U Hrvatskoj je štednja u svakom slučaju poželjna. Međutim, je li nam potrebna populistička štednja?
Ako se netko pita što je populistička štednja, možemo čak i ponuditi definiciju tog pojma: to je štednja ciljana prvenstveno skupljanju političkih poena, ali ne donosi supstancijalne uštede niti povećava učinkovitost javnog sektora. Od nje može biti više štete nego koristi.
S podosta nevjerice nedavno su svi ozbiljniji ljudi u javnom sektoru, ali i svi biznismeni, slušali najavu predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o tome kako će inzistirati na smanjivanju plaća državnih dužnosnika. Disfunkcionalnost te ideje je višeslojna.
Takvu zamisao neće podržati, vjerujemo, najznačajniji među državnim dužnosnicima - ministri. Barem to neće učiniti ako su dovoljno kompetentni za ministarsku poziciju. Pustimo na stranu to što su plaće samih ministara već sada na razini koja je na donjoj granici prihvatljivosti za posao te razine odgovornosti. Čak i ako se pomirimo s idejom da su ministri nekakvi ne baš stručni aparatčici koji ni ne trebaju biti naročito plaćeni s obzirom na sposobnosti, ipak moramo očekivati da će se barem okružiti profesionalcima koji će znati što, kad i kako. Ako ministarske plaće nisu bog zna kakve, kako će ti ministri aparatčici privući s još lošijim plaćama svoje zamjenike, pomoćnike, ravnatelje službi, sektora, agencija…? Opće je poznato da već dulje vrijeme javni sektor na top pozicijama ne može konkurirati plaćama privatnom sektoru. Najobrazovaniji, najpametniji, najsposobniji… i najizvrsniji po bilo kojem kriteriju već su se okrenuli hrvatskom privatnom sektoru ili inozemstvu. Politikom daljnjeg snižavanja plaća želi se osigurati da baš nitko natprosječnih kompetencija ne završi na visokim ili višim pozicijama u državnoj administraciji?
Rezanje plaća najodgovornijima u državi - dužnosnicima - moglo bi se opravdati samo kao moralni čin u slučaju zaista drastičnog rezanja plaća svima u javnom sektoru ili dramatično velikog broja otkaza. No, ako takvih poteza ne bude, kakvog smisla ima unesrećiti one koji bi na svojim leđima zapravo trebali provoditi politiku odvažnih reformi?
Reforme su bitka. Koji je to general u bitku vodio svoje visoke časnike tako da im je obećao financijsko degradiranje? Zar zaista ništa nismo naučili iz tisuće i tisuće primjera uspješnih korporacija koje su napravile puno jer su najpametnije i najodgovornije nagrađivale najviše? Zar zaista u Hrvatskoj najbitniji političari nisu shvatili da je uravnilovka bolest koja je rušila i komunizam i centralnoplanski jednopartijski socijalizam kao ključne eksperimente društvenih uređenja u prošlom stoljeću? Naročito je čudno ako sličnu uravnilovku žele provesti oni političari koji se deklariraju kao gorljivi neprijatelji spomenutih totalitarizama. Našu podršku će dobiti prvenstveno ako se i odreknu ključnih populizama naslijeđenih iz totalitarizama protiv kojih se već godinama zalažu.
Moramo priznati da smo upravo zbog Karamarkove nedavne nove najave smanjivanja plaća dužnosnicima s posebnom pažnjom čitali i Mostov prijedlog stroge štednje na troškovima ministara, zamjenika, pomoćnika i ostalih dužnosnika. Taj prijedlog u Vladu je inače poslala ministrica iz Mostove kvote, Dubravka Jurlina Alibegović, žena koja nas je inače oduševila hrabrim i pametnim prijedlozima iz sfere administrativne reforme zemlje. Međutim, u novim planovima rezova možemo prepoznati natruhe populizma do sada viđanog u HDZ-ovoj i Mostovoj retorici. Zbog čega će, primjerice, ravnatelji ureda, agencija i direkcija imati mjesečni limit na troškove mobiteliranja od samo 75 kuna? To je neki skeč? Pa moje obje kćeri imaju mjesečne troškove mobitela oko 75 kuna ili nešto više. Poanta nam je da svi ti odgovorni ljudi s limitom od 75 kuna komuniciraju samo međusobno, odnosno na brojeve u besplatnoj mreži, te da autistično prestanu komunicirati s ostatkom svijeta? Nadalje, kakva je to odredba da će ministri noćiti samo u hotelima s noćenjem do 500 kuna? Biti će zanimljivo vidjeti kako će ministar pravdati noćenje u, recimo, Dubrovniku za vrijeme sezone.
Opće je, dodajmo, poznato da su već sad troškovi reprezentacije u ministarstvima na razini profesionalne diskreditacije pred strankama, da ne kažemo mogućim inozemnim gostima. Želimo li im još malo urušiti ionako ne baš naročiti imidž dodatnim reckanjem reprezentacije?
Zaključno, ako netko misli da svi ministri, zamjenici, pomoćnici ne trebaju službeni automobil 0-24, i to sedam dana u tjednu, onda se funkcije tako važnih ljudi u državnoj hijerarhiji nevjerojatno podcjenjuju. Svi, vjerujte, baš svi na usporedivim razinama odgovornosti u privatnom sektoru imaju automobile 0-24 na raspolaganju. I cijeli niz drugih beneficija neusporedivih s onim što danas imaju najodgovorniji u javnom sektoru.
Ovih dana imali smo priliku pročitati knjigu vrlo uspješnog menadžera i venture kapitalista, Bena Horowitza: The Hard Thing About Hard Thing. Čovjek je u hiperkompetetivnom okružju high tech industrije prošao sve dobro i sve grozno. Rezao je i dijelio otkaze. Jedna od ključnih stvari koje je naučio je da onima koji ostaju morate dati nadu, osjećaj misije i smisla, osjećaj zadovoljstva. Kompanije koje je vodio opstale su i nakon lošeg publiciteta, financijskih problema ili čiste loše sreće samo zbog toga što su, kaže, uspjeli zadržati najpametnije ljude. Nekome u Hrvatskoj, očigledno, nije cilj da ih zadrži.
*Sve što je napisano u ovoj kolumni ne vrijedi za uobičajenu sortu javnih dužnosnika. Pisano je za onu kakvu bi trebali imati.