Dylan je bio toliko moćan da su mu se pridružili gromovi

Dylan je na Šalati bio toliko moćan da su čak munje i gromovi, baš kad je s bendom krenuo izvoditi “Thunder On The Mountain”, počeli parati nebo ponad Zagorja. No, to je bio i jedini “scenski efekt” veličanstvenog koncerta za koji Dylanu nije bilo potrebno ništa više od čistog razglasa, crnog zastora, bijele rasvjete i one genijalne najave koja završava riječima “dame i gospodo, pozdravite izvođača Columbije Recordsa, Boba Dylana”. Ono što mnogi ne mogu ni stotinama tona najskuplje i najspektakularnije scenske opreme, Dylan čini samo i jedino svojim hrapavim glasom koji zvuči staro i autentično, stihovima u kojima svatko može naći neki svoj smisao, pojavom ostarjelog Zoroa s krem-bijelim šeširom i - tu je u pravu - vjerojatno najboljim bendom s kojim je ikada svirao u životu. Možda boljim čak i od The Banda s kojim je snimio “The Basement Tapes”, postave s kojom je “elektrificirao” samoga sebe i trupom s kojom je održao turneju i snimio koncertni album “Rolling Thunder Revue”. No, sve zajedno to je i umjetnost, nedostižna mnogima.

Najbolji učenik Bruce

Od oštrog uleta s favoritima iz 60-ih, “Leopard-Skin Pill-Box Hat” u napetom blues-rock shuffleu, “It Ain’t Me, Babe” u melodičnom country-rock izdanju te hibridom western-swinga i honky-tonka u “I’ll Be Your Baby Tonight”, bilo je jasno da je Dylan izvrsno raspoložen i osokoljen briljantnom i nevjerojatno elastičnom svirkom benda s čijim se solo gitaristom Charliejem Sextonom gotovo tijekom cijelog koncerta otvoreno nadmetao, bilo na orguljama, bilo s gitarom u ruci. Sposobnost da iznenadi i iznova mijenja aranžmane, a time i narav svojih skladbi, čak i najnovijih poput “Beyond Here Lies Nothin'”, doista je bez premca, a po vrlini da iz koncerta u koncert drastično mijenja reperotar jedino mu može parirati njegov najbolji učenik Bruce Springsteen. Pri tome, čovjek bi bez problema sastavio još dvadesetak set-lista pjesama u kojima bi podjednako uživao. Dok je u Varaždinu - solidan koncert u neprimjerenom ambijentu nogometnog stadiona - uglavnom bio zaokupljen klavijaturama, u initmnijem ambijentu Šalate Dylan je često mijenjao orgulje za gitaru i usnu harmoniku, bio vrlo pokretan i pjevao gledajući publiku u oči. Nemoguće je doznati što mu se dogodilo, zašto mu se Zagreb - kojim je navodno poželio i prošetati, ali se predomislio zbog vrućine - dopao, no Dylan je u ponedjeljak ostavio dojam razdragane, tople, emotivne i sretne osobe. Tko zna, možda se ponovno zaljubio. A možda je samo zadovoljan što poput svojih starih blues, country i folk heroja ima priliku i u poznim godinama svirati na pozornici. To ga, evidentno, beskrajno zabavlja.

Tečno i elastično

Kako i ne bi jer težinu “Honest With Me” u masnom R&B izdanju sa stihovima “ne žalim ni za čime što sam učinio, drago mi je da sam se borio, jedino bih želio da smo pobijedili”, cinizam “Desolation Row” koja je zazvučala razigrano kao da smo na brodu luđaka pred smakom svijeta - nismo li, ha? - te potmuli blues “High Water (For Charley Patton)” o potrebi za bijegom od poplave (problema), možemo nadvladati jedino tako da činimo ono što volimo. Dylan to čini maestralno, nudeći pjesme u novim i nepredvidivim izdanjima i blendajući stilove od prašnjavog folka i predratnog bluesa preko opuštenog soula, orguljaških fragmenata gospela i zaigranog swinga do prerijski širokog countryja i izvanvremenskog rock’n’rolla kojim je inspirirao tisuće drugih kantautora i bendova. Ipak, izvedba “Mr. Tambourine Mana” u folk-blues formi bilo je jedno od doista neočekivanih iznenađenja Dylanova ukazanja na Šalati. Tečna i elastična svirka majstora poput multiinstumentalista Donnieja Herona, koji u dušu poznaju široku paletu glazbenih žanrova, kao na pladnju nam je ponudila povijest popularne glazbe 20. stoljeća, prearanžiranu za novi milenij. Nešto su slično učinili i Los Lobos u klubu Boogaloo, čiji je David Hidalgo svirao harmoniku na Dylanovu albumu “Together Through Life”, no ovo je klasa za sebe. Ovako širok rock’n’roll zna svirati još samo Springsteen s The E Street Bandom.

Nabrijana “Highway 61 Revisited” u gotovo boogie-rock ritmu, kao stvorena za vožnju autocestom dok još imamo nafte, jezovito usamljenička i gorka “Love Sick” o potrazi za ljubavlju čovjeka skršenog težinom života, brza i gusta “Thunder On The Mountain” te teška i mračna “Ballad Of A Thin Man” tvorile su efektnu završnicu regularnoga dijela koncerta.

Bis sačinjen od “Like A Rolling Stone” u country-rock verziji, koja je izazvala salve oduševljenja i zborno pjevanje, hibrid R&B-a i swinga “Jolene” te žustra i napeta “All Along The Watchtower”, gotovo u hendrixovski energičnoj verziji, uz zahvalu publici riječima “hvala, prijatelji” i predstavljanje članova benda, bio je grandiozno finale veličanstvenog Dylanova nastupa na Šalati.

Svjedočili smo eklektičnoj, uzbudljivoj, pa čak i modernoj glazbi, stopljenoj s korijenskim žanrovima iz kojih je nastala da bi s vremenom postala pangeneracijska, kako za one koji su srednjoškolske klupe napustili tijekom 60-ih ili 70-ih, tako i za one koji će ove jeseni možda opet demonstrirati zbog Bolonje.

Od Beča do Istanbula

Dylan i rock već su jednom promijenili našu kulturu i naš svijet. Tražiti da u današnjim okolnostima to učine ponovno nema ni smisla, ni potrebe. Uostalom, odavno smo trebali naučiti kako velikih odgovora nema i kako ne treba vjerovati onima koji ih nude.

Postoje samo pitanja o smislu naših života, a na njih moramo biti sposobni odgovoriti sami jer, čak i ako “grmi na planini” s koje se valjamo tek poput “kotrljajućeg kamenja”, nije teško shvatiti da “iza horizonta nema ničega”.

Sve je sada i ovdje. I zato je trebalo vidjeti i čuti Dylana, a tko nije, stvarno može požaliti jer je to bio vjerojatno najbolji Dylanov koncert u posljednjih dvadesetak godina na potezu od Beča do Istanbula.