ELLA DVORNIK Nekima malo lažemo jer ih volimo, no u biti podcjenjujemo njihovu ljubav. Zar nije besramna laž reći nekome da smo 100 posto iskreni?

Nakon dva mjeseca provedena u Zagrebu vratila sam se u prošli tjedan u London. Iste sekunde osjetila sam pritisak, stres i sve ostalo što ne mogu riječima objasniti onima koji tamo nisu nikada živjeli. Odmah nakon slijetanja čekala su me četiri sastanka. I tako svaki dan cijeli tjedan.

Britanci nisu tipovi koji na sastancima pričaju o poslu. O poslu se priča 30 minuta, a onda se pije na karticu od firme. Nažalost, Britanci slabo podnose alkohol, stoga njihova glad za pićem ne šteti mnogo šefovima. Na svakom sastanku ponavljaju se informacije koje su ponovljene 300 puta prije, gladi se ego, pretvara se, slaže se i ne smije se imati mišljenje, jer u poslu se duše prodaju lako, ako uz njih ide i posao od šest znamenki.

Zapadne čovjek u taj svijet, u te cifre koje nisu ni njihove nego se pregovaraju u ime onih čije na kraju dana jesu, a ostatak se pomiri s četiri ili, ako su sretni, pet.

Jednu večer bio mi je otkazan sastanak i kako nisam imala što raditi, otišla sam u kafić možda dvije ulice dalje od svoje kuće i naručila vino. Sjela sam se na šank da ne bih zauzimala stolove ljudima koji dolaze u grupama. Sjedila sam tako za šankom, moja čaša vina je stigla, uživala sam u samoći, u trenutku. Nisam čak gledala ni u mobitel. Bila sam usamljena, ali na pozitivan način. Razmišljala sam o svom životu, poslu i u jednom trenutku skoro pala sa stolice. Ljutito sam se okrenula prema nasilniku koji me je gotovo oborio sa šanka i ugledala ljepuškastu djevojku, malo stariju od sebe, koja se ispričavala. Prva pomisao “Pocahontas”. Nema veze s tim dijelom Zemlje, ali njeno lice izgledalo je baš kao iz stare Disney slikovnice koju sam imala odmalena. Zauzela je mjesto kraj mene.

Inače nisam tip koji zabada nos u tuđe stvari, ali kako je sjedila kraj mene, a ja sam bila u šutnji, primijetila sam da odbija pozive na svom mobitelu. Taman nešto što bih ja učinila tu večer. “Prestani”, prozborila bi tu i tamo u mobitel uz uzdisaj. “Mislim da bi bilo najbolje da ga ugasiš”, dodala sam pomalo posramljena što sam se umiješala u njen trenutak. Uzvratila je polusmiješkom i time otklonila neugodu s mog lica. “Zar ti ne dođe nekad da svima kažeš što ih ide?” pitala je. “Al ono, baš da im sve kažeš u facu i bok”. “Stalno”, odgovorila sam joj. I njena je čaša stigla pa smo nazdravile. Primijetila sam da ima čudan naglasak, nije Britanka, saznala sam poslije da je Finkinja.

Tu večer sklopile smo pakt. Ja sam nju zvala Pocahontas zbog njenih očiju, a ona mene Ariel, zbog moje crvene kose. Poanta je bila da jedna drugoj ne govorimo ništa što bi otkrilo kakve smo osobe ili naš identitet. Pakt je bio jedino da jedna drugoj kažemo baš gorku istinu i što mislimo o svemu u našem životu. Pocahontas mi je tako pričala o svojoj vezi s muškarcem te tipičnim stvarima koje joj smetaju, uglavnom je izvrijeđala sve oko sebe, i sebe samu, priznajući da je “sebična” i da joj to odgovara.

Našla sam se i sama u tome, jer ako ćemo biti iskreni na barem jednu večer, svi smo mi sebični na svoje načine. Njena iskrenost me se dojmila pa se nisam lišila i sama biti iskrena, bile smo brutalne i da su nas ljudi čuli, mrzili bi nas. Nekoliko smo puta jedna drugoj priznale “kako smo grozne” uz glasan smijeh, kako priliči piratima bez dlake na jeziku. Ne pišem ovo sada da bih razotkrila tajne našeg razgovora, nego zato što je ta večer bila nešto što mi je baš trebalo. Iskrena sam s većinom ljudi, ali kao i obično neka mišljenja ne bih baš podijelila sa svima. U našim životima uvijek postoji malo laži ondje gdje ima i istine i na taj način održavamo naše veze ili ih pak čuvamo od propasti. Tijekom godina ljudi se promijene, promjene se i prijatelji, i koliko god neke voljeli, uvijek ima ono nešto u njima što nam smeta, iako ih zbog te iste mane i volimo. Kada se od istih udaljimo te se nakon nekog vremena opet spojimo, shvatimo da su nas životi odveli na različite putove pa se nekako iz pristojnosti slažemo s nekim stvarima da bismo odnos održali zabavnim i lažnim.

Pocahontas me je podsjetila na to, iako je bila brutalno iskrena i grozna; u tom trenutku sam je poštovala. Znala sam sve o njezinim stavovima i nisam imala nimalo predrasuda niti sam je smatrala lošom osobom. U mojim očima bila je sasvim normalna. Rekla je zaista sve što joj je bilo na duši, a vino joj je malo pomoglo. Uglavnom, udovoljavam ljudima oko sebe jer mi se ne da ulaziti u konflikte, ali baš zbog toga se konflikti i događaju. Nekad prihvatim nešto jer smatram da je pravilno i kasnije me to ugrize za dupe jer možda to nije ono što sam htjela. S druge strane, ako kažem da ne želim nešto ili da se ne slažem, “sebična sam”. Kompromis je valjda najbolji alat u svakoj vezi, bilo obiteljskoj ili prijateljskoj, jer ako znaš da netko radi nešto što ne želi jer te voli to je valjda najljepši poklon, ali da bi poklon vrijedio, moramo biti svjesni tuđe žrtve. Ako šutimo i pravimo se da nam paše, odašiljemo pogrešnu poruku ljudima koje volimo i uvijek ispadnemo krivi, jer i jesmo. Jer smo lagali.

Nakon večeri provedene u društvu misteriozne Pocahontas osjećala sam malo olakšanje. Skinula sam si kamen s duše, nisam se više osjećala loše što ne mogu ispuniti nečija očekivanja. Štoviše, osjećala sam se pomalo krivom što sam im dala naslutiti da mogu. Charles je već bio doma kad sam došla pa sam mu s vrata u polupijanom stanju rekla iskreno da mrzim crni čaj s mlijekom, al da ga pijem s njim jer on voli piti čaj u društvu. I rekla sam mu da ću usprkos tome i dalje piti čaj s njim.

Rekao mi je da sam pijana, što i jesam bila, i da zna da mrzim piti čaj, al da nije ništa htio reći jer je bila moja odluka da se pretvaram da ga volim piti. Ispričala sam mu tako svoju večer i što se dogodilo, i on je sam rekao da bi mu super došao neki potpuni stranac kojem bi mogao reći potpunu istinu. Pitanje je samo zašto nam je svima ugodno takve stvari reći strancima, a strah ljudima oko nas?

Ako nas je strah da će nas netko manje voljeti jer smo iskreni, zar nije u tome i poanta? Zar nije baš besramna laž reći da smo uvijek 100 posto iskreni prema nekome. Nekima uvijek bar malo lažemo jer ih volimo, no u biti podcjenjujemo njihovu ljubav misleći da nas neće više voljeti ako smo iskreni.