KOMENTAR

Holodomor, zaboravljeni genocid

Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, Olkensadr Levčenko piše o Staljinovu pomoru glađu koji je odnio živote sedam milijuna seljaka u Ukrajini
37723407: FILE PHOTO: An inmate breaks out in tears as he finds out he is not leaving with the first group to the hospital May 4, 1945 after the U.S. liberation troops entered the concentration camp at Wobbelin in Germany. Many inmates were found in pitiful condition. (Courtesy of the National Archives/Newsmakers)
 National Archives

O židovskom holokaustu znaju danas svi civilizirani ljudi. Ta ogromna tragedija ušla je duboko u svijest i savjest čovječanstva i zauvijek promijenila naš svijet. Fašizam, nacizam, rasizam sad se doimaju kao ljudožderska politička izopačenja, a jednom antisemitu pošten čovjek neće pružiti ruku. Međutim, u XX. stoljeću u samom zemljopisnom centru Europe dogodio se još jedan genocid koji po broju žrtava nije ništa manji od holokausta. Samo što o tom genocidu gotovo nitko ne zna, u najmanju ruku on još uvijek nije ušao u povijesno sjećanje čovječanstva.

Radi se o Holodomoru ili o Pomoru glađu koji je Staljinova strahovlada organizirala u Ukrajini 1932. - 1933. godine. Svake četvrte subote u studenom, dakle ove godine 22. studenoga, moj narod obilježava Dan sjećanja na njegove žrtve.

Umjetno izazvana glad odnijela je živote sedam milijuna ukrajinskih seljaka, a ako se uzmu u obzir nerođena djeca izumrlih obitelji, onda demografski gubici Ukrajine nadmašuju i 10 milijuna.

Normalan čovjek ne može si zamisliti da država namjerno uništava vlastiti narod? Zaključak je očigledan: za Kremlj Ukrajinci nisu bili svoj, nego neprijateljski narod, i to čak s dva gledišta - klasnog i nacionalnog.

Ukrajina je uvijek bila pretežno seljačka zemlja koju nisu uzalud zvali žitnicom Europe. Prema komunističkoj teoriji, seljaci su bili saveznici proletera, ali sumnjivi zbog svoje sitnoburžoaske prirode. Početkom 30-ih godina Staljin je pokrenuo masovnu kolektivizaciju sela. Zemlja, alati, stoka, sve se oduzimalo i predavalo u kolhoze, a lišeni imovine seljaci su se pretvarali u poljoprivredni proletarijat, točnije u robove. Ukrajinski su se seljaci tome odlučno protivili i dizali brojne ustanke. Staljin nešto takvo nije znao opraštati.

Još je opasnija Ukrajina bila za Moskvu na nacionalnom planu. Za vrijeme revolucije ukrajinski je narod proglasio neovisnu Ukrajinsku Narodnu Republiku koja se borila s boljševicima od 1917. sve do 1920. godine. Osnovu vojske neovisne Ukrajine činili su upravo seljaci, potomci buntovnih zaporoških kozaka. Oni su i poslije pobjede Crvene armije predstavljali ogromnu prijetnju cjelovitosti sovjetskog imperija. Zato je glavni cilj Holodomora bio kazniti ukrajinski narod, fizički uništiti njegov borbeni duh i tako spriječiti mogućnost ponovnog odcjepljenja druge po važnosti republike SSSR-a. Metode provođenja Holodomora poražavaju okrutnošću i cinizmom. 1932.-1933. država je odredila ukrajinskim seljacima tako visoke norme davanja u žitaricama da ih većina njih nije mogla ispuniti. Onda su po selima krenuli naoružani odredi koji su ljudima oduzeli sve zalihe hrane. Uskoro je počela glad, ljudi su izumirali: obitelji, rodovi, cijela sela. Da ne bi tražila spas u gradovima, osuđena na izumiranje sela su bila izolirana uz pomoć odreda vojske i milicije. Više od toga, kazneni odredi izolirali su i svu Ukrajinu od ostalih sovjetskih republika gdje je isto bilo gladi, ali ne i masovnog pomora.

O namjernoj, umjetno izazvanoj prirodi Holodomora, kao i o njegovim istinskim ciljevima jasno svjedoče izjave njegovih komunističkih organizatora. “Između seljaka i naše vlasti vodi se žestoka borba. To je borba do smrti. Ova godina postala je ispitivanjem naše snage i njihove izdržljivosti. Glad je dokazala njima tko je tu gazda. To je koštalo milijune života, ali će kolhozni sustav postojati uvijek. Mi smo dobili rat”, hvalisao se 1933. Mendel Hatajevič. “Mi smo uništili nacionalističku kontrarevoluciju tijekom prošle godine!” klicao je u 1934. Pavel Postišev. (Oba su nekoliko godina kasnije strijeljana u Staljinovim čistkama, možda zato što su previše pričali ili previše znali).

Za razliku od nacionalsocijalizma komunizam nije imao svoj Nürnberg, u Sovjetskom Savezu sve do Gorbačovljeve Perestrojke svako spominjanje Holodomora se kažnjavalo, to strahovito doba je bilo jednostavno isječeno škarama iz povijesti kao u Orwellovu romanu “1984”. Zapad u 30-im godinama nasjeo je na sovjetsku propagandu ili ga možda nije previše ni brinulo što se to događa unutar tog suludog proleterskog imperija, a poslije su sve zasjenili užasi Drugog svjetskog rata. Tako da se Holodomor počeo vraćati u svijest i povijest svijeta tek poslije raspada SSSR-a, ali taj proces je i sada izuzetno spor i naporan.

Međutim, povijest kažnjava one koji ne nauče njene lekcije. Vjerovali smo da je staljinizam s njegovim masovnim represijama, holodomorima i prognanstvom cijelih naroda ipak zauvijek ostao u prošlosti. Izgleda, prevarili smo se. U Putinovoj Rusiji već godinama se provodi rehabilitacija Staljina. O njemu se snimaju filmovi, priča televizija, piše se bezbroj članaka i knjiga. U njima on se prikazuje ne kao paranoičan krvnik, nego kao mudar državnik tvrde ruke koji je pobijedio fašizam, digao Rusiju s koljena, proširio njenu vladavinu na pola Europskog kontinenta i natjerao cijeli svijet da strepi i od najmanjeg kašljucanja iz Kremlja. Prevarili su se i oni koji su se nadali da se radi o “kolateralnoj šteti” od demokracije u kojoj pravo glasa imaju i najmračniji opskuranti. Ispostavilo se da je sve to bilo pripremanje tla za dolazak novog Velikog Vođe. I eto, Vođa je stigao, i to s istim suludim programom “podizanja s koljena”, obnavljanja ruskog imperija i zastrašivanja cijelog svijeta. Zajedno s njim došao je autoritarizam i gušenje slobode, došao je rat. Ako se sjetimo povijesti, nije nimalo slučajno da se taj rat vodi upravo protiv Ukrajine čiju je težnju za slobodom i neovisnošću Staljin prije 80 godina pokušavao istrijebiti Holodomorom. Izgleda da se u Kremlju ništa nije promijenilo. Izgleda da je naivno vjerovati da se nama u XXI. stoljeću ne može dogoditi ono što se našim prethodnicima dogodilo u XX. Zlo se može vratiti iz prošlosti ako o njemu ne budemo pamtili, ako ga ne izvedemo pred sud povijesti i ako ne budemo spremni da se njemu suprotstavimo čim pokuša ponovno podići glavu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:56