Gdje je klub kojeg se Hajduk bojao

Sedamdesetih godina ja sam bio još klinac, bio sam nogometni fanatik i - naravno - zadrti hajdukovac. U to vrijeme Hajduk je bio jači nego ikad, bio je moćni i podmazani stroj, istočni Ajax. Ali - današnji hajdukovci - skloni mitologiziraju te ere - često pogrešno misle da su se “bebe” Tomislava Ivića tih sedamdesetih prošetavale kroz jugoligu. U to vrijeme to nije išlo tako. U tadašnjoj ligi i najjače su ekipe u autobusu pjevale ako bi na gostovanju iščupale bod, a liga je bila puna onoga što se zvalo “vruća gostovanja”. Puno ih je bilo, no ni jedno od njih nije za Hajduk bilo tako vruće kao ono susjedsko, u Mostaru.

Tadašnji Mostar imao je prokleto jaku ekipu kojoj su kičmu činila tri reprezentativca: vratar Enver Marić, centarfor Duško Bajević i plejmejker Franjo Vladić. “BMW” su ih zvali, bili su idoli stajanja i tribine, miljenici grada i medija. Nad cijelom pričom o legendarnom trojcu lebdjela je, međutim, i jedna nikad izricana, ali svima znana činjenica: Marić je bio Musliman, Bajević Srbin, a Vladić Hrvat.

U taj i takav Mostar dolazio je sedamdesetih nikad moćniji Hajduk, i ne jednom odlazio iz njega probušen kao bačva. Jer, mostarski je nogomet tada imao sve: jaku ekipu, stadion koji je bio kao južnjačko grotlo i klub iza kojeg je fanatično stajao čitav grad. Taj se klub zvao Velež, a Mostarci su mu tepali “rođeni”.

Došlo su devedesete, i u istočnoj Europi od Rige do Soluna počelo je izmišljanje kojekakvih tradicija. Bilo je to doba kurzivne ćirilice, orlova, pletera i brončanih poprsja, rušili su se i zidali spomenici, mijenjala imena gradova i ulica. U toj općoj pomami za pasatističkim kičem i mostarski Hrvati su odlučili pronaći klub koji će biti “još ljepši i stariji” od precrvenog Veleža. Pronašli su ga u HŠK Zrinjskom, prijeratnom niželigaškom klubu od kojeg su preuzeli historicističko ime, retro dres s dijagonalnom rigom, pa su k tomu, kao da sve ovo nije dosta, još sami sebi nadjenuli preuzetni nadimak “plemići”. Kao sin forskih pučana i zemljak Matije Ivanića, nisam nikad sasvim razumio što to ima dobro i pozitivno u plemićima - ali, štošta ja nisam razumio u ta doba kad su se izmišljale i podgrijavale “tradicije” - pa, eto, nisam ni to.

Tako je umjesto jednih, crvenih “rođenih”, Mostar dobio dva kluba. A onda je izbio prvi rat, a potom i drugi, onaj hrvatsko-bošnjački. Mostar je postao i prestao biti bojište, a kad se dim trotila razišao, dva su kluba prestala biti samo klubovi i postala su nešto drugo. Velež i Zrinjski postali su nacionalne naljepnice. Zrinjski je postao klub mostarskih Hrvata i zapadne obale, a Velež je od svačijih i najmilijih “rođenih” mutirao u klub istočne obale i klub Bošnjaka. Uz to su, dakako, nadošle i pripadajuće ideologije. Navijači Zrinjskog stoga navijaju tako što desnicom “mjere kukuruze”, a Velež je pobudio osmijeh na usta svih “neokajanih komunjara” tako što je 2005. (koliko znam - prvi i jedini) na prsa vratio crvenu petokraku. Suvišno je i reći koliko se dva kluba danas vole. Njihove gradske derbije danas “sude” specijalci s pendercima i šmrkovima, a s jedne na drugu stranu grada manjeg od Velike Gorice navijače se prevozi blindiranim autobusima.

