SUMNJIVO LICE

Iluzija velikog vjetra ili zašto Hrvati ne vjeruju javnim medijima

Između senzacionalističke tvrdnje da takvoga vjetra nikad nije bilo i tvrdnje da vjetar uopće nije puhao, da je vladala bonaca, razlike zapravo nema. Obje su jednako lažne
 Ranko Šuvar / CROPIX

Bio sam osnovac, drugi ili treći razred, kada se među djecom pričao sljedeći vic: išao konj kroz kukuruzište, i bilo je toliko vruće da su iz klipova iskakale kokice, konj mislio da to pada snijeg, pa se smrznuo. Viceve ne pamtim, kao ni tuđe anegdote, ali ovaj sam, zajedno s još dva-tri jednako glupa, zauvijek zapamtio. I nije mi bilo ni na kraj pameti da će mi ovaj vic jednom zatrebati ili da će me zbilja u kojoj živimo na njega podsjetiti, te da će konj u kukuruzima jednoga dana postati paradigma načina na koji se informiramo o svijetu koji nas okružuje…

U ono vrijeme i s onom pameću mislilo se da je ovo vic o konjskoj gluposti. I to je bio jedan od razloga zbog kojih mu se razuman i relativno obaviješten osmogodišnjak nije mogao smijati. Konji nisu glupi, i samim je tim poanta promašena.

Danas, međutim, znam da vic govori o suptilnoj razlici između stvarnosti i načina na koji je percipiramo. I nagovještava vrijeme, koje će nastupiti skoro pola stoljeća kasnije, kada će veći dio svijeta misliti isto što i konj, pa će se posmrzavati na plus sedamdeset, jer će od kokica misliti da je snijeg.

Ono čega u vicu nema jest: odakle konju to njegovo po život pogubno mnijenje? Danas znamo odgovor i na to pitanje: čita tabloide i informativne portale, gleda televiziju i sluša radio, te se na takav način informira o meteorološkim prilikama i o zbivanjima u kukuruzištu.

Drugi tjedan svibnja vjerojatno je bio iznadprosječno hladan i kišovit, ali ako pamtite više od dva-tri svibnja u životu, sjetit ćete se i majskih snjegova i minusa, i svibnjeva koji su nadoknađivali neke majčinski blage siječnjeve i veljače. Istina, isti je tjedan bio i prilično vjetrovit. Tačnije, takav je bio jedan dan, a za njim i još jedna noć. Ali opet, tko god se nečega sjeća ili tko god više vjeruje svojim sjećanjima nego senzacionalističkim portalima, taj pamti da je jednako vjetrovito bilo ako ne lani, ono prije dvije, tri, deset ili sedamnaest godina. A znalo je puhati i puno jače.

Međutim, sjećanje i arhiva, memorija u bilo kojem obliku, smrtni je neprijatelj medija današnjice. Dok vas nastoje prestraviti prvom sljedećom kišicom, a sljemenski lahorček u svibnju usporediti s uraganom Katrina, oni računaju ne samo na to da se vi ničega ne sjećate, nego i na to da se već sutra nećete sjećati što su oni danas objavljivali na svojim portalima (u odnosu na koje i tiskani tabloidi djeluju konzervativno, arhaično, ali i pouzdano kao Britanska enciklopedija).

Svi zagrebački informativni portali od ranog su jutra objavljivali apokalipsu. Tvrdili su da vjetar u gradu nosi krovove i čupa drveće, a da su tri osobe povrijeđene. Kilometarski dugi naslovi, ispunjeni slobodnim maštarijama nepismene portalske čeljadi posvuda su završavali istom formulaičnom tvrdnjom: “Najgore tek dolazi!” A da biste saznali što je to najgore i koliko će otprilike mrtvih glava ponijeti nastupajući zagrebački vjetrovi, morate kliknuti, čime ćete podići virtualnu čitanost portala i potvrditi genijalnost autora njegovih naslova.

Tu ćete nakon mnogo besmislenog truda i potrage pronaći da je neimenovani novinar od meteorologa Iks Ipsilona, koji naravno ne radi u državnom meteorološkom zavodu, nego u nekoj privatnoj ustanovi čudnoga naziva, saznao da će vjetar sljedeće noći biti u prosjeku deset kilometara jači nego prethodne, čuli smo već, katastrofalne noći.

Tko god se nije ubio, nespreman na ta još gora iskušenja podivljale majčice prirode, nego je sačekao sljedeću noć, imao je što da vidi i doživi: puhnulo je malo ili nikako, tako da bez pomoći hrvatskih medija ne bismo ni znali da smo usred apokalipse. Ali portali su već izvještavali o nečemu drugom, onog meteorologa više nitko se nije sjećao, a konstatacija o najgoremu koje tek dolazi ostavljena je za sljedeću priliku, koja će nastupiti već sutra, nakon što urednici portala na brzinskom kolegiju osmisle novu apokalipsu.

