Gornji grad u Muzeju prekinutih veza

Perice, idi k Žnidaršiću po jednu litricu! Ovim riječima u filmu Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli” često je tatek Franjo slao malog Pericu po “crno, belo ili pleševičko?” Na vino je često navraćao gospon Fulir kojem je naivni Franjo pokušao podvaliti napornu, dobro uščuvanu šogoricu Minu, ali purgerski šarmer Fulir bacio je oko na Franjinu ženu Anu. Skandal u obitelji Šafranek sretno je okončan uz kiseli Fulirov osmijeh na fotografiji s vjenčanja s Minom, a film je i struka i publika često proglašavala najboljim hrvatskim filmom svih vremena.

Kada bi se snimao danas, 40 godina kasnije, ili još bolje koju godinu kasnije, filmska bi ekipa imala velikih problema. Dvorište u Basaričekovoj 11 trebalo bi temeljito očistiti, a mali Perica bi poljubio vrata na gostionici nasuprot kuće.

Ne zove se “K Žnidarščiću” nego “Pod starim krovovima” i zatvorena je prije dvije godine. Ako bi se dalje po Gornjem gradu mali Perica zaputio po pleševičko belo teško da bi pronašao kakvu otvorenu gostionicu. Pa i da dođe “Kod prasca” koji jedini izgleda kao gostionica, našao bi se u neobranom grožđu. Vjerojatno ne bi imao dovoljno sitnih za litricu, ali na Gornjem gradu bankomata nema.

Remake filma sigurno bi bio obogaćen novim šlagerom “Ja ljubim, ups, tražim... bankomat” koji bi se snimao u Uspinjači dok se mali Ivica spušta u Donji grad i žuri do prvoga bankomata u Horvatinčićevu Lifestyle centru na Cvjetnom trgu. Teško je i pomisliti da bi Franjo držao novce u nekoj stranoj banci pa bi mali Perica morao produžiti od revitalizirane Lenucijeve potkove i potražiti bankomat u “Integriranom gradu” Nenada Fabijanića. Ako i tamo ne podigne novce, mali Perica bi sreću mogao potražiti na dotad opustjelim obalama Save, gdje među brojnim poslovnim zgradama mora biti i bankomat Franjine banke.

Eto tako bi mogao izgledati početak scenarija za film “Tko gradi, zlo ne misli” čije prve stranice Zagrepčani mogu pronaći u mnogobrojnim vizionarskim projektima koji se predstavljaju ovih dana. Novo lice metropole arhitektonski, urbanistički i prometno nudi rješenja za niz gradskih problema. Lijepo je što će se ostvariti dio dugogodišnjišnjeg sna velikog arhitekta Vjenceslava Richtera o gradu na Savi. U vizijama arhitekata Zagreb više ne bi patio od “aquafobije”, Sava bi spajala, a ne razdvajala dva sada odvojena dijela grada.

Međutim, u svim tim planovima nema ni slova, ni poteza tušem u kojem je odgovor na pitanje kako bi se mali Perca vratio kući na Gornji grad. Metroom, pa opet Uspinjačom? Da, odgovor je točan. Ali u žurbi do nestrpljivog Franje u Basaričekovoj mali Ivica bi prošao kroz pusti dio grada koji je odavno zaboravljen u svim planovima revitalizacije Zagreba.

Gornji grad danas više i ne izgleda kao grad duhova, kako ga mnogi nazivaju. On više izgleda kao veliko Potemkinovo selo iza čijih se svježe oličenih fasada kriju vlažna i oronula dvorišta, zapuštene palače, neuređene šetnice s rasklimanim stubama. Vispreniji investitori nazvali bi to štakornjacima.

Problemi sablasnog naličja Gornjega grada bili su središnja tema ovogodišnjeg UrbanFestivala nazvanog jednostavno- “(Ne)mogućnosti”. Na kritičnim točkama koje su organizatori detektirali istražujući gornjogradske probleme održani su performansi i napravljene urbane intervencije. Jedna od njih, “Vrt na kotačima”, bila je i u slavnom i zapuštenom filmskom dvorištu. Na drugu točku pomokrio se Siniša Labrović. To je Markov trg na kojem je već pet godina zabranjeno javno okupljanje da se pobunjeni narod ne bi previše približio vlastodršcima. Na tom strogokontroliranom trgu koji je uškopljen od svoje same biti, nema ljudi, ali zato ima šezdesetak kamera koje snimaju svaki kutak praznoga trga.

Na kamenim kockicama koje popločuju ulaze u tri hrvatska centra političke moći Labrović je obilježio svoj teritorij, a oko njegova pišanja uskomešali su razni stručnjaci za mokrenje. Sutradan će netko zapišani trg uspoređivati s glavnim državnim performerom, šjorom Ivom Folirom, koji je jučer prešao preko Labrovićeva teritorija i gotovo napunio cijeli Markov trg novinskim ekipama i policajcima u civilu. Ivo Folir je izgleda jedini shvatio Labrovićev performans.

Dapače, on je svoj teritorij označio davno prije. Tko zna kakva bi uloga njemu odgovarala u remakeu filma “Tko gradi, zlo ne misli” koji ćemo uskoro gledati u Zagrebu. Tko je tu Mina, tko Ana, tko mali Perica, a tko pak Francek. Dvorište će već naći mjesta u novootvorenom Muzeju prekinutih veza. Tamo je mjesto za bolne uspomene o ljubavi prema gradu koji je nekada bio na Gornjem gradu. Dok su po njemu šetali Fuliri, hofiranti kojima je na pameti bilo ukrasti jedino srce neke dame. A ne i cijelo dvorište.