Ta tužna priča o nogometnoj propasti tema je dokumentarnog filma “Mostar United” koji je snimila talijanska redateljica Claudia Tosi. Ovaj 70-minutni dokumentarac - koji je ovog tjedna igrao u zagrebačkom Dokukinu Croatia - zloslutan je prikaz poslijeratne Hercegovine, ali i sumoran portret onoga u što se izrodila postjugoslavenska nogometna kultura.

Junak talijanskog filma je Mensud Duraković, činovnik u turističkoj zajednici i trener mlađih selekcija Veleža. Svako poslijepodne Mensud na tratini uz koju pasu ovce uči mlade veležovce vrednotama kolektiva: igranju za ekipu, solidarnosti, požrtvovnosti, timskom duhu. Sve ih on tako uči, baš kao da žive u Utrechtu i Oslu, a ne na Balkanu. Uči ih ustrajno i neumorno, a život uokolo svaki dan uvjerljivo negira njegove trenerske i roditeljske lekcije.

Taj Mensudov rat protiv društvenog rasapa jedna je od tema “Mostar Uniteda”. Druga su tema gradski derbiji Zrinjskog i Veleža, koje Claudia Tosi prikazuje s minucioznom jezom, kao prvorazredni politički horor. Mržnja se može sjeći nožem. Navijači Zrinjskog nasrću na ogradu, pozdravljaju fašističkim pozdravom. Igraju “plemići” i “pučani” utakmicu za utakmicom, a siromašni, romantični Velež nanovo i nanovo gubi od bogataša u bijelim dresovima s dijagonalnom štrikom. Nakon svakog poraza junaku Mensudu nova se sjena natkrije nad sumorno lice. Siromašni istočni još su jednom izgubili od bogatih sa Zapada, i u tom času priča o Veležu i Zrinjskom prestaje biti samo priča o jednom gradu i postaje priča o svakom nogometnom luzerstvu, priča o klubovima s talijanskog juga i bogatog sjevera, o Hajduku i Dinamu, o europskom istoku i bogatom zapadu.

U filmskom smislu, film Claudije Tosi mali je dokumentaristički spektakl, djelo u kojem se vidi i budžet i priprema i utrošeno vrijeme. To je rezultiralo filmom iznimne autentičnosti, s točnim okom za detalj. Talijanska redateljica ima stav, jasno se vide njezine preferencije, ali film ni jednog časa nije kolonijalno bahat, niti docirajući. Tosi ne osuđuje: sama se zgraža, a ima se zašto i zgražati.

Mostar United igrao je u Zagrebu točno u tjednu kad se Josipović ispričao u sarajevskom parlamentu za Šuškove i Tuđmanove salvete i točno u tjednu kad je pohodio Ahmiće. Ugodno smo se kao Hrvati osjećali ovog tjedna, zadovoljni sami sobom što smo izabrali takvog pristojnog predsjednika i što smo sposobni za samokritički korak za koji Beograd nije. Ali, kad čovjek vidi Mostar United, na to samozadovoljstvo najednom padne neko drugo svjetlo. Gledajući taj film, čovjek posve osvijesti suštinsku nepravdu postjugoslavenskog stanja. Mi Hrvati, naime, možda i jesmo zatvorili knjigu vlastitih grijeha iz devedesetih. Ali - što od toga imaju Mensud Duraković i njegovi sugrađani svih triju vjera? Što će to promijeniti u Mostaru, gradu čija se dva kluba i sad tako gorko mrze i čije su lice mudrolije iz Zagreba trajno izobličile?

Kao u onoj priči o perju prosutom na vjetru, tako ni ovdje jedna parlamentarna izjava ne može više perje vratiti u jastučnicu. Svoju savjest mi smo umilili političkom kamilicom. Ali, za Mostar je perje prosuto, nikad više neće B, M i W igrati zajedno, nikad neće biti kluba kojeg se i strašni Hajduk bojao kad bi se busom zaputio uz zelenu Neretvu, od Čapljine, uz Žitomislić i Počitelj, prema sjeveru.