I upitajte se onda, gospodo draga, zašto mladi i stari u ovoj zemlji najviše vjeruju Vojsci, Crkvi i Policiji. Bit će zato što su se oni kojima se vjeruje u nešto povoljnijim kulturno-civilizacijskim okolnostima, ili tamo gdje osim tabloida i portala te Hrvatske radiotelevizije kao njihove savršene sinteze, postoji i ono što veliki vođa Sjedinjenih Američkih Država naziva mainstream medijima. A to su vam, znate, oni portali i novine koji apokalipsu ne traže izvan Biblije i svoje čitateljstvo ne mame konstatacijom da najgore tek dolazi, čak ni u situacijama kada je zbilja tako.

Evo i zašto! Ako ste romanopisac, novinar u crnoj kronici, meteorolog ili samostalni seoski prorok, o jednom ćete u svakoj prilici voditi računa: kad god vam se učini da je nešto najveće ili kad svojoj zanesenoj i očaranoj publici poželite izreći konačnu istinu, zaslijepiti je svojim životnim proroštvom, na trenutak ćete zastati, pa ćete riječ-dvije odvaditi, ublažiti i utišati svoj gromki iskaz. Razlog jednostavan: onima kojima se danas obraćate, obratit ćete se i sutra.

Ako danas dođete do granice onog što jezikom možete reći, sutra ćete se ponavljati. A u ponavljanju je smrt za proroke, književnike i sve druge meteorologe! Ne samo da vam drugi put publika neće vjerovati, nego ni sami nećete biti u stanju da isto pretjerivanje izreknete na jednako uvjerljiv način. Strašno je kad ti rođeni jezik postane granica i kad više ne možeš reći da najgore tek dolazi, budući da si to još jučer rekao i da je ovo danas to najgore. Od najgoreg gore nema, jer je od najgoreg gore samo ono što se više ne može reći. Tako izgleda tabloidni pakao. Ustvari, pakao portala. Tabloidi su, kao što rekosmo, Enciklopedija Britannica, s ružičastom mašnom i u kožnom uvezu.

Senzacionalizam je nadomjestak za slobodu. Nešto kao heptanon. U njemu ne samo da nema ničega od slobode, nego senzacionalizam ukida pretpostavke slobode. Sloboda se zasniva na istini, a senzacija na pretjerivanju pod svaku cijenu. Čak i ono što nam se čini istinitim - recimo, tvrdnja da vani puše jak vjetar, pretvara se u potpunu laž nakon što ustvrdimo da takvog vjetra nikad nije bilo. Ili, da citiramo gradonačelnika Bandića, “nije zabilježen u proteklih četrdeset i pet godina, otkako sam ja tu”. Između senzacionalističke tvrdnje da takvoga vjetra nikad nije bilo, tojest da ga nije bilo u posljednjih ovoliko ili onoliko godina, koliko već treba govorniku da mu pretjerivanje zvuči senzacionalno, i tvrdnje da vjetar uopće nije puhao, pače da je vladala sveopća utiha, smiraj i bonaca, razlike zapravo nema. Obje su jednako lažne.

Konj iz onog proročanskog dječjeg vica, koji se među zaostalijim učenicima u siromašnijim jugoslavenskim republikama prenosio sedamdesetih godina prošloga stoljeća, nije bio glup, nego je bio pretjerano podložan senzacijama. I tako je povjerovao da usred ljeta, na plus sedamdeset, pada snijeg. Sugestija je bila toliko jaka da se nesretnik smrznuo. I što mislite tko je sad kriv za njegovo stradanje? Ovo pitanje mnogo je važnije nego što vam se na prvi pogled čini. Nije kriv loš obrazovni sustav, koji mu nije u glavu utuvio da ljeti kad je vrućina ne pada snijeg, nego kokice iskaču iz kukuruzišta (a poljoprivrednici ih love u kartonske kutijice, koje poslije prodaju publici pred ulazom u kino).

Nisu krivi ni tabloidi, portali i ostali mediji, koji se uzdaju u formulu za plašenje naroda najgore tek dolazi, te u ostale formule za izazivanje najprimitivnijih emocija, sve s ciljem da se prikupi publika. Oni su samo izumili najjeftiniji način proizvodnje vijesti, koji će ih na kraju odvesti u propast. Nije krivo ni društvo, koje pored takvih medija i takvog obrazovnog sustava nije bilo u stanju konja da pravilno usmjerava.

Kriv je on sam, zato što je izabrao senzacionalizam umjesto slobode. Tako mu je bilo lakše, a za prvo vrijeme tako je i ugodnije. Problemi su nastupili kada se konj susreo s krajnjim konsekvencama vlastitoga životnog izbora. Tada je glavom platio, smrznuvši se usred najvrelijega vrelog ljeta. Njegovo bi nam stradanje trebalo poslužiti kao vrlo ozbiljno upozorenje. Senzacije su smrtonosne, premda su u početku zabavne. I nije lako konjima u glavu utuviti što ih na kraju čeka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:58