EKONOSFERA

GOJKO DRLJAČA Nezastarijevanje ratnog profiterstva u Ustavu posljedica je politikanstva, ali...

Je li moguće da ustavni suci s lakoćom mogu srušiti jednu od potpuno jasnih ustavnih odredbi?
 Tomislav Kristo / CROPIX

Odluka Ustavnog suda o poništenju dvije presude Sanaderu nije nam otkrila je li bivši premijer Ivo Sanader nevin ili kriv, što bi, valjda, trebao biti smisao sudskog procesa, ali nam je učvrstila uvjerenje da ovo društvo ima veliki problem. Pardon, cijeli niz teških problema.

Dva zaključka Ustavnog suda apsolutno su senzacionalna. Prvo, ustvrdili su da niži sudovi nisu dokazali kako je bivši premijer Ivo Sanader bio službena osoba. I drugo, iako imamo zakon i ustavnu odredbu koji propisuju da nema zastare ratnog profiterstva, Ustavni sud de facto tvrdi da je zastara ratnog profiterstva ipak sasvim moguća.

Uopće se ne treba baviti navodnom “krupnom” pogreškom županijskog suca Ivana Turudića, pa nakon njega i sudaca Vrhovnog suda koji nisu primijetili da je, navodno, trebalo dokazati da je premijer službena osoba. Ako je nakon toliko čekanja i poslovično dugog odugovlačenja do donošenja konačne odluke bilo bitno primijetiti da niži sudovi nisu dokazali da je Ivo Sanader bio službena osoba, onda možemo samo primijetiti da je pretežni dio ustavnih sudaca vjerojatno obolio od egzotične “bolesti” koju bismo mogli nazvati nomotehničkom miopijom. Seljački rečeno: promašili su “ceo fudbal”. No, ako baš misle da je takvo pravničko afektiranje presudno, neka im. Neka se zabavljaju. Bez obzira na to što će takvo “visokoprofesionalno” tehniciranje značajno produljiti ionako poslovično sporo donošenje sudskih odluka.

Međutim, pitanje nezastarijevanja ratnog profiterstva puno je važnije, i to zbog same činjenice da je to nezastarijevanje izrijekom navedeno u Ustavu Republike Hrvatske.

Izuzetno želim naglasiti da sam još u trenutku kad je Jadranka Kosor kao premijerka očajnički 2011. godine pokušavala skupiti političke poene gurajući prijedlog Zakona o nezastarijevanju ratnog profiterstva pomišljao kako se radi o jeftinoj demagogiji.

Ovih dana pronašao sam kratku analizu kolegice Ivanke Tome iz 2011., koja je uz pomoć predstojnice Katedre za procesno pravo Zlate Đurđević zaključila kako je taj prijedlog zakona “potpuni promašaj, a uz to je neustavan”. U tom su članku vrlo precizno dijagnosticirane četiri ključne slabosti zakonskog prijedloga: 1. Nema nezastarijevanja za apsolutnu zastaru; 2. Privatizacijski kriminal je sužen samo na vezu s ratnim djelovanjem; 3. Krši se načelo zakonitosti prema kojem kazneno djelo mora biti propisano u vrijeme počinjenja; 4. Neodređena je stvarna nadležnost jer se ne navode konkretna djela i vrijeme počinjenja.

I tako sam, kao mnogi drugi skeptični prema jeftinoj političkoj propagandi, smatrao da od prijedloga premijerke Kosor najvjerojatnije neće biti ništa. Uz to, činilo mi se da je dobro što tako loša ideja nema šanse jer je u osnovi priča o strašnom pretvorbenom i privatizacijskom kriminalu prečesto imala obrise ružne antipoduzetničke retorike. Brkao se kriminal s biznisom, ideologija i politička orijentacija s kršenjem zakona. No, pokazalo se da sam bio naivan. Politička propaganda je upalila, a prijedlog zakona postao je zakon.

Taj zakon sam po sebi ne bi bio problem da je Jadranka Kosor bila usamljena u političkoj eksploataciji tobožnje bitke protiv ratnog profiterstva kroz privatizacijske procese devedesetih.

S obzirom na to da je bivši predsjednik Ivo Josipović (koji se sada pravi lud), kao i niz političara te cijelih stranaka, gradio svoju političku paradigmu na istovjetnom igrokazu “prokazivanja i proganjanja” ratnog profiterstva, dogodilo se, ponovimo, da je ideja nezastarijevanja ratnog profiterstva izrijekom integrirana u Ustav RH. I zbog toga je zakon Jadranke Kosor, koji osigurava provedbu te ideje integrirane u Ustav, kako se pokazalo nakon zadnje odluke Ustavnog suda, postao ozbiljan problem.

Naime, ako je ideja nezastarijevanja ratnog profiterstva u Ustavu, onda moramo priznati kako ona nije tek dio retorike političkog mainstreama ili neki tamo sprtljani zakončić. Ulaskom u Ustav skupljanje političkih poena na emocijama građana koji su prošli loše u teškim godinama od 1991. do 1995. dobilo je sasvim drugačiju težinu. Ulaskom u Ustav nezastarijevanje ratnog profiterstva dobilo je legitimitet društvene vrijednosti prihvaćene kroz jasan i neporeciv politički proces. Iako sam možda jako naivan, nekako duboko vjerujem da je Ustav naše sveto demokratsko pismo te bismo ga svi trebali poštivati, a ustavni suci strogo braniti. Ili ne bi? Je li zaista moguće da ustavni suci, koji prema mojem naivnom shvaćanju moraju štititi duh Ustava, mogu s lakoćom srušiti jednu od potpuno jasnih, nedvosmislenih ustavnih odredbi? Kako je moguće da se pravnička struka vrlo oštro podijelila po tom pitanju? Zašto pojedini vrlo cijenjeni stručnjaci tvrde da je odluka Ustavnog suda sasvim OK, dok je drugi ne mogu prihvatiti? Pravni košmar i osjećaj nesigurnosti raste....

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 22:23