HDZ je pobijedio uz 'žute kartone', SDP i socijaldemokracija kopne, neke stare stranke polagano nestaju, a javila se i sasvim nova politička snaga

Drugi krug lokalnih izbora nosi nekoliko vrlo jasnih odgovora, ali otvara neka nova pitanja.

Prvo i osnovno: HDZ je još jednom demonstrirao da je dominantna stranka. Osvojili su dvije županije i tri grada više nego 2013. godine, a posebnu simboličku težinu imaju pobjede njihovih kandidata u Splitu i Metkoviću, kao i povijesno osvajanje Dubrovnika. Valja reći kako HDZ nije prošao bez opomena. Kad izgubite gradove poput Gospića i Knina, za koje nije nelogično pomisliti da bi mogli biti prepoznatljiva mjesta HDZ-ove hegemonije sljedećih tri tisuće godina, onda se stiče dojam kako su neki u HDZ-u ipak doživljavali politiku previše jeftino. Politika ipak nije samo mudri osobni izbor stranke koja će vam pružiti sigurnu karijeru nego nešto puno više od toga, ono nešto što ipak podrazumijeva vještine, vođenja i upravljanja, općenito nekakvog činjenja.

Drugo; SDP kopni, a s njim i socijaldemokratska opcija. Manje je bitno što su osvojili jednu županiju i čak pet gradova manje. Puno je važniji jest dojam da postanu irelevantni u sve više važnih političkih sredina. U napetoj izbornoj noći drugog kruga SDP-ovi kandidati nisu sudjelovali niti u jednoj od velikih, uzbudljivih izbornih drama. Jedinu zaista značajnu pobjedu ostvarili su u Rijeci. Problem s tom pobjedom jest to što je potpuno očekivana te se stoga teško može računati kao uspjeh. Rijeka je bila i ostala crveni bastion. SDP si zapravo treba postaviti pitanje kakve su šanse da uz ovakvu politiku zadrže Rijeku 2021. godine.

Treće: očigledno je da raste politička snaga koju nazivamo 'nezavisni'. Nakon izbora 2013. niti jednu županiju nije vodio nitko 'nezavisan', a sada je Koprivničko-križevačku (uz podršku HDZ-a) osvojio prvi 'nezavisni'. Dok je 2013. tek 13 gradonačelnika bilo 'nezavisno', sada ih je tu 'stranačku boju' obuklo čak 21 gradonačelnik. Pridjev 'nezavisni' namjerno uporno pišemo s navodnicima jer svu tu rastuću 'nezavisnost' treba uzeti s vrlo ozbiljnom zadrškom. To je politička fronta koja se tek formira, oblikuje, transformira… te treba pričekati i vidjeti u što bi se mogla pretvoriti odsnosno vezati. Valja pripomenuti, kako rast 'nezavisnih' ne treba tumačiti kao bilo kakav uspjeh Mosta jer je ta stranka zapravo (slovom i brojkom) pod imenom Most dobila nula (0) županija i gradova.

Četvrto: dojam je kako neke stare i tobože već 'tradicionalne' hrvatske stranke polako ali sigurno postaju partije u nestajanju. Mislimo tu, naravno, na HNS i HSS, čija se nazočnost zbirno prepolovila u županijama, dok su u gradovima također zabilježili drastični pad; HNS se srozao s čak devet na samo pet gradonačelnika, dok je pomalo ironično da se HSS (stranka seljaka) pokazao nešto žilavijim u gradovima od 'građanskog' HNS-a. HSS je uspio ostati živim u četiri od pet gradova koje je držao do 2013.. Jedino u čemu su HNS i HSS pod pritiskom preživljavanja razvili jest vještina političke trgovine. No, nije novost u tome što ih značajni dio izbornog tijela počeo percipirati kao političke trgovce, već u tome što su značajno promijenili metodologiju trgovine. Dok su se nekoć bavili trgovinom kako bi došli do dijela vlasti i što više utjecaja, sada se pak, sudeći barem prema recentnim izjavama njihovih stranačkih čelnika, prvenstveno fokusiraju na što više sigurnih stolica u Saboru.

Teško je povjerovati kako imaju nekih stvarnih ogromnih ideoloških prijepora s Plenkovićevim HDZ-om, pa je logično zaključiti da je preferiranje dogovora s oporbom zapravo lakši put do sigurnih (oporbenih) fotelja u sabornici. Je li doista logičniji put uzimanje sigurnih saborskih mjesta putem koalicijskog sporazuma sa SDP-om nego izazov participacije u vlasti? Uostalom, koja je tu zapravo kalkulacija SDP-a ako daruje saborske fotelje, a ostaje u oporbi?

Iz ovih pitanja proizlazi peti, ključni poučak tople izborne noći 4. lipnja 2017.: Čini se kako su ovi lokalni izbori spletom okolnosti jako približili Hrvatsku novim izvanrednim parlamentarnim izborima na kojima će pak velika koalicija postati vrlo realna opcija.

Možda još nije završena priča o Plenkovićevim pokušajima parlamentarnog preslagivanja, ali ključno je pitanje hoće li HDZ i buduća druga politička snaga shvatiti potencijale velike koalicije. Hoće li SDP uspjeti ostati snaga broj 2 ako podijeli jako veliki broj stolica HNS-u i HSS-u, dosta je teško pitanje. Petrov pak polako, izgleda, postaje političko biće prošlosti, ali nam je barem pokazao da su i te kako mogući hrvatski Tsiprasi, Grillovi, Le Penke...