POBJEDNICI I GUBITNICI

'HEJ, OVDJE ANDREJ, TREBAM POMOĆ' Sedam Plenkovićevih neuspjeha zbog kojih bi mu očajnički trebao netko poput Stiera

 
Na fotografiji: Davor Ivo Stier, Andrej Plenković i Milijan Brkić
 Boris Kovačev / CROPIX

U noći suočavanja s izbornom istinom prva je logična premisa za Plenkovićev HDZ mogla biti: OK, bježi nam desno biračko tijelo, moramo nešto hitno poduzeti. Ime Davora Stiera, potisnutoga Plenkovićeva briselskog sudruga, iako ne baš i svjetonazorskog sličnomišljenika, nametalo se već te noći kao prva logična adresa.

Pa kome bi uostalom Plenković uopće mogao pokucati u tom strašnom času, ako ne političaru koji je o sebi uspio održati dojam pritajenoga konzervativnog ideologa, najboljega kojeg HDZ momentalno ima, onog koji disciplinirano odmjerava istupe i strpljivo čeka da jednom, kad se sve posloži, izvede HDZ s puta na koji ga je poveo/zaveo Plenković nakon raskida s Mostom.

Ništa pragmatičnije od toga da se posrnuli premijer najednom javi političaru s kojim ima premalo ideoloških podudarnosti, ali zato imaju barem jednoga, velikog, ključnog, nimalo bezopasnog zajedničkog neprijatelja - Milijana Brkića.

E sad, je li Stieru te noći doista zazvonio mobitel i je li se s druge strane čulo: “Hej, ovdje Andrej, trebam pomoć”, ta će indiskrecija još neko vrijeme ostati u sferi nepoznatog. Obznanjivanje te eventualne krizne razmjene misli nešto je što bi možda donekle i odgovaralo Plenkoviću (u smislu: vidite da pokrivam i desnicu), ali ne i Stieru koji na temu “Plenkovićev je smjer pogrešan” ipak igra na dulje staze.

Stier sigurno sebe ne zamišlja kao Plenkovićeva izbavitelja, premda bi u fazi mogućega konačnog obračuna Plenković-Brkić čak i mogao poslužiti kao privremeni saveznik. Stier, naprotiv, sebe vidi na čelu HDZ-a koji je po svemu suprotan Plenkovićevu i zato je u njihovim mogućim taktičkim usklađivanjima pogrešno tražiti ikakav čvrsti sistem za budućnost HDZ-a.

Ujedinjenje i zajedništvo o kojemu govori Stier, za njega sigurno ne podrazumijeva Plenkovića, a još manje premijerov uski krug, od Jandrokovića do Božinovića. Stier ima političke izglede u onoj mjeri u kojoj će uporno i uspješno oponirati dvjema pojavama - korupciji i HDZ-ovu otklonu od desnice - a to sigurno ne može činiti paktirajući s ključnim ljudima iz današnjega vodstva stranke.

S druge strane, Plenković se dosad nije pokazao kao političar koji podnosi ravnopravne ili superiorne partnere pri vrhu piramide vlasti; za njega bi nagodba sa Stierom predstavljala prekomjernu, čak nepodnošljivu konkurenciju. To je što se osobne razine tiče, ali i politički: Plenković ni nakon izbornog neuspjeha uopće ne odašilje signale čovjeka koji doista želi bitan zaokret u politici, publici i prioritetima HDZ-a. Naprotiv.

Ne možemo tvrditi da je sasvim uvjeren u ispravnost svog smjera, ali da ga se tvrdoglavo drži, to je preočito. Sadašnji predsjednik HDZ-a pogrešno procjenjuje kako stupanj zahvaćanja desne političke publike isključivo ovisi o retorici te da se ta retorika može miksati i dozirati kao na DJ pultu, ovisno o tome kako ti u kojem trenutku treba. Bili su više nego očiti i patetični Plenkovićevi pokušaji da se pred kraj kampanje porukama napadno prilagodi zapostavljenom izbornom korpusu. To je u startu izgledalo jalovo i podcjenjivački, a potvrdilo se i kroz slab rezultat. Desnijim biračima nije presudno kako im se obraća, nego tko im se obraća.

