Nakon što je ministar financija Zdravko Marić potvrdio da je dio porezne reforme i povećanje stope doprinosa za zdravstvo od 1,5 posto, a što ukupno iznosi oko 1,4 milijarde navodno dodatnih kuna godišnje, krenula su razna “tumačenja” te odluke. Uglavnom, svatko ”čita” onako kako mu odgovara bez obzira na stvarnost. Čak su krenula i plašenja time da bi to mogao biti razlog da poslodavci snize plaće!? Drugi pak kažu kako je to samo “dolijevanje” dodatnih kuna u zdravstveni proračun koje neće dati rezultata jer nisu provedene reforme sustava koje su se očekivale.
Gledajući pak financijski u ovom trenutku, to povećanje doprinosa zapravo jedino osigurava status quo u zdravstvenoj blagajni, u kojoj vječito nedostaje sredstava, odnosno isti iznos od doprinosa kao u ovoj godini. Naime, porezna reforma predviđa i ukidanje stope doprinosa za zaštitu zdravlja na radu kojom se inače godišnje uprihodilo oko 600 milijuna kuna. Dakako, zbog rupe u proračunu HZZO je samo desetak posto tog iznosa trošio za naknade za bolovanja radnika, ali ništa za stvarno poboljšanje njihova zdravlja.
Veći dio “nenamjenski” je trošen za ukupnu osnovnu zdravstvenu zaštitu. Ukidanjem te stope, a bez povećanja sredstava iz doprinosa, HZZO bi iduće godine imao manji prihod upravo za taj iznos. Osim toga, već u ovoj godini smanjen je prihod HZZO-a za daljnjih 250 milijuna kuna jer zaposlenima kojima se isplaćuje minimalac poslodavci plaćaju samo pola doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje. Riječju, to znači da bi već iz te dvije stavke HZZO iduće godine ostao bez 850 milijuna kuna.
Tom iznosu treba dodati i vjerojatno “izbijanje” dodatnih 400 do 500 milijuna kuna za plaćanje bolovanja onih koji će izostati s posla dulje od mjesec dana. Naime, dosad su poslodavci plaćali naknade za bolovanje do 42 dana, a ubuduće će to biti 30 dana. Drugim riječima, s tih 1,5 posto većeg doprinosa za zdravstvo Marić je zapravo pokušao osigurati iste prihode koje je sustav imao u ovoj godini. Bez tih 1,4 milijarde, a ukidanjem dosadašnjih izvora prihoda, HZZO bi zasigurno stvarao još veće gubitke od devedesetak milijuna kuna mjesečno što je trend i u ovoj godini.
Ipak, u pravu su i oni koji kritiziraju “nečinjenje”, odnosno činjenicu da se protekle četiri godine u sustavu nije dogodio nijedan pozitivni pomak koji vjerojatno ne bi smanjio ukupne troškove u zdravstvu, ali bi omogućio kvalitativne iskorake. Nužno je smanjiti broj odjela u bolnicama, što bi zasigurno smanjilo i potrebu za nemedicinskim kadrom, a onaj medicinski bi zbog koncentracije usluga mogao raditi kvalitetnije. Samo formalno tzv. funkcionalno povezivanje bolnica nije promijenilo ništa jer nema stvarnog objedinjavanja odjela, koncentracije opreme i liječnika niti stvaranja centara izvrsnosti. Riječju, ništa se nije pomaknulo ni u organizaciji rada pa je neprekidno u središtu rasprava samo “manjak liječnika u zdravstvu” i kako ih zadržati, premda Eurostatovi pokazatelji govore da bilježimo povećanje broja liječnika u sustavu u zadnjih desetak godina sa 270 na 325 na 100.000 stanovnika.
No problem je što se ne vodi briga o njihovoj teritorijalnoj raspoređenosti, što je razlog da ih više od trećine radi u Zagrebu, što lokalna samouprava nije previše zainteresirana da i sama da doprinos kvaliteti zdravstvene zaštite svojih građana... Osim toga, većina specijalizacija raspisuje se za bolnice, dok primarna zdravstvena zaštita nije atraktivna, a gotovo ništa se ne čini da se trendovi promijene. Nedavni pokušaj opće privatizacije PZZ-a samo bi pogoršao situaciju jer bi onda i ono malo liječnika koji rade u tzv. depriviranim područjima na užas lokalnog stanovništva otišlo glavom bez obzira.
Ovim nevoljama treba pridodati i Prvi nacrt rashoda proračuna za 2019. po kojem se za Ministarstvo zdravstva predviđa 3,57 milijardi kuna, dok je to u ovoj godini bilo 3,95 milijardi kuna. Prema svemu sudeći, radi se o minusu nastalom na stavci obveza državnog proračuna prema zdravstvu koji bi svake godine po raznim zakonskim obvezama, od plaćanja obveznog i dopunskog osiguranja neosiguranim osobama do trošarina za cigarete, u blagajnu sustava trebao “uliti” oko 4,3 milijarde kuna, kolika je obveza bila i za ovu godinu.
No već je unaprijed odlučeno da to bude samo 3 milijarde. Prema najavama nacrta za iduću godinu, taj će se iznos dodatno smanjiti. Sve to govori da u zdravstvu i dalje nema reformi, ali ni “čistih računa” bez obzira na to tko bi njima dobio, a tko izgubio. Bilo bi fer da ministar financija prije sastavljanja proračuna građanima predoči “specifikaciju” državnih obveza prema zdravstvenoj blagajni i onda tijekom godine “tranwsferira” i kune. Bez toga u javnosti se stvara dojam da su svi podmirili sve što trebaju, ali eto “pijani milijarder” troši više od dostupnog pokrivača.
Premda svi prije ili kasnije trebaju zdravstvenu zaštitu, kad se povede rasprava o tome kako je financirati, ali i organizirati, suglasje izostaje. Ni politika, ni poslodavci, ali ni građani u tome nemaju zajednički stav pa umjesto da su stvari odavno posložene tako da s raspoloživim kunama dobijemo primjerenu kvalitetu usluge i funkcioniranje sustava, uglavnom se pokušava ne talasati previše i “zaustaviti vrijeme”. Gotovo je normalno da se stalno stvaraju gubici, da država ne plaća sve svoje obveze, da liječnici rade nerijetko više u privatnim ordinacijama nego u javnim bolnicama koje ih plaćaju iz doprinosa građana, da pacijenti sve trebaju sad i da sami “propisuju” količinu uputnica... Nije li konačno vrijeme za “’zdravstvenu revoluciju” ma koliko se ta riječ ne sviđala aktualnom ministru zdravstva?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....