada se vidi kako je ime prikladno), strada tko je pogođen.

Dok su to bile Italija i Španjolska, problem se nije postavljao. Kad su na red došle Madžarska i Austrija, kuku i lele, plač i škrgut zubi.

Ne, s njima nema solidarnosti, kao što nije bilo ni s njihovim domovinama (jer da je bilo, ne bi morali bježati). Ne bi bilo ni s Engleskom, da je u nevolji. Evropa ima kršćanske korijene samo u dobru, kada je lako dobar biti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:26