To dakle nije stvar trenutačne retorike lidera nego njegove sposobnosti okupljanja. Tu je Plenkovićevu slabost Stier dobro uočio i naciljao u ovom novom izazivačkom istupu.

Plenković čak nema problem povremeno prihvatiti i pronositi desniju retoriku koja mu možda privatno i nije najbliža.

Ali on se i te kako ustručava, skanjiva, boji, okružiti ljudima koji u HDZ-u imaju trajne i čvrste desne pozicije te ozbiljne i realne političke ambicije.

Plenković povremeno uključuje svoj desni zvučnik, ali trajno isključuje ljude.

Mnogi će se možda složiti kako je zapravo dobro da isključuje neke ili mnoge od njih, od Brkića, preko Kovača do Stiera i ostalih. Jedino je pitanje koliko je takvih koji eventualno pozdravljaju Plenkovićevo isključivanje, koliko ih je dakle među glasačima HDZ-a i napose u HDZ-ovu članstvu, a koliko ih je ipak daleko izvan tog prostora, negdje odakle mogu samo izdaleka pljeskati osamljenom premijeru, ali baš ničim pridonijeti njegovu političkom opstanku.

Najveća prednost Stiera i sličnih izazivača jest što je Plenkovićeva politika neprestano udvaranje onima koji imaju zamjerke ili zazor od HDZ-a. To je stalno neko inaćenje značajnom dijelu vlastite stranke i ispričavanje tradicionalno i nepopravljivo nesklonom dijelu birača s centra i ljevice. Plenković kao da vjeruje kako i on osobno može dohvatiti neki davni momentum s početka Sanaderove ere, ali to da se neki lider HDZ-a može dopasti sve tamo negdje do kraja lijevog centra, to nije ni logika, ni pravilo, nego izuzetak.

Uostalom, već se vidi da to u Plenkovićevu slučaju baš i ne ide, jer da ide, valjda bi za HDZ, kad su ga već njegovi bojkotirali, barem glasovali oni koji su Plenkovića željeli nagraditi uvjereni kako se zaista obračunao s negativnim nasljeđem i nazadnjaštvom. U znak utjehe za unutarnji neposluh dobio bi valjda neku nagradu slijeva za stvaranje tog nekog bastardnog HDZ-a za koji bi bili svi koji nikad nisu bili za HDZ.

Plenkoviću sad već teško mogu pomoći i igrači poput Stiera, čak i kad bi željeli. Zaista je u nezavidnoj situaciji.

Nije stekao opće simpatije niti se nešto posebno svidio toj imaginarnoj centrističkoj Hrvatskoj koja već desetljećima očajno traga za vođom.

Nije dokrajčio SDP nego mu ta stranka, dapače, prijeti vraćanjem Milanovića kao kandidata koji mu u javnom prostoru može konkurirati puno snažnije od današnje predsjednice.

Nije uspostavio neupitan autoritet u HDZ-u.

Nije pronašao u HDZ-u primjerenu protutežu ljudima koje je odlučio odbaciti.

Nije, na koncu, ni svojoj Europskoj pučkoj stranci isporučio rezultat zbog kojeg bi ga tamo mogli posebno hvaliti.

Nije suzbio desnicu, što mu je bio dio političke misije, nego ju je odguravanjem dodatno ojačao.

Nije dobio ove izbore i u velikom je riziku da se posklizne i na predsjedničkima.

I nakon svih tih spoznaja Plenković svejedno odgađa reakciju, upućujući na duge analize nekakvoga virtualnog “povjerenstva za suočavanje s istinom o rezultatima izbora”. Takav Plenković doista se doima kao političar kojemu bi danas očajnički trebao Stier.

Problem je međutim što bi Stieru bilo kakav dogovor s Plenkovićem mogao samo pokvariti planove